Dakle, idemo od samog početka. Davne 1972 godine, praktički nepoznati pisac, David Morell objavljuje roman naslova First Blood, u kojem opisuje sukob policije malog gradića s jednim neprilagođenim vijetnamskim veteranom. Iako je Morell sam izjavio da je na ideju za roman došao nakon što je proveo bezbrojne sate u razgovoru sa svojim prijateljima, slušajući o njihovim problemima koji su se pojavili nakon boravka u Vijetnamu (u to vrijeme nije postojala nikakva definicija PTSP-a) te da je radnja trebala biti kritika licemjerja američkog društva nekako se pokazalo da kritika (i čitatelji) First Blood doživljaju kao još jedan obični akcijski flick namijenjen pukoj zabavi. Roman je postao instant uspjeh, jedan od onih koje prati prodaja, reizdanja i povoljne recenzije po dnevnim novinama.

Takvoj reputaciji ne treba previše vremena da dođe do Hollywooda i da se otkupe autorska prava, točnije 1976 First Blood počinje se spominjati kao mogući filmski projekt. Ali, realizacija ostaje zakočena na zamalo cijelo desetljeće sve dok poznati producentski par Andrew G. Vajna i Mario Kassar (tada više-manje filmski početnici) nisu uzeli stvar u svoje ruke. Slavan kao Rocky Ballboa, Sylvester Stallone u liku prolupalog vijetnamskog veterana vidi mogućnost da snimi nešto drugačije od dotadašnje karijere, ali produkcijski problemi tek započinju. Lik pukovnika Trautmana prvo prihvaća legendarni Kirk Douglas, na nakon nekoliko snimljenih scena odustaje od projekta, te ga zamjenjuje pouzdani Richard Crenna, kome to postaje možda i uloga života. Stallone tada odlučuje izmijeniti scenarij. Zamišljen kao jednokratki projekt First Blood je u originalu bio vjerna adaptacija romana, no u njoj lik Ramba se ne igra skrivača sa policijom već jednostavno ubija sve što mu se nađe na putu. Mišljenja da publika neće dobro reagirati na takav prikaz, Sly mijenja priču u to da Rambo nikoga ne ubije, što je, gotovo ironično, promijenio u posljednjem nastavku gdje lik ubije skoro stotinjak osoba. Ne želeći riskirati, producenti također mijenjaju originalni kraj gdje pukovnik Trautman ubije vlastitog učenika u nešto blaži, jednostavniji, s čime se Stallone svojedobno nije slagao. Film postaje financijski uspjeh (ali ne toliki kao neki drugi naslovi) no svakako iznad očekivanja. Kritički je dočekan dvojako. Jedni su hvalili žestoki tempo i napetost dok su drugi govorili kako stvarnim manijacima ne treba pružati i filmski uzor. Bilo kako bilo, nastavak ne treba čekati dugo.

First Blood: Part Two dolazi tri godine kasnije u kina i postaje uistinu neočekivani financijski uspjeh zahvaljujući tehnici puštanja u ogromnom broju kina i masovnoj reklami. Ali, i ta priča ima svoj početak. Producenti su se prvo obratili originalnom piscu za moguću ideju i upravo je Morrell predložio da Ramba pošalju natrag u Vijetnam, gdje je kao riba u vodi. Također, postoji stvarna priča koja je donekle poslužila kao premisa filma. Početkom osamdesetih godina plaćenik imenom Gritz javno obznanjuje kako je sudjelovao u planovima za izvlačenje grupe ratnih zarobljenika iz modernog Vijetnama (znao je i točnu lokaciju) no čim su on i njegovi ljudi došli u Vijetnam, netko ih je otkucao. Gritz do dana današnjeg tvrdi da je to bila američka vlada koja nije željela otvarati zatvorena poglavlja povijesti. Ako nekog zanima cijela priča, može je se pronaći u knjizi ”70 Najvećih Svjetskih Zavjera” i to postaje glavna priča nastavka. U projekt se uključuje i tada već poznati redatelj James Cameron sa svojom verzijom scenarija, no Stallone ga mijenja tako da do danas nije posve jasno tko je napisao što pošto svaki govori svoje. No, nastavak se koristi i dijelovima iz originala. Kako su ruski negativci prihvatljivije mete za ubijanje, poznati dio u Rambovom skrivanju i kamufliranju kopira gotovo sve scene iz originalnog romana osim što gledamo ruske vojnike umjesto američkih policajaca, radi čega i David Morell radi novelizaciju filma (napravio je i za treći dio – jedini pisac koji je na taj način napisao nastavke vlastitog originalnog djela). Bez dramskih elemenata, izravniji u akciji, spektakularniji ( neki će reći i gluplji) ”dvojka” ima uspjeh kod publike, ali ga kritičari zakopavaju duboku pod planinu loših kritika. Sa uspjehom je došla i svjetska prepoznatljivost naslovnog lika, ali i poznati izraz One man army kojim se obično opisuje Rambov lik.

Rambo III dolazi u vrijeme kad mišićavi junaci počinju polako doživljavati sumrak svojeg doba, ali, iskreno, radi se i o slabom filmu. Želeći predstaviti lik kao svjetski materijal, Rambo ovaj put đunglu zamjenjuje za pijesak Afganistana i tamošnji aktualni sukob. Loše smišljena priča koja ponovo reciklira neke od najuspješnijih dijelova prva dva dijela ima i neinventivne akcijske prizore, jednolične i ponavljane ruske negativce, a nasilno ugurani patriotizam i bodrenje tadašnjih talibana djeluje više kao politički pamflet nego akcijski film. Kritike su, naravno, bile očekivano loše, ali ni publika nije bila sklona tolikoj promjeni u odnosu na prva dva dijela tako da je ”trojka” bila ispod svih očekivanja, iako postoje oni koji ga drže za sasvim pristojan film, dapače, dostojan razine prva dva. Ipak, bilo je to nedovoljno. Preočiti nedostatak ideja i reciklaža nagnava Stallonea da se okrene novim projektima, Rambo odlazi u zasluženu mirovinu, ali na njegovo postojanje nas s vremena na vrijeme podsjeti kakva dobra parodija. Hot Shots 2 naveliko parodira druga dva dijela (i na uistinu smiješan način) a da je to zahvalan materijal svjedoči i nedavni McGruber koji koristi geg na račun Rambovog mirnog života u Tajlandu. Ni sam Stallone nije imun na dobru šalu na svoj račun, što rezultira poznatom rečenicom iz filma Tango & Cash, gdje on osobno izgovara – Rambo is a pussy! (ima netko da se nije nasmijao na to?) – nekako i sam prihvaćajući da je Rambo završio svoja ratovanja.

Ali, stvari se mijenjaju u post 9/11 eri. Prva izjava od Stallonea kako bi mogao oživiti serijal nastavkom gdje njegov lik hvata Osamu Bin Ladena zvuči kao stvarno loš vic. Čak ni najvatreniji fanovi nekako ne vide u budućnost u tome. U doba kad vlada CGI, specijalno koreografirani pokreti i fancy tučnjave, vraćanje jednog takvog sirovog lika djeluje kao potez očajnika čija je karijera počela opasno posustajati. Dalje, novi smjer radnje govori o tome da je Rambo već u Americi, da živi mirnim životom, ali da mu nekakva anti američka milicija otme kćer i tu nastaje zaplet. Ovakav jedan stevensegalovski zaplet djeluje ipak bolje od Bin Ladena, ali još uvijek u svemu tome nema budućnosti. Konačni zaplet u kojem John Rambo spašava tamo neke misionare u nekakvoj tamo zemlji djeluje opet kao loše smišljeni vic. Sve dok se sami film nije pojavio u kinima. Možda glumački ograničen, ali uistinu zanimljiv filmaš/redatelj/scenarist, Stallone posljednji dio franšize svodi na jednostavnu golu osnovu. Bez političkih pamfleta, bez moralisanja o ispravnosti uplitanja u tuđe sukobe, bez pretjerano komplicirane priče, bez prevelikih ambicija sve zajedno, film funkcionira kao možda i najbolji dio serijala (samo možda). Svjestan svojih godina, Stallone inteligentno zaobilazi poznato Rambovo iniciranje sukoba sve do same završnice, a svoj medijski prostor dijeli sa mlađom i šarenom ekipom plaćenika, što unosi svježinu i tempo radnje. Kritika je ponovo podjeljena, publika je od filma napravila zanimljiv hit, gotovo staromodna fizička akcija ponovo pronalazi svoj put među filmske producente. Lik čovjeka-vojske se vratio.

Ili možda nije? Završivši dostojnim krajem u kojem se Rambo vraća kući, Stallone prvo najavljuje snimanje petog dijela, no u posljednje vrijeme to demantira. Možda i bolje jer se u kontekstu priče spominju nekakve mutirane zvijeri i slične gluposti, a možda bi poništio jedan kvalitetni oproštaj od junaka koji je vodio ratove i uveseljavao publiku skoro tri desetljeća.