Deckardov kutak

Deckardov kutak – Blade Runner – Kroz trenutke koji će biti zaboravljeni

           „That was my profession. Ex-cop. Ex-blade runner. Ex-killer.“

Postoji tek nekoliko filmova koji su napravili tako malo u vrijeme premijernog prikazivanja,i postigli tako puno kroz godine koje su došle, više nego su i njihovi autori u najluđim snovima mogli zamišljati, za koje je nebo prestalo biti granica i čija se imena danas izgovaraju sa strahopoštovanjem jer predstavljaju onu vrstu nečijeg vizionarstva za koju trebate više od jednog gledanja kako bi uspješno uhvatili sve slojeve koji se skrivaju u njima. Ali, opet, sve je tako jednostavno u njima, nenametljivo i podložno različitom interpretiranju u tolikoj mjeri da se ne možemo zapitati koliko su redatelji u nekim drugačijim filmskim vremenima računali na sveobuhvatnu publiku da se samostalno uključi u stvaranju osobnog doživljaja pri gledanju i, što je još važnije pitanje, zašto su to uopće radili. Interakcija vlastitog uma s pokretnim slikama kao nadogradnja drugačijeg svijeta u koji smo uvučeni ili su stvari bile više prizemnijeg karaktera – priča koju gledamo bila je tako dobra da nije zahtijevala dodatna pojašnjenja, ali je kao završni proizvod postala previše kompleksna da nije bilo šanse shvatiti je od prve već nam je za to trebalo nekoliko godina distance, osobni mir, i tišina zamračenog dnevnog boravka? Možda ovo drugo. Možda ovo prvo. A možda je jednostavno bilo pogrešno vrijeme za jedan film u kojem se glavni lik off komentarom predstavlja kao bivši ubojica kojemu je to bio svakodnevni posao. Jednu stvar je ipak vrlo važno spomenuti – koju kod stvar poželite reći o Istrebljivaču, ona je već rečena, napisana, analizirana, esejizirana, opjevana, stihovana i rimovana. Vaša originalnost (time i moja) jednostavno ne postoji kad želite nešto napisati o Ricku Deckardu i njegovim problemima unutar svijeta budućnosti, doslovce i u prenesenom značenju – sve je rečeno. Samo što priča nije bila takva na njezinom početku, ni blizu, jer nakon premijere film je jako brzo postao ex-projekt, ex-velika nada filmskih studija i ex-blistavi trenutak u karijerama svih onih koji su radili na njemu. Kao što će radnja filma Deckarda ponovo ubaciti u centar zbivanja, istu stvar će stvarnost napraviti i sa samim filmom.

Kako danas stvari stoje, jedina osoba koja je imala puno povjerenje da će od romana Sanjaju li androidi električne ovce“ napraviti nevjerojatan film bio je upravo njegov pisac, Phillip K. Dick, koji je imao tu nesretnu sudbinu da nije doživio da vidi gotov proizvod već samo posebnu projekciju koja je uključivala 20 minuta zgotovljenih specijalnih efekata. Dick sa samim filmom ipak ima više veze nego se to spominje,i ta veza postoji još od 1968, kad je roman originalno objavljen i kad se po prvi put pokazao blagi interes da bude ekraniziran. Producent Herb Jaffe dao je svojem sinu Robertu da napiše scenarij, koji je Dick odmah u startu proglasio jezivo lošim, a kako je bio izrazito nesklon Hollywoodu kao takvom (pitam se što bi danas rekao za svoje „ekranizacije“) ponudio je Robertu Jaffeu da ga premlati odmah na aerodromu ili kod njega u stanu. Mala glasina kruži da je čak i Martin Scorsese bio zainteresiran da ga režira, ali službena ponuda nikad nije došla do njegova stola. Pošteni posao počeo se pokretati kad je Hampton Fancher napisao svoj scenarij, 1977 godine, koji ustvari nije bio scenarij već first draft preko kojega je producent Michael Deeley uspio vrbovati Ridleya Scotta da im se pridruži. Malo je poznato da je Scott odbio projekt u prvom navratu, no kako je došlo do kočenje projekta na kojem je želio raditi, Dina – Pješčani Planet, novu je ponudu prihvatio ali ne radi povjerenja da će film biti veličanstven kakvim je zamišljen već zato da se nečim zaposli kako bi pregurao smrt starijeg brata. Dick se ponovo uključio u cijelu priču, prvo nezadovoljan time što ga se nitko nije sjetio informirati da rade film po njegovu romanu, a onda je na zid prikucao i sami scenarij, kojeg je držao tek nešto malo boljim od onog prethodnog. Doveden je novi scenarist da popravi scenarij, Davida Peoplesa, što je pak Fanchera razljutilo da je osuo javnu vatru na sve uključene. Ironično, Fancher je vraćen u projekt kako bi napravio dodatne izmjene u Peoplesovoj verziji te je tako nastala verzija verzija od verzije scenarija (kasnije će se ista stvar događati sa svim silnim Cut verzijama gotovog filma). Treba napomenuti da je originalni draft bio puno bliže romanu; uključivao je i Deckardovu ženu, ljudsku opsjednutost životinjama (koja je ispala jer Scott nije vjerovao da će to itko povjerovati) a postojali su i neki bizarniji trenuci kao što je rađanje samog Roya Battya u nekakvom metalnom otpadu/živom organizmu, što je otpalo ne radi bizarnosti već radi budgeta koji to nije mogao pokriti.

                     „It’s too bad she won’t live! But then again, who does?“  

Ako pogledate dodatke na 5 disk izdanju Blade Runnera postoji određeno zajedničko uljepšavanje prošlosti kojem su skloni svi redatelji i glumci, barem oni koji su rekli nekoliko riječi o doživljaju pri gledanju filma. Posebno su uočljivi oni koji opisuju stvari maštovitije nego scene koje se pojavljuju u filmu; kao da je film izazvao pravu revoluciju u svoje vrijeme, redove ispred kina i takvo zanimanje javnosti da je to bilo nevjerojatno za jedan SF film. Teško je prihvatiti činjenicu da 98 posto onih koji su gledali film po prvi put nisu bili oduševljeni njime, ne u onoj mjeri koja bi bila značajna za prve utiske. Ne da je bio loš, pa je naknadno nekim čudom postao odličan već je bio… drugačiji. Došao je u vrijeme kad su Star Wars i Star Trek franšize dobivale novi polet svojim nastavcima, kad je jedan E.T samostalno rušio rekorde gledanosti (ironično, Ford je s tadašnjom ženom Mellisom Mathison autor scenarija iako nije kreditiran) i kad ljudske emocije nisu bile prihvatljive osim ako nisu dolazile u formi obične patetike. I dok je prvi tjedan, kao i udarni vikend, bio razočaravajući (jedva 6 milijuna od skoro 30 uloženih) drugi je potopio svu šansu da se film izvuče na površinu barem kroz prizmu komercijale. Malo manje poznata stvar jest da su ga neki vlasnici kina maknuli s repertoara nakon prva dva tjedna jer su ga puštali ispred praznih dvorana, a čak je i u najizdržljivijima izdržao jedva tri tjedna. Kritike su bile ili poražavajuće ili neodlučne, suzdržane, u kojima se naglašavala upotreba specijalnih efekata kao jedine prednosti. To naglašavanje bio je samo nastavak lošeg reklamnog paketa koji je proizašao od studija jer pošto ga nisu mogli smjestiti u nijednu poznatu kategoriju, film su promovirali kao akcijom opterećeni i specijalnim efektima pojačani „spektakl“ ne bi li privukli što više ljudi u kina, ubacujući u trailer skoro sve značajnije od „akcije“ koja se događa u filmu. Ne samo da je to donijelo kontra rezultate već je pospješilo negativnu usmenu reklamu (govorimo o vremenu kad je Internet bio čisti SF kao i leteći spinner iz filma) u kojoj se sveukupnu zaboravio spomenuti detalj kako je to ustvari klasična noir priča koja se, kad izbacite sve SF trenutke iz nje, jednako tako mogla događati i u 40-im godinama prošlog stoljeća. Film je jako brzo postao stvar prošlosti, studio je pregurao gubitak uloženih sredstava, Harrison Ford (koji, ruku na srce, nikad i nije previše pomogao filmu izjavama da mu uopće nije jasno o čemu bi trebao govoriti) snimio je novog Indianu Jonesa, a Ridley Scott odustao je od daljnjeg zanimanja za science fiction filmove. Film nije preživio svoje predstavljanje svijetu, ali, kako će vrijeme pokazati, nije ni posve umro jer krah u kinima nije bio kraj priče već njezin početak.

Era VHS-a izvukla je dosta toga na površinu, ponešto zaboravljenog, ponešto zanemarenog, no kad je Blade Runner dobio svoje VHS izdanje, započelo je njegovo putovanje prema kultnom statusu kakav danas ima. Usmena predaja počela se mijenjati, gotovo underground slava o filmu koji je fascinantan u svim svojim pogledima nije mogla proći nezamijećeno te je uskoro dosegao takvu „slavu“ koja je postala prevelika za okvire toga da ostane samo na VHS izdanju. Nakon što je Theatrical Cut prošao svoj put kroz kina, Domestic Cut svoj kroz videoteke, a International Cut obišao pola Europe (dotični nije izdan u Americi) došlo je vrijeme za još jedan pokušaj popravljanja gotovog materijala. Inače, sve verzije se razlikuju u 2 do 4 minute materijala, ali nova verzija nije trebala biti napravljena od strane distributera već od nekog tko razumije film – telefon Ridleya Scotta zazvonio je i donio mu ponudu kakvu nije mogao odbiti. Stvaranje Director’s Cut verzije započelo je ni više ni manje nego – rezanjem filma, što je upravo suprotno od onoga što se događa s takvim izdanjima. Kino verzija bila je neodređeni kompromis studija, producenata i Scotta samog, koji je imao nešto autorske slobode pri stvaranju, ali je studio imao zadnju riječ o finalnom proizvodu. Tako je nakalamljena off Deckardova naracija uvedena naknadno, kako bi se pojasnili dijelovi radnje i Scott nikad nije bio oduševljen time te je to postala prva stvar koja je otpala. Druga značajnija stvar koja je bila na listi za odstrjel jeste jednako naknadno dodani happy end, u kojem Deckard pojašnjava kako Rachel ima neograničeni vijek trajanja, kako će živjeti sretno do kraja života i kako je sve sunčano oko njih – uvjetovan od strane studija. Snimci leta koji su ondje iskorišteni potječu od neiskorištenih kadrova Kubrickova The Shinning te ionako nisu bili originalno snimljeni materijal za film. Iako postoji jedna scena, gdje Deckard susreće paraliziranog Holdena, blade runnera koji nastrada na početku filma, Scott je odlučio ne upotrijebiti je kako ne bi narušavao dinamiku filma. A izbacio je i scenu gdje Deckardove oči dobiju crveni odsjaj, što je izazivalo ogromne kontroverze oko toga je li on android ili čovjek. Njegova vizija ponovo je došla u kina 1991 godine te je svojim malim i ne posebno financijsko uspješnim prikazivanjem donekle pokrila prijašnje financijske gubitke te film danas stoji nekako na pozitivnoj nuli. Ista verzija bit će nanovo izdana i na VHS-u 1993 godine te na prvom DVD izdanju 1997, čineći tako originalnu verziju jednom od onih zaboravljenih, no traženih stvari koje vrsni kolekcionari žele imati u svojim kolekcijama. Pomalo popravljenog dojma, film je zaradio svoje mjesto u top listi najboljih te se činilo da je pokušaj broj 2 ipak donio nekakvog dobra. Ali, priča ne završava ondje. Deset godina kasnije, 2007, Blade Runner će još jednom posjetiti filmske restauratore kako bi dobio završni sjaj i izgledati onako kako je trebao izgledati daleke 1982 godine.

„All those moments will be lost in time… like tears in rain… Time to die.“  

 

 Savršen, ali opet nesavršen, Blade Runner je u smislu filmskih rješenja imao popriličan niz tehničkih mana. Počevši od vizualno/audio nesinhronizacije u pojedinim scenama, preko očite upotrebe kaskadera za neke scene (najuočljivija je upotreba muškog stuntmana za smrt Zhore) do vizualnog neslaganja između scena – najuočljiviji je primjer završnice, gdje je u jednom trenutku mračno i kišovito, a u drugom dan i polusunčano. Ovaj put je donesena jedna drugačija odluka od one prijašnje; nova verzija bit će „ispeglana“ do savršenstva i film će biti restauriran od njegovih originalnih snimaka, ne onih koje su korištene za Director’s Cut. Ridley Scott ponovo je trebao biti glavni pri cijelom procesu i odmah na samom početku naletjeli su na poveći zid. Ako ste mislili da je originalna kopija filma tek jedna traka ili dvije, pokušajte to preračunati na oko punih tridesetak kutija koje su zamalo dva desetljeća stajale zaboravljene u nekom skladištu. Iz tog poluraspadnutog krša započeto je izvlačenje originalnog materijala koji je ponovo spajan u cjelinu i digitalno obrađivan kako bi imao vrhunski izgled. Problem broj dva. Filmski tonski zapis, originalni, nije više postojao – nigdje u Americi, nestao je netragom, a čak ni kopije upotrijebljene za Director’s Cut nisu odgovarale te je pukim slučajem jedina sačuvana kopija pronađena negdje u Europi i poslana natrag na obradu. Većina glumaca doživjela je jedno malo okupljanje iza scene kako bi svojim glasovima popravili one dijelove koji nisu mogli biti iskorišteni, a za vizualno dotjerivanje upotrijebljeni su neki novi trikovi stare škole. Tako je Joanna Cassidy nakon 20 i nešto godina ponovo odglumila Zhoru (krupni kadrovi njezine glave) pri scenama gdje pogine, vizualno je popravljena pozadina oko nje tako da je staklo kroz koje prolijeće uistinu i postalo staklo, a i sami je stuntman nestao iz prče te je njezin lik dodan kroz cijeli bijeg. da bi se popravila audio mana nekih scena gdje se pojavljuje Deckard/Harrison Ford napravilo se kreativno rješenje. Iako Ford nije sudjelovao u tom procesu, sudjelovao je njegov sin, Ben Ford, čija je sličnost s ocem nevjerojatna (posebice jer je sad približno istih godina kao i sam Ford kad je snimao Blade Runnera) čije je lice (s nadodanim malim ožiljkom) točnije, usta, zamijenila ona njegova oca kako bi se riječi poklapale s tonom i obratno. Završnica je također dobila novi sjaj, ili, točnije, izgubila ga jer sad više nema sunčanog neba već prevladava mračni, oblačni koji vidimo kroz cijeli film. Rutger Hauer dobio je još jednu priliku da izgovori poznate rečenice o trenucima izgubljenima u vremenu kako bi se popravio audio, i čak i ako ga baš i ne gotovite kao glumca, cijela je rečenica ustvari njegova osobna improvizacija iz daleke 1982 kad je Scott zatražio da mu odrecitira nešto dubokoumno, oduševljavajući se izgovorenim. Sve sklopljeno u savršenu cjelinu, film ovaj put nije išao u kina, ali došao je na blu-ray izdanje, kao i na posebno 5 disk izdanje (koje, zahvaljujući jednoj nagradnoj igri, sad imam ponosno u svojoj kolekciji – malo samoreklame) gdje je dostupna i omražena, no svejedno kultna prva verzija filma. Ustvari, sve su verzije dostupne ondje i predstavljaju vizualni put kultnog filma od ideje do konačnog proizvoda te svaka od njih ima ono nešto što je čini posebnom. I uz podjednako dojmljive tonove Vangelisove glazbe kao dodatni bonus, film posve zasluženo stoji tako visoko na ljestvici najboljih ostvarenja da samo par rijetkih i pomno odabranih imaju tu šansu da bude pokraj njega. Budućnost nikad poslije nije izgledala tako mračno, ali ni tako fascinantno i sve što vam mogu više reći jest – pogledajte film još jednom. Jer stvari koje su tako dobre ne dolaze često. I ne traju toliko dugo.

 

   

Oglasi

4 replies »

  1. Meni lično najbolji film svih vremena i ništa ga ne može skinuti sa tog mjesta. Kao i ti, i ja sam ponosni vlasnik, one LE verzije na 5 DVD-a u aktovci Voight-Kampffova testa 🙂 Jedva sam ga našao za kupiti, ali sam ga nabavio 🙂 Ni sam više ne znam koliko sam ga puta pogledao i svaki put se oduševim kao da ga gledam prvi put.

    • Ja ga nemam u toj kutiji, već nečemu sličnom, smeđoj, koja podsjeća na knjigu (ne treba suditi sadržaj po koricama :)) i to upravo zahvaljujući Dragonrageu i nagradnoj igri (trebalo je to osvojiti) i meni osobno nije najblji film ikad pogledan, ali je zato broj dva 🙂 (malo je i očito odakle mi inspiracija za moj blog). Dodaci su savršeni tko voli takve stvari, ali najveća vrijednost je ona originalna verzija koje je nemoguće više nabaviti na neki drugi način.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s