Akcija

Deckardov kutak – 2000-2010 Doba Površnosti Akcijskog Filma!

Čuli smo najave, vidjeli smo trailere, gledali smo filmove – svi glavni aduti sezone su više-manje izašli pred kritiku publike,a kako se i ovom desetljeću polako bliži kraj,pomislih da zaokružim osobnu trilogiju vremenskog presjeka akcijskih filmova još jednim osvrtom. Za fanove dobrog akcijašenja, bilo je svega, od kreativnih uzleta, financijskih flopova, pojavljivanja novih igrača na akcijskom nebu, neočekivanih uskrsnuća, do reciklaže već viđenog i ponovnog vraćanja koncepta koji je proslavio akcijski film općenito. Osobno, ne mogu se oteti dojmu da je tu bila i jedna kriza samog žanra, preuočljiva bez idejnost u ponuđenom materijalu, površnost izvedbe i jedna varijanta prezasićenost tržištem koje je u 90-ima redovito ostvarilo zapažene financijske rezultate, držeći se za ruke s povoljnim kritikama. Proteklo desetljeće se zaustavilo na nekakvoj sredini uspješnog i neuspješnog, a postoje li naslovi koji će postati dio filmskog naslijeđa… ostaje da se vidi. Pa, krenimo redom.

Filmskim akcijskim legendama nije bilo lako u prošlom desetljeću, nakon što su zauzeli filmski svijet u 80-ima, više-manje uspješno ga zadržali u 90-ima, u tekućem desetljeću je postalo i više nego očito da samo ime nije više dovoljno. Tako je Arnold Schwarzenegger svoje pojavljivanje u čistokrvnom akcijskom filmu zaokružio s Collateral Damage (2002), opraštajući se od voljene publike poprilično slabim uratkom koji ni blizu onih koji su ga svojedobno proslavili. Društvo mu pravi i Sylvester Stallone s pokušajima da ostane vitalan u slabom i nepotrebnom (iako ne posve bez šarma) remaku kultnog Get Carter (2000), a već sljedeće godine potvđuje izlaznu tržišnu kartu još slabijim Driven (2001), filmom koji je u namjeri da se svima svidi od rasnog sportskog automobilskog filma postao zamalo ne gledljivi proizvod. Steven Segal se pokušao vratiti među igrače vrijedne pažnje isplativim, no slabašnim Exit Wounds (2001), kratak bljesak pažnje, a onda nepovratno odlazi pravo-na-video područje i štancanju sve gorih uradaka. Bruce Willis ima nešto više sreće u svojem održavanju na tržištu akcijskog filma, prvo sa filmom Hostage (2005), a onda i 16 Blocks (2006). Dobra namjera, solidna izvedba, pokoja dobra kritika, ali izostaje onaj magični financijski rezultat. Willis također preuzima svoju izlaznu kartu s tržišta. Do jednog dana, ali o tome na kraju.

Početak desetljeća počinje odmah pokazivati kakva će struja prevladavati u akcijskom filmu, šarena površnost, koja će pokazati višestruko isplativom, no jednako tako i kritičarski ispraznom, bez da će se išta spominjati u kontekstu kultnog filma. Tako smo dobili Charlie’s Angels (2000), chick flick kopiranih scena, brzog humora i nadasve očajne priče. Takvo nešto nije moglo podnijeti teret uspješne franšize te Charlie’s Angels 2 (2003), usprkos solidnoj, ali ipak pobačenoj zaradi, stavlja točku na i što se tiče daljnjih nastavaka, ne izazivajući preveliku svjetsku žalost. Anthony Hopkins se udružuje s Chris Rockom (čudnog li para) u Bad Company (2002), brzo-poteznoj akciji koja također doživljava slom na svim područjima. Michael Bay će vratiti svoje crnopute junake Smitha i Lawrencea u Bad Boys 2 (2003), napraviti rollercoster pucnjave, akcije, eksplozija i ostvariti tek korektni financijski učinak. Dovoljno da stari producentski lisac Bruckheimer podvuče crtu i krene se igrati s isplativijim projektima, zaboravljajući na akciju u dogledno vrijeme. Površnom fušeraju se bez muke može dodati i remake kultnog Assault On Precinct 13 (2005), a da površnost ponekad zna imati iznenađujuću izdržljivost pokazuje nam The Fast And The Furious (2001), neočekivani hit koji promptno dobiva i nastavak 2 Fast 2 Furious (2003). Priča se ne zaustavlja ovdje jer dolazi i treći dio Tokyo Drift (2006), no stvari se opet počinju zahuktavati s Fast & Furious (2009)jer originalna je ekipa opet ovdje, nastavlja sagu kroz već peti dio Fast Five (2011), dovodeći jurnjave ušminkanim autima na sami vrh financijske isplativosti. Vin Diesel, novo ime na akcijskom nebu uspješnu recku u svojem financijskom sižeu dodaje i nastupom u xXx (2002), opuštenom, poprilično zabavnom, over the top pretjeranom bućkurišu akcije, posveta i kopiranja. Nastupom u A Man Apart (2003) doživljava flop, koji će ponoviti još pokoji put u drugim žanrovima, te se vratiti već spomenutom Fast serijalu. Da pretjerana površnost i bezidejnost znaju biti osvetoljubiva stvar pokazuje Stealth (2005), high tech storija o high tech avionu koji doživljava high tech flop. Ništa bolje ne prolazi i xXx 2 (2005). Renny Harlin, nekoć cijenjeno redateljsko ime akcije pokušava vratiti staru slavu obećavajućim 12 Rounds (2009) – tako su barem stajale stvari dok film nije izašao i postalo jasno da se radi o rip off-u svega što imalo valja u nekoliko kultnih naslova.

No, netko opet ima sreće u površnosti, barem financijske. Angelina Jolie s lakoćom predstavlja svoje akcijsko ja u Mr. & Mrs. Smith (2005), da joj oružje dobro stoji demonstrira u Wanted (2008), a da joj nije potreban nikakav muškarac da je brani od zlog svijeta pokazuje u nedavnom Salt (2010), koji se, iznenađujuće, susreo i s dobrim kritikama. Financijski uspjesi su od Angie napravili praktički prvu damu akcijskog filma, a, iako filmove možda ne volimo, to nije posve bez razloga. Postoji tu i prvi gospodin akcijskog filma – jedan i jedini Jason Statham. Čovjek je pomeo konkurenciju, uspješno nanizao nekoliko naslova, ne opterećujući se time spadaju li u zanimljive, uspješne ili A,B ili C kategoriju. Sistem snimanja koji se vidi u karijerama kultnih Charlie Bronsona ili Chuck Norrisa. Od Transporter serijala 1 (2002),2 (2005),3 (2008), preko Crank (2006) i Crank 2 (2009) do War (2007) i Death Race (2008) Statham teško da će tako skoro dobiti ozbiljnu konkurenciju. Nije da nije bilo pretendenata na prijestolje. Uz spomenutog Diesela tu se našao i Dwayne ”The Rock” Johnson. Počeo je obećavajuće, s The Rundown aka Welcome to the Jungle (2003), nastavio s nešto manje atraktivnim Walking Tall (2004), a onda je povukao kočnicu i odlutao iz žanra. Kako su ga valjda i nastupi u raznim bullshit komedijama zasitili, čovjek se vraća provjerenom žanru u nadolazećim Faster (2010) i već spomenutom Fast Five. Nadajmo se da će dobiti priliku premlatiti Diesela u par scena (ili obratno). Također, iz prikrajka vreba i Jet Li, praktički jedina ozbiljnija konkurencija Stathamu. Od Cradle 2 the Grave (2003), preko Romeo Must Die (2000) do The One (2001), Li je napravio zanimljiv spisak naslova, pojačavajući ga i s Kiss Of Dragon (2001) – a sve to još nije gotovo, no o tome isto malo kasnije. Možda ne tako očit izbor za akcijsku zvijezdu, ali svakako zanimljiv, jeste i Mark Wahlberg. Razlika od ostalih jeste da čovjek ne snima čistokrvne akcijske filmove već ih kombinira s drugim žanrovima, što ga možda i čini (barem meni osobno) zanimljivom pojavom. Tako se predstavlja remakeom The Italian Job (2003), osrednjim uratkom, ali financijski isplativim (glasine o nastavku još traju) pa je bio jedan od Four Brothers (2005), samostalni rafalni koncert je odsvirao s solidnim, punokrvnim i poštenim B filmom Shooter (2007) i baš kad je trebao zasjati kao opaki osvetnik u opakom filmu dogodi se relativni financijsko-kritičarski flop znan i kao Max Payne (2008).Ali, Wahlberg mi i dalje ostaje zanimljivo ime koje bi još pokoji put moglo i iznenaditi.

U ovom smo desetljeću bili svjedocima i medijske trakavice znane i pod imenom James Bond.Nakon što je izrazito loš Die Another Day (2002) pogodio kina i ostavio gorak ukus u ustima gledatelja,producenti su najavili da je vrijeme da se stvari malo osvježe.Višemjesečna potraga za novim glumcem u jednom je trenutku došla do toga da se i naš Goran Višnjić pronađe na spisku mogućih kandidata,no veće je iznenađenje došlo u obliku Daniela Craiga.Pokrenuta je neviđena negativna kampanja protiv svega vezanog uz film i nije se stišala sve do njegova izlaska.Rezultat – Casino Royle (2006) nam je predstavio novog Bonda, sirovijeg, okrutnijeg, s par odličnih akcijskih prizora, a sam Craig se pokazao inspirativnim izborom za glavnu ulogu.Slijedi ga nešto slabiji Quantum Of Solace (2008),ali intenzitet akcije je jednak,ako ne i veći.Baš kad se serijal vratio na svježe tračnice, nova sapunica. MGM je pred bankrotom,novi Bond pod upitnikom – situacija se napeto prati.

Da su nastavci uspješna roba vidjelo se iz primjera Bad Boysa i Fast serijala, a njihovoj su se kompoziciji površnosti priključili i nastavci Rush Hour 2 (2001) te Rush Hour 3 (2007). Serijal koji je već u startu imao problema s iole ozbiljnijom pričom i nekakvom upečatljivom akcijom dobro se i provukao kroz financijski nestabilne vode, ostvarujući profit,ali se ne zadržavajući predugo u sjećanju gledatelja.Ima tu i svjetlijih primjera.Tom Cruise je spustio loptu za zemlju, izbacio nepotrebno pozerstvo, ubacio pokoji realniji lik i uzeo novog redatelja,završni proizvod – Mission Impossible III (2006), reći da se radi o odličnom filmu bilo bi pretjerano, ocrniti ga kao negledljivog opet je previše – povoljna sredina koja više vuče na dobar proizvod.Cruise će se vratiti u akciju lepršavim i opuštenim Knight And Day (2010), zabavnim flickom, ali možda nijansu prepovršnim da bi se radilo o kvalitetnijem naslovu za dugo sjećanje. Bourne Identity (2002) je pak drugačija priča, slobodna adaptacija kultnog romana unosi brzinu i dobro smišljenu akciju,pojačanu solidnom glumom svih uključenih. Kritika je oduševljena, box office opipljiv,vrijeme je za nastavak. Bourne Supremacy (2004) nastavlja priču i podiže uloge u kvaliteti.Izvedba,gluma,akcija,sve odreda ima prolaznu ocjenu,a tako dobar prozivod treba dobiti svoje završno poglavlje s Bourne Ultimatum (2007). Cijeli serijal je jedan od rijetkih primjera kada se susretnu dobra kritika,dobra zarada i dobar dojam pri gledanju (koji varira od gledatelja do gledatelja,naravno) što ga čini jako rijetkom zvjerkom u proteklom desetljeću,ali i dalje.No nije jedini koji je dobio odobravanja ili publike ili kritike ili oboje.

S.W.A.T (2003) je solidan primjer dobrog akcijskog filma, spretno razrađene priče, cool likova, dobre doze pirotehnike i fine preglednosti iako ima barem pet vodećih likova. Veliko čudo je to što nije dobio nastavak, što mu pridodaje na, recimo to tako, kvaliteti. Eagle Eye (2008) je ono što je Enemy Of State bio u 90-ima, high-tech akcijsko špijunski triler kojeg je prihvatila i publika i kritika. Prolazna roba, ali ipak malo manje zapažena nego uzor mu. Shoot Em Up (2007) se može pohvaliti možda najbolje režiranim i najmaštovitijim scenama pucnjave zamalo pa ikad viđenima na ekranu. Film je prošao nezapaženo, što je šteta, jer riječ je o jednom zabavnom akcijskom flicku gdje je sve predodređeno vrhunskoj zahebanciji koja ima šarma. Tony Scott i kućni mu glumac Denzel Washington, igraju se remakovima nekih kultnih naslova. Prvo isporučuju Man On Fire (2004), zanimljiv uradak koji se koristi uobičajenim motivom osvete, a onda moderniziraju jedan kriminalistički klasik u nešto više akcijski orijentiran Taking Of Pelham 123 (2009). Kritika zadovoljna, publika više-manje isto, a usput su nas podsjetili da je John Travolta još uvijek alive and kicking. I dok nam je Travolta ponudio još jednu svoju transformaciju u From Paris With Love (2010), Denzel i Scott tek trebaju isporučiti novu dozu adrenalina kroz storiju o nezaustavljivom vlaku i svemu negativnom što iz toga proizlazi u Unstoppable (2010), a da im suradnja leži i izvan okvira remakova pokazuje i Deja Vu (2006), zanimljiv akcić u koji su na čudan način uspjeli ugurati i motiv putovanja kroz vrijeme.

Pristojne komade akcijskog filma priuštile su i adaptacije stripova. Prvo se pojavio The Punisher (2004), skroman film, skromnih uvjeta, malo ograničene izvedbe (u kojem se opet našlo mjesta za Travoltu) ali zadovoljavajućih rezultata, koji su u konačnici doveli i do pokušaja stvaranja jačeg filma Punisher: War Zone (2008). Fanovi su bili tako-tako oduševljeni pokazanim, ali riječ je o dva posve različita filma koji su u svojim namjerama uspjeli – emotivnost i akcija. S druge strane, Hitman – Agent 47 (2007) u svojim je ograničenim uvjetima uspio ostvariti uspjeh i kod kritike i publike. Predzadnje viđeno na temu (zadnji je Willisov Red) poprilično je zabavan površni flick The Losers (2010), nije da je nekoga baš posebno i oduševio, ali radi se o korektnom uratku koji nudi sve što treba biti u jednom akcijskom filmu.

Da akcija nije samo za mlade i odvažne pokazat će i jedan stari glumački vuk u ulozi oca koji će prevnuti svijet da pronađe nestalu kćerku. Liam Nesson je došao, pogledao i s Taken (2008) napravio neočekivani dar-mar. Ali, brzopotezna površnost se i njemu vratila kao negativna stvar u The A-Team (2010). Na trenutke zabavan, ali i promašen uradak ako ćemo baš iskreno govoriti. Da dobra akcija ne poznaje godinu proizvodnje nekog glumca neočekivano će nas podsjetiti Sly Stallone. Potezom očajnika najavljuje ponovno oživljavanje filmske ikone Rambo (2008). Dočekan sa sumnjam prilikom snimanja, dočekan s pohvalama pri izlasku u kina. Sly će se opet pronaći u sedlu i pri tome otkriti novu uspješnu formulu isplativog akcijskog filma – koncept 80-ih. Bez puno priče, bez puno mudrovanja, jednostavno gola akcija koja će vratiti svježinu na repertoar (ali ne i izbaciti površnost) željnog promjene. Sly je vratio Ramba, a Bruce Willis, također zasićen lutanjem po žanrovima, vraća Johna McLanea. Brz, nabijen akcijom, dočekan pozitivno od kritike i gledan od publike, Live Free Or Die Hard (2007) budi gledateljstvo i postavlja akcijski film na već poznate tračnice. Willis će svoj isplativi kredabilitet pojačati i s recentnim Red (2010), zabavnim uratkom koji ima neočekivanu izdržljivost na box oficeu. Da nisu samo legende te koje profitiraju na ponovnom zanimanju za dobar štemeraj pokazuje i G.I. Joe: The Rise of Cobra (2009), kartonski, no višestruko isplativi filmić koji, naravno, očekuje svoj nastavak. Vidjeli smo i jednu pravu full blown urotu u Vantage Point (2008), a da je muka biti na krivom mjestu u krivo vrijeme jasno je u The Tournament (2009). Sly odlučuje ponovo riskirati sve i najavljuje nešto izvan kategorije – akcijski rollercoster sa svim značajnijim akcijskim zvijezdama o kojima sam do sada pisao (i nekima kojima nisam) – The Expandables (2010).

Statham, Li, Lundgren, Rourke, Schawrzeneger, Willis i Stallone – neki zaboravljeni, neki podcjenjeni, neki na vrhuncu, svi se udružuje u spektaklu koji predstavlja ono esencijalno što je proslavilo akcijski film još u davnim 80-ima. Financijski isplativ, sadržajno plitak, filmu je uspjelo i vratiti vjeru u isplativost pomalo suludih projekata, postići da riskiranje s nekim zaboravljenim stvarima značiti odmah i izgubljenu bitku te probuditi zanimanje javnosti na najjednostavniji mogući način – entuzijastičnim filmostvaralaštvom. Koliko je taj koncept 80-ih dobar i koliko će trajati ostaje da se vidi,kao i to hoće li i dalje biti isplativ i hoće li izazivati zanimanje javnosti.Teško je reći postoji li u ovom desetljeću kakav kultni naslov koji će preživjeti dolazeće godine,kao ni to hoće li mu (ne)kvaliteta potrajati. Nakon slabog uvoda dobili smo nabrijanu završnicu, ali koja tek dobiva svoj pravi početak.

Do novog presjeka (deset godina od sad ) ugodno čitanje i isprike na podužem presjeku, nakupilo se toga, a htio sam proći barem kroz one glavne predstavnike žanra koji predstavljaju akcijski žanr u svojem pravom smislu riječi – bez nekakvih općenitih dodataka.

By Deckard

Prethodni tekstovi:

Deckardov kutak – 1980-1989 kultno doba akcijskog filma!

Deckardov kutak – 1990-1999 renesansno doba akcijskog filma!

Oglasi

2 replies »

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.