Akcija

Deckardov kutak – E.T. zove kući – ili – invazije aliena

Sjećate se te scene? Ona koja je tako snažno nabijena emocijama, patetikom i uobičajenom spielbergovskom jednostavnošću? Nema tko nije pustio pokoju suzu ili mu mala knedlica zatitrala u grlu kad taj simpa stvor podigne prst prema udaljenim zvijezdama i onim hrapavim glasom kaže – Hoomeee! Sad se sigurno pitate kakve veze E.T ima veze s naslovom, ne? Pa on nije radio nikakvu invaziju na Zemlju, dapače, držao se tako niskog profila da jedva da ga je bilo tko, osim djece, i zamijetio. Ali, netko ga je zamijetio. Odrasli. Tajna služba. Ljudi u crnom, oni originalni. I u njihovoj knjizi pravila ne postoji nešto takvo kao nevina posjeta drugom planetu. Po njima, E.T je ovdje kao najava buduće invazije.

Iskreno, zar ih možemo kriviti? Zaboravite one trash naslove pedesetih, njih ni njihove autori ne shvaćaju ozbiljno. Počet ćemo s pravim stvarima, onima koje i danas vrijede kao škola za početnike što i kako se ponašati kad se dogodi jedna invazija. Također, otkrit će i to da alieni nisu tako naivni kako bi se moglo pomisliti na prvi pogled. Ta otporna živina uči na svojim pogreškama, prilagođava se uvjetima na bojnom polju, radi opasno fascinantne stvari. Naš E.T s početka ovog teksta pronašao se u središtu zbivanja, ni kriv, ni dužan, a zamalo da je osjetio reakciju ljudi koji su svoje obrazovanje stjecali u nekim drugim prilikama. Povod teksta – alieni su se vratili. Battle: Los Angeles zaigrao je u kinima, lijepi novci su pali prvog vikenda, ljudski rod je opet na mukama. Tko će pobijediti?

Kao i svaki dobar neprijatelj, alieni su nakon trash ekspedicija započeli i malo ozbiljnije pripreme. Jedna od njih je i tiha infiltracija, prouči neprijatelja, uvuci se u njegove redove, preuzmi sve što možeš. Don Siegelov Invasion of the body snatchers (1956) ide u red onih filmovi koji su baš pravo isprepadali narod koji ga je gledao. Bio je to jedan novi pristup, bez okruglih tanjura i smiješnih efekata, temeljan na najboljem ljudskom stanju – paranoji. Tadašnja sveopća histerija oko komunizma filmu je pružila takvu podlogu o kakvoj se moglo samo sanjati. Izbacite aliene iz jednadžbe, ubacite Ruse i vidjet ćete kako bi izgledao novi svjetski poredak. Kultni klasik, reklo bi se. Druga verzija, Invasion Of The Body…(1978) igra na kartu prve, paranoji i opet postiže osjetljivi uspjeh. Čini se da su alieni ovdje imali dobar rezultat naspram ljudi.

Nije ni mašinerija spavala. Ona se pojavila prvo kao radio drama Orsona WellsaThe War Of The World, isprepadala je Amere u tolikoj mjeri da su bježali van iz kuća i zakrčili ceste, a neki su se od šoka čak i ubili, jer nisu željeli da ih se zli izvanzemaljci dočepaju. Ona filmska verzija iz 1953 pokupila je Oscara za specijalne efekte, ali ni blizu efekta koji je doprinosila dobra stara paranoja. Nakon što je postalo jasno da alieni ne dolaze u nevine posjete, sad je razumljivija reakcija agenata u E.T-u.

Ipak, bila je to promjena. Zašto? Ljudi su navijali za malog aliena da ode kući i što se dogodilo? Alieni su postali prihvatljivi posjetioci. Nakon E.T-a bio je i Carpenterov Starman (1984) i oba su filma čiste anomalije jer u njima su posjetioci – dobričine. Staroruska paranoja je popustila, alieni više ne dolaze čoporativno na naš mili planet, ali još uvijek znaju poslati neugodne pojedince. Carpenterov The Thing (1982), koji je imao taj zlosretni peh da se pojavi između E.T-a i Starmana, pokazuje kako pojedinci zajebani znaju biti. Nitko ga nije zaozbiljno shvatio, naravno, pojedinac nije invazija. Nešto bolje sreće ima Predator (1987) ali ni to nije bila invazija, tek mala izvidnica. Činilo se da alieni više ne znaju što bi pametnog napravili, pa se vraćaju prokušanim metodama. Tek jedan usamljeni naslov iz 80-ih nam govori kako smo već – sjebani. Opet John Carpenter, They Live (1988). I ti su alieni bili najmudriji, jednostavno su nas kupili, što danas izgleda uvjerljivije nego onda (dok je sami film relativno podcjenjen)

1994 godine dolazi nam još jedna invazija, The Puppet Masters, ali za jedan naslov koji se koristi metodologijom koja je palila u 50-ima i 60-ima, od cijele priče se dobio tek korektan uradak koji bolje funkcionira kao posveta nego kao napad koji smo trebali shvatiti ozbiljno. U tihoj infiltraciji više nema kruha, no trebao je još pokoji pokušaj da se to shvati. Prije The Puppet Mastersa, kina je pogodila još jedna verzija Body Snatchers (1993), no prošla je tako nisko ispod radara javnosti da jedva kako netko zna i da postoji. Alieni više nisu predstavljali zanimljivu robu, filmski biznis je krenuo drugim stranama, no to je bilo tek zatišje pred buru. Zasigurno najbolji film iz domene tih invazija jeste Independence Day (1996). Sigurno se pitate zašto? Nekoliko razloga.

Na stranu patetika i proreklamiranje američke vojske, to je američki film, prihvatite to, ono što nas ovdje zanima jeste to da je Dan Nezavisnosti lišen nepotrebnih podkonteksta. U njemu nema ruske paranoje jer bi bila smiješna, a kako je nastao u vremenu prije 9/11 ne može ga se optužiti ni za političku nekorektnost/korektnost. Iako je pokupio sve što se moglo pokupiti iz trasha zaostalog tamo u 50-ima, Dan je svoju legitimnost položio na vizualnu fascinantnost. Jer, nema većeg straha od neprijatelja koji je veći, jači i bolje opremljen od tebe, zar ne? I poslao je jasnu poruku, alienima su dosadile tihe infiltracije, dečki su sada dolazili naoružani do zuba, s brodovima većim od prosječnog grada i s takvim oružjem da može bilo koji grad pretvoriti u neplodnu oranicu. Rezultat? Box office uspješnica, kritičarski hvalospjevi i many, many more.

U invaziji se okušao i John Travolta u komično lošem Battlefield Earth: A Saga of the Year 3000 (2000), ali to je ispala katastrofa. Ipak, u igru se odlučio uključiti i Steven Spielberg, glavni i odgovorni krivac što je E.T nekad davno zaglavio na Zemlji. Ne samo to, njegovo poglavlje o dobronamjernosti posjetilaca iz neke galaxy far far away je najavljeno još 1977 s Close Encounters of the Third Kind (1977), što će reći da je itekeko legitiman uljučiti se u igru. Ali, kako su se pravila igre promijenila, tako je i Spielberg odlučio pokazati kako je dorastao novim pravilima. Uzima provjereni predložak i dolazi nam nova verzija War of the Worlds (2005), novi napad teškom mašinerijom. Ovaj put teško da možemo suosjećati s malim…sivim posjetiocima. No, film pati (iako vjerojatno ne namjerno) od onog 9/11 sindroma, pa je akcija bila pažljivije dozirana, a radnja položena na stranu disfunkcionalne obitelji umjesto na samom postupku invazije. Hit, no nismo li svi osjetili da ipak nešto nedostaje. Kako je prepišavanje u stilu tko ima većeg postalo malo izlišno (pri čemu je Dan Nezavisnosti pokazao najvećeg) trebalo je malo promijeniti taktiku.

Iako originalno naslijeđe nije nikada posve zaboravljeno, rijetko bi se više pojavljivali naslovi koji su prakticirali koncept nešto blaže invazije. Tako je u sve to nadmetanje tko ima većeg zalutao i jedan The Faculty (1998) svojim staromodnim pristupom i ostao pri dnu hranidbenog lanca, pa su tu došli i Signs (2002), doduše hit, ali samo zato što je imao originalan pristup – od nekakve invazije ne vidimo ni I, no bio je poprililčno napet za jedan film bez posebnih atrakcija. Dreamcatcher (2003) se također igrao s nekim motivima tihe invazije i neslavno propao u tom pokušaju, iako, realno govoreći, i nije riječ o tako lošem filmu. Još jedna adaptacija stare priče dolazi u obliku The Invasion (2007), koji, za razliku od svojih prethodnika, želi biti jeben i pošten, pa tako imamo paranoju, ali i pobjedu mankinda, što se ne uklapa u već uspostavljenu šablonu starih izdanja. Naravno, flop u kinima, netko očekivao bolju prođu? Što me opet dovodi do teške mašinerije.

No, nije mašinerija ta koja nas privlači već ono što takva mašinerija radi – razaranje. Cloverfield (2008), doduše, nema mašineriju u prvom planu već ogromna čudovišta (koja ni ne vidimo) ali, priznajmo, da li nas je film oduševio radi one kamere iz prvog lica ili zato što glava Kipa Slobode proleti glavnom ulicom? Aha, rekli su producenti, zajebi ti tiha sranja – dajte nam pakao. Jer, razaranje i muke ljudi u istom su ovih dana mamac za kino blagajne. Doduše, treba znati i napraviti takav film, što opet ne može svatko. Tu se ugurao i Skyline (2010), pomalo svaštarski uradak koji, kad se uzme u obzir koji mu je budget bio, ima jebene efekte, ali kriminalno loše razrađenu priču i jako slabašan cast. Dobra stvar, izgleda da je i vrijeme trauma radi 9/11 prošlo jer ga nitko, kao ni recentni Battle: Los Angeles nije ni spomenuo u tom kontekstu. A potonji, što je spomenuto, zarađuje lijepu lovu. Ako ste pomislili da je to čista slučajnost, pogađajte ponovo. Za godinu-dvije planira se cijelo čudo alien invasion filmova. Cowboys & Aliens, Battleship, The Darkest Hour, Super 8, The Thing prequel…i svi do jednoga imaju pretenzija pokazati zube u borbi za što bolji uspjeh. Nema boljeg do nepoznate prijetnje, ne?

Naravno, ovo je tek mali komadić onoga što se događalo u ovoj žanrovskoj liniji, cijelo čudo toga nije ni spomenuto, tek važniji igrači koji su obilježili razna razdoblja, ali jedan zaključak se može izvesti. E.T je nazvao kući. Zločesti dečki su presreli poziv i procijenili da je Zemlja zanimljivo odredište za relaksaciju nakon teškog dana u uredu. Live long and prosper, ljudi.

By Deckard

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.