Specijal

Najbolji filmovi iz 2011. by Dragonrage

Siječanj je eto iza nas, a tu je već i pola Veljače, te sada sa sigurnošću možemo reći da smo zagazili sa obje noge u 2012. Pa bi se stoga valjalo (sa sitnim zakašnjenjem) malo osvrnuti na proteklu godinu, napraviti nekakav osobni presjek naslova iz 2011. koje sam imao prilike pogledati, te izdvojiti one koji su po mom skromnom mišljenju bili najbolji, najgori,  ili pak osrednji. Moram odmah reći da dosta naslova iz 2011. nisam uspio pogledati, a neki od njih bi se možda našli na listama najboljih ili najgorih naslova, ali šta je tu je. U svakom slučaju, osobnog sam mišljenja da je u protekloj 2011. bilo dosta kvalitetnih naslova, samo je trebalo malo zagrepsti ispod površine, jer kao što ovaj blog uporno pokušava i dokazati, nije Hollywood jedini izvor filmova, iako se i njima zalomi koji dobar film. Prije nego što rekenem sa listom moram naglasiti kako je ovo moja osobna lista, moji osobni favoriti koje sam odlučio izdvojiti zbog ovog ili onog razloga. Moram još reći i to da redoslijed filmova na listi nije nužno takav, tj. npr. film koji se nalazi na 1. mjestu nije nužno moj No1 film 2011., ili film koji se nalazi na 2. mjestu nije nužno moj No2 film 2011., ali se oba filma definitivno nalazi u top 5. Sada kad sam i to razjasnio,  započnimo…

PS: Tijekom narednih tjedan ili dva i moje kolege Deckard, Salvador i Constantin će nadam se predstaviti vam svoje liste.

1. The Guard (2011)

Irska crnohumorna krimi komedija scenarista i redatelja Johna Michaela McDonagha. Meni osobno ovo je jedan od najboljih filmova 2011. – “spaghetti western” muzika, otkačena priča, otkačeni likovi, genijalan crni humor, genijalni dijalozi i izvrstan Brendan Gleeson u ulozi ne tipičnog policajca u Irskoj zabiti koji je sklon drogama, kurvama, (nesvjesnim) rasističkim izjavama te je čak i pomalo korumpiran. Ali Gleeson je tu ulogu odradio sa nevjerojatnom lakoćom, i pretvorio taj lik u nevjerojatno simpatičnu figuru koja do kraja filma ne gubi na šarmu. Ni ostatak glumačke ekipe nije za “baciti”, te je tako Don Cheadle izvrsno odigrao uštogljenog agenta koji sve radi kako se ono kaže by the book, i kao takav bio savršena suprotnost Gleesonovom liku. Isto tako, Liam Cunningham i Mark Strong u ulogama negativaca, dilera drogom koji su skloni filozofiranju i pametovanju uspijevaju biti simpatični (posebice Stron kao diler kojem je dosadno u životu i koji bi najradije radio nešto zanimljivije u životu jer ga iritira nesposobnosti oko njega). Ali na kraju krajeva, Gleeson je taj  koji “suvereno vlada” ekranom od prve do zadnje minute. U svakom slučaju, ako niste pogledali ovaj film, učinite to što prije, posebice ako vam se svidio film In Bruges s kojim ovaj film ima nekih sličnosti (prije svega taj oštar crni humor koji ne štedi nikoga i naravno Gleeson koji igra u oba filma).

2. Drive (2011)

Nezavisna ljubavna triler drama redatelja Nicolas Winding Refn, inače potpisnika izvrsne Danske krimi trilogije Pusher. Film je to o kojem vjerujem već si sve znaju i kojeg su gotovo svi pogledali. Ono što mi je posebno zanimljivo je to koliko je publika podijeljena oko ovog filma. Ili ga obožavaju i smatraju jednim od najboljih, ako ne i najboljim filmom 2011., ili ga u potpunosti mrze i smatraju prenapuhanim smećem. Neke zlatne sredine skoro pa i da nema. Kao što već možete zaključiti, ja “pripadam” ovoj prvoj skupini ljudi. S tim da ja baš ne bih rekao da obožavam film, ali mi je definitivno jedan od najboljih iz 2011. U biti je to poprilično spor film, minimalistički pa mi je s jedne strane i razumljivo da su oni koji su očekivali Fast & Furious tip filma poprilično razočarani što film nije ni najmanje krcat jurnjavama i akcijom. No zapravo je tu prije svega riječ o ljubavnoj priči isrpičanoj na jedan minimalistički, gotovo artistički način, jer Drive je u mnogo toga upravo art film. Ono što je mene osvojilo u Driveu su genijalna fonografija, izvrsna glazba (Nightcall by Kavinsky se danima vrtio na play listi nakon filma) koja je filmu dala 80s retro look, izvrsni  Ryan Gosling kao šutljivi i misteriozni driver (nisam uopće očekivao da taj lik ima to “nešto” u sebi i da može odglumiti takav karizmatičan lik), te način na koji je redatelj prikazao taj odnos njega i Carey Mulligan, kako je prikazao zaljubljenosti tih dvaju likova. Pa iako su se oni samo pogledavali i smješkali jedno drugome bez i jedne riječi u prvih 20-ak min. filma, kemija između njih se mogla dolsovno rezati nožen i bilo je i više nego očito da su se zaljubili. Skoro pa da sam i sam osjetio one “leptiriće” u trbuhu kad se čovjek zaljubi po prvi puta. A izvrsne izvedbe  Rona PerlmanaAlberta Brooksa, i Bryana Cranstona ne treba niti spominjati. U svakom slučaju, ako još niste pogledali Drive, učinite to što prije. Ali nemojte očekivati film krcat jurnjavama.

3. Parada (2011)

Srpska komična drama redatelja i scenarista  Srdjana Dragojevića. Imao sam prošle godine priliku pogledati neke razvikane Američke komedije poput Hangover 2 ili Horrible Bosses, i najiskrenije, nasmijao sam se možda 2-3 puta gledajući ih (iako moram priznati da mi je prvi Hangover bio presmiješan) i zaboravio ih veoma brzo. Stoga jednostavno moram reči, kakav vražji Hangover 2, Horrible Bosses i ostali američki ispljuvci koje tobož zovu komedijama!! Parada je genijalan primjer izvrsne komedije kakvu samo Srbi mogu snimiti. Izvrsna premisa, izvrstan scenarij i dijalozi, odlični likovi i odlična gluma (teško je bilo koga izdvojiti jer su svi redom rasturili, od Nikole Koje, preko Tonia Mihajlovskog i Dejan Ačimović, pa do Gorana Navojeca), te je sve skupa genijalno ukomponirano u cjelinu što film čini naprosto urnebesnim (barem u mom slučaju). Ali istovremeno, film uspijeva i biti ozbiljan, uspijeva se pozabaviti problemom tematike i prenijeti poruku, marili vi za nju ili ne. Da se definitivno radi o dobrom filmu (ili barem interesantnom) svakako govori u prilog i činjenica da je Parada jedan od najgledanijih filmova u ex-yu regiji (preko 100.000 gledatelja u Hrvatskoj!) i da se još uvijek ne skida sa programa. Ako niste pogledali Paradu, pogledajte ju dok još imate priliku, bez obzira o tome kakav stav imate o gay populaciji, jer film uistinu je urnebesan!

4. Hodejegerne aka Headhunters (2011)

Norveški krimi triler redatelja Mortena Tylduma, ekranizacija istoimenoga romana autora Jo Nesbøa. Jedan od filmova koji me naprosto oduševio, genijalan krimi triler! Odmah moram reći da knjigu nisam čitao, ali je ova ekranizacija definitivno filmčina neovisno o knjizi! Kad se stvari zakuhaju i kad priča napokon krene svojim tijekom, uzbuđenje ne staje sve do samog kraja. Žestok ritam, nekoliko impresivnih scena za pamćenje (i ne mislim pri tome na nekakve spektakularne akcijske scene), intrigantna priča prepuna sumnji i twistova, izvrsno napisana i jednako izvrsno režirana. Također, i likovi su izvrsno napisani, posebice gl. junak koji s početka djeluje hladno i antipatično, ali kako mu se događa sve više i više sranja (neka i u doslovnom smislu lol), počinjete navijati za njega. Dok s druge strane, lik kojeg igra Nikolaj Coster-Waldau već spočetka budi neku sumnju, ali ipak neodređenu što ga čini još interesantnijim. Doduše, na samom kraju sam imao par sitnih “upitnika iznad glave”, nekoliko pitanja uzrokovanih sitnim rupicama u samom finalu…a kako je ovo?, a kako je ono? (iako samo postoji mogućnost da nisam možda baš zamijetio sve detalje na prvo gledanje). Ali gledajući film u globalu, zanemario sam ta pitanja i moguće “propuste” u priči jer je film jednostavno predobar da bih se zamarao tim sitnicama. Ako još niste pogledali Headhunterse, pogledajte film čim prije! Definitivno preporuka!!

5. The Man from Nowhere aka (2010)

Korejska akcijska krimi triler drama redatelja i scenarista Jeong-beom Leea. Izvrsna korejska krimi drama koja ne nudi ništa novo i originalno u pogledu priče, ali uspijeva u tome da dirne publiku, da zainteresira publiku i zadrži interes iste do samog kraja (odnosno u ovom slučaju mene) i da ispouči emocije (i krv). Film počinje kao drama, nastavlja se kao napeti triler, a završava kao ultra nasilna i brutalna akcija. S početka, priča se vrti oko “emo” mladića sumnjive i tajanstvene prošlosti i njegovog odnosa sa djevojčicom iz susjedstva. I taman kad bi mogli pomisliti da će to biti film o emo mladiću koji je u biti pedofil i o njegovoj seksulanoj opsesiji/odnosu sa djevojčicom, film ubacuje u drugu brzinu i kao što rekoh, postaje napeti triler koji uključuje otmicu te iste djevojčice, švercere drogom, švercere ljudskih organa, izrabljivanje djece i tog istog emo mladića čija prošlost polako izlazi na površinu, i koji se postepeno “pretvara” iz povučenog emo mladića “sumnjivih seksualnih sklonosti” u anti-junaka ubojitih vještina s kojim se ne valja kačiti. Zadnja trećina filma postaje napeta i krvava potjera i potraga koja kulminira krvavom osvetom i jednim od najboljih fajteva noževima, ikad! Kao i krvavim obračunom s glavnim negativcima bez imalo milosti. Zanimljivo je kako kosa igra veliku ulogu u karakterizaciji gl. junaka (barem sam si ja to tako protumačio). Na počektu mu ona skoro u potpunosti prekriva oči, sakriva ga, baš kao što je “sakrivena” i njegova priča. S vremenom kako se otkriva njegova pozadinska priča, a samim time razvijua i priča filma, njegove oči se sve više i više otkrivaju, da bi se na samom kraju on u potpnuosti ošišao i otkrio svoje lice u potpunosti, kao i svoj zajebani karakter, odnosno vještine. Sam kraj možda odlazi previše u patetiku, ali čini se da kod Korejaca čak i to može proći tako da ne ubije finalni dojam, koji je u mom slučaju izvrstan. Kao što rekoh, priča ne nudi ništa novo, i u svojoj osnovi film bih mogao opisati kao spoj “Leona”, “Takena” i “Man on Fire”, uz žličicu “A Bittersweet Life”. Ali unatoč tome, osobno mi je ovo jedan od boljih filmova koje sam gledao prošle godine. Preporuka samo takva.

6. I Saw the Devil aka Akmareul boatda (2010)

Korejski krimi triler redatelja Jee-woon Kima. Teoretski, ovo je film iz 2010. godine, ali treba uzeti u obzir da je svoju svjetsku premijeru u Americi, Velikoj Britaniji, Europi, uključujući i nas (kod nas je prikazan na prvom Zagrebačkom Fantastic Festu gdje sam ga ja i pogledao) imao u 2011. godini. O samom filmu se i nema nešto mnogo za reći osim da je izvrstan, netipičan, mračan i na momente šokantan film osvete koji u potpunosti izokreće dobro poznati koncept filma osvete u poprilično nasilnu, nemilosrdnu, uznemirujuću i nepredvidljivu igru miša i mačke koja ne ostavlja ravnodušnim, i gdje se pred sam kraj filma više gubi pojam tko je tu “miš”, a tko “mačka”! I Saw the Devil daje jedan novi smisao tome što je to osveta i kava osveta treba biti, te prelazi granice jednostavnog an eye for an eye, a life for a life koncepta, i samim time savršeno dočarava naslov filma I Saw the Devil. Uz sve to, tu su još izvrsna fotografija i genijalna režija koja ovaj film izdvaja od sličnih uradaka prepunih krvi i nasilja. A izvrsne glumačke izvedbe dvojice glavnih glumaca, internacionalno poznatih Byung-hun Leea i Min-sik Choia ne treba posebno niti izdvajati povrh svega ostaloga što sam spomenuo. Vjerujem da ste ga mnogi već imali prilike pogledati s obzirom da je film izazvao veliki interes javnosti diljem svijeta, ali ako niste, ispravite tu grešku čim prije jer nipošto ne bi sjeli ostati razočarani.

7. Attack the Block (2011)

Britanska akcijska SF komedija redatelja i scenarista Joea Cornisha. Još od kako je film premijerno prikazan prošle godine u ožujku na South by Southwest Film Festivalu čuo sam o njemu uglavnom samo riječi hvale. Neki su ga čak uspoređivali sa kultnim filmom The Goonies, samo sa alienima. Unatoč tome, moja očekivanja nisu bila nit velika nit mala. Moglo bi se reći da nisam ništa posebno očekivao od filma. Ali nakon što sam ga pogledao, ostao sam ponovno oduševljen viđenim. Vraški zabavan film koji je iskoristio dobro poznate stereotipe alien attack filmova i mrvicu ih izokrenuo u svoju korist. Tako ovdje Alieni ne napadaju Ameriku, tj. neki Američki grad već London! Alieni nisu mali zeleni sa tri oka već ogromni crni “majmuni” sa fluorescentnim zubima! A junaci nisu skupina odraslih ljudi (što vojnika, znanstvenika ili policajaca kako to obično biva), već skupina maloljetnih klinaca koji su još k tome i članovi bande. S početka vam čak možda nisu ni pretjerano dragi jer se ponašaju pomalo bahato, a koliko sam vidio po nekim komentarima na netu, nekima se film nije svidio baš zbog tih likova koji su im bili kranje antipatični. Osobno nisam ni najmanje imao problema sa time, jer kad je počela akcija, u kombinaciji sa humorom  a “bad guy turns hero”, film je postao vraški zabavna vožnja do samog kraja.

8. Wu xia aka Swordsmen (2011)

Kineska akcijska povijesna noir triler drama redatelja Petera Chana. Netipičan borilački film sporijeg ritma, koji je prije svega intrigantan triler a tek onda borilački film, jer borbe dolaze do izražaja tek pred sam kraj filma. Ali kao takav, Wu Xia je genijalan spoj detektivskog noir krimi trilera i borilačkog filma koji suštinom priče pomalo podsjeća na A History of Violence. Opet do izražaja dolaze izvrsna  kamera i fotografija, izvrsne glumačke izvedbe od strane vodećeg dvojica Donnie Yena i Takeshi Kaneshiroa, intrigantna priča i genijalna režija. Posebno bih izdvojio svojevrsni “CSI” pristup načinu na koji se jedan od likova, detektiv, bavi detaljima i dokazima u svojoj istrazi, što se na kraju pokazalo veoma poučnim s obzirom da je bilo dosta riječi o tom kako funkcionira ljudsko tijelo, tj. svojevrsne točke u tijelu i Kineskoj medicini. A genijalnost koreografije borilačkih sekvenci za koje je zadužen Yen je neupitna, jer svaki potez je doveden do savršenstva. Plus što se ovdje ne vodi samo briga o estetici borbe i poteza, već redatelj u nekim sekvencama čak detaljno prikazuje što se događa u ljudskom tijelu ako zadobijete udarac u određeni dio tijela. Ukoliko volite dobar krimi triler, i dobar borilački film, onda sa ovim naslovom ne možete nikako pogriješiti.

9. Murderer aka The Yellow Sea aka Hong-jin Na aka Hwanghae (2011)

Korejska krimi triler drama redatelja i scenarista Hong-jin Na, autora hvaljenog krimi trilera The Chaser iz 2008. Odmah na početku moram naglasiti da je film svoju svjetsku premijeru imao tek početkom 2011., a u nekim zemljama će tek biti prikazan ove godine (npr. u Njemačkoj). Uglavnom, riječ je o jako dobroj Korejskoj krimi triler drami poprilično tmurne, mračne atmosfere, koju redatelj povremeno “razbija” i pokojim komičnim elementom. Te kako to često biva kod Korejskih filmova ovakvog žanra, riječ je ujedno i o poprilično nasilnom, brutalnom i krvavom filmu sa povećim body countom koji uključuje mnogo klanja noževima i sjekirama. Započinje kao egzistencijana drama o životu siromašnog taksista koji je zbog dugova primoran prihvatiti ponudu lokalnog kriminalca da ode u sjevernu koreju i ubije nekoga, a nastavlja se kao žestoki triler o čovjeku u bijegu (ala Fugitive) koji je umješan u daleko veću zbrku nego što je mogao očekivati, i završava krvavim klanjem (iako klanja ima kroz cijeli film). Brz ritam, pomalo blijeda fotografija koja još više naglašava tmurno okruženje u kojem se likovi nalaze…sve u svemu, mix kakav samo Korejanci znaju zamijesiti. Preporuka samo takva.

10. The Flowers of War aka Nanjing Heroes aka 13 Flowers of Nanjing (2011)

Kineska ratna drama redatelja Yimoua Zhanga sa Christianom Baleom u glavnoj ulozi. Za one koji to možda ne znaju, film je baziran na istinitim događajima, takozvanom masakru u Nanjingu tijekom kojeg su se zbila mnogobrojna masovna ubojstva, silovanja i mučenja kineskog naroda od strane japanskih vojnika. Sam film je baziran na romanu 13. Flowers of Nanjing autorice Geling Yan i tapravo govori o skupini prostitutki koje su uz pomoć jednog naoko hladnokrvnog amerikanca u tim groznim uvjetima pokazale da imaju veliko srce i spasile skupinu djevojčica. Kad imate ovako delikatnu i tešku temu, a iza kamere stoji majstor svog zanata, te imate glumačku veličinu kao što je Christina Bale ispred kamere, možete li uopće očekivati loš film? Nipošto! The Flowers of the War je izvrstan film, na momente težak i potresan film. Ali unatoč nekoliko (spektakularnih i krvavih) ratnih scena, nije ovo film o ratu i samim zvjerstvima Japanskih vojnika, već prije svega moralna priča o veličini ljudskog srca, film o spašavanju ljudskih života. Bale je kao i uvijek odradio izvrstan posao, a isto se može reći i za ostatak glumačke ekipe. Thangovo majstorstvo ne treba ni spominjati. Da zna režirati stilski i vizulano ljep i atraktivan film je dokazao još sa uradcima kao što su Hero i House of Flying Daggers. Ovdje stoga nije toliko toliko polagao na stilizaciju koliko na dramu, te je izvrsno balansirao između realističnih eksplozivnih ratnih scena i dramskih scena koje se prije svega zasnivaju na likovima i međuodnosima. Definitivno jedan od najboljih filmova iz 2011. koji morate pogledati prvom prilikom. Preporuka samo takva…

11. Hobo with a Shotgun (2011)

Niskobudžetni grindhouse triler osvete redatelja i ko-scenarista Jasona Eisenera. Da budem iskren odmah na početku, kad su tamo 2007. između ostaloga izašli fake traileri za Machetea i Hobo with a Shotgun, i kad je par mjeseci kasnije najavljeno da će oba trailera postati dugometražni filmovi, naprosto nisam mogao kriti svoje oduševljenje činjenicom da će Machete postati film! Dok s druge strane, Hobo me nije ni najmanje interesirao tada. A na kraju se dogodilo to da mi je Machete ispao loš i nije mi se ni najmanje svidio, dok me s druge strane Hobo oduševio. Sve ono što je po mom mišljenju Machete trebao biti, a nije bio – zabavan, krvav, brutalan i žestok film osvete sa junakom koji ne mari za negativce (kako se ono kaže, ne jebe živu silu) i tamani ih ko muhe, je na kraju bio Hobo sa žestokim Rutgerom Hauerom naspram kojeg je Danny Trejo ispao pussycat (u najblažem izboru riječi). Retro trashy, 80’s grindhouse throwback sa kričavim bojama i hektolitrima krvi, Hobo je uspio ispuniti sva očekivanja koja u biti nisam ni imao o tog filma, delivering justice, one shell at a time. Ne bih ga preporučio svima, ali ljubiteljima grindhouse, trash i revenge filmova, definitivno da!

12. The Artist (2011)

Francuska romantična, komična crno-bijela drama redatelja i scenarista Michela Hazanaviciusa. Uistinu genijalan film koji priziva dobra stara vremena crno-bijelih i nijemih filmova, te film koji u današnje doba CGI-a, 3D-a, spektakala, blockbustera, rebootova i remakova djeluju kao pravo osvježenje. To je u biti ono što ga najviše izdvaja i čini specifičnim, uz činjenicu da je zabavan, duhovit, šarmantan, dramatičan i dirljiv, te nadasve perfektan u kontekstu fotografije, režije i općenito cjelokupnog koncepta koji savršeno odaje posvetu starim filmovima, kao da je zbilja nastao u 20-im godinama prošlog stoljeća. O izvrsnim glumačkim izvedbama Jean Dujardina i Bérénice Bejoa ne treba ni trošiti previše riječi. Mimikom i govorm tijela su savršeno uspjeli dočarati apsolutno sve emocije koje likovi proživljavaju, bez da to ispadne urnebesno ili groteskno. Sve u svemu, The Artis je jedan zanimljiv i nadasve uspio eksperiment (a koliko je uspio svakako govore mnogobrojne nagrade i nominacije, između ostaloga i 10 nominacija za Oscara) koji se isplati pogledati. Neće vam vjerojatno ponuditi ništa novo što niste vidjeli u starim nijemim filmovima Charlie ChaplinaRudolpha Valentina ili Lona Chaneya, možda vas čak neče ni oduševiti u tolikoj mjeri kao veliku većinu, ali će vam dati do znanja da vam ne trebaju ni visoku budžeti, ni specijalni efekti, ni velike zvijezde da bi ste snimili dobar film.

13. Source Code (2011)

Misteriozni SF triler redatelja Duncana Jonesa. Source Code je jedan od rijetkih primjera da se i u Hollywoodu može snimiti zanimljiv, pametan, nepredvidljiv pa čak i originalan film intrigantne ideje/koncepta. Source Code ja zapravo mali film (budžet filma iznosio oko 30-ak mil. $) u odnosu na blocbustere kojima nas Hollywood šamara, koji zahvaljujući interesantnoj priči gledatelja uspijeva zainteresirati i uvući ga u radnju od prve minute, te držati u neizvjesnosti dosta dugo. Uatoč ponavljaju situacija, ali uvijek sa drugačijim ishodom nikada ne postaje dosadan. Na kraju je moj jedini problem sa Source Codeom bio taj što rasplet radnje prerano završava iako do kraja filma imamo još 15-ak (ako ne i više) minuta, te samim time nestaje i ona napetost koja je bila konstatirano prisutna. Odnosno, ono što hoću reći, kad jednom saznamo tko je bombaš i gdje je bomba, spašavanje vlaka i djevojke koje usljedi nakon toga postaje pomalo “nezanimljivo”. Ali unatoč tome, Source Code je jako dobra SF triler koji se isplati pogledati.

 14. Conan the Barbarian (2011)

Akcijski avanturistički fantasy redatelja Marcusa Nispela. OK, znam da se sad možda neki pitaju WTF!? Conan the Barbarian na top ljestvici najboljih!? Mislim, zbilja…ono…zbilja!?? Ali šta da vam kažem,  ja sam se ovom filmu vraški veselio, očekivao mnogo i na kraju se oduševio viđenim. Bez imalo srama moram reći da je meni Conan the Barbarian bio najzabavnije kino iskustvo 2011. godine. Ali da odmah na početku otklonim bilo kakve sumnje, naime ja obožavam original, Conan the Barbarian sa dobrim starim Arnoldom (nastavak baš i ne), kao i veći dio Arnoldove filmografija jer sam odrastao na tim filmovima, i ne pada mi na pamet uspoređivati ovaj film sa originalom jer je to naprosto smiješno i nepotrebno, tim više jer je riječ o dva posve različita filma koja nude posve različite interpretacije priče o Conanu. Original je jednostavno kultni film koji odiše nekom posebnom atmosferom koju ovaj film nema, i mislim da o tome više ni ne treba duljiti. Isto tako, Arnoldov Conan se u potpunosti razilikuje od Momoinog Conana, i oba imaju nešto svoje. Ono što se meni svidjelo kod ove ekranizacije, osim činjenice da je film bio vraški zabava te brutalan i krvava kao što se to i očekuje od jednog Conan filma, je to što su ovaj film u globalu i  Momoina interpretacija Conana meni osobno bili vjernija izvornom stripu. Momoin Conan je barbar i pustolov, brz i agilan uvijek spreman da se sukobi s bilo kime, bilo čovjek ili zvijer, baš poput Conana iz stripa. Baš sam tijekom proteklih blagdana uspio nabaviti i pročitati sveske originalnih stripova koje sma čitao kao klinac, KONAN – Divlji mač Simerije 01, i KONAN – Divlji mač Simerije 02, progutavši ih u 3 dana (obje knjige imaju po 300-injak stranica), i moram priznati da mi je nakon čitanja ovaj film postao još draži. Čitao sam neke komentare koji su govorili kako film nema priču, sa čime se ni najmanje ne mogu složiti. Naime film ima priču koja ide svojim tokom bez problema i veoma je jednostavna za praćenje. Zapravo, priča ovog filma me podsjetila na spoj priče i prvog filma i nastavka. Istini za volju, pored tolikih priča o Conanu, mogli su izabrati bilo koju drugu, al šta je tu je, dobro je. Šteta što film na kraju nije bio bolje prihvaćen jer bih rado vidio nastavak Conanovih pustolovina, ali ljudi su skloni pretjerivanju, posebice kad je riječ o remakeovima, rebootivima ili novim ekranizacijama nekih kultnih naslova kao što je originalni film. Na kraju krajeva, Conan prije svega originalno književni i strip junak, pa ako jedan Tarzan, Tri mušketira ili Grof Monte Cristo mogu imati i na desetke ekranizacija, zašto ne i Conan! Uvjeren sam da se ovaj film zvao drugačije, i da se gl. junak zvao drugačije, zasigurno bi film bio bolje prihvaćen jer nije ni upola loš kako se o njemu priča. Ja sam svakako uživao, nekoliko puta.

15. Unknown (2011)

Akcijski mistery triler redatelja Jaume Collet-Serra. Opet moram biti iskren prema vama i priznati vam da kada je 2008. izašao Taken, unatoč tome što sam se veselio tom filmu, meni jednostavno nije sjeo na prvu, i najiskrenije nisam očekivao da će biti toliko popularan i hvaljen! Sve skupa mi je djelovalo kao hrpa klišeja, još jedan Steven Seagal tip filma o ex-CIA agentu kojem otmu kćerku pa on pobije 150 negativaca ne bi li ju spasio. A ni spor početak i na momente predivlja kamera/akcija za moj ukus mu nije išlo u prilog. Ali ono što je  za mene na kraju diglo film iznad prosjeka je bio genijalni Liam Neeson u za njega netipičnoj, bad ass ulozi akcijskog junaka. Zbilja se iskazao, i dokazao da mu akcija dobro stoji. S vremenom mi je Taken prirastao srcu, ali me zato naredni Neesonov film slične akcijske tematike, Unknown, osvojio od prve i generalno ga smatram boljim filmom u odnosu na Taken. Ponajprije zbog izvrsne, intrigantne i nadasve napete priče sa genijalnim i meni osobno nepredvidljivim preokretom na kraju. Akcije je ovaj puta bilo nešto manje jer je Uknown prije svega triler koji se bavi pričom i istragom gl. junaka, ali i to “malo” akcije je bilo genijalno režirano (posebice bih izdvojio potjeru automobilima), a i Neeson je ponovno bio u svom bad ass elementu. Kad se svemu tome još pridoda i brz ritam, napetost i neizvjesnot do samog kraja,  Unknown je ispao veoma efektan i kvaliteta triler, jedan od boljih unazad par godina. Preporučam, ali nemojte očekivati non-stop akciju kao u Takenu…

16. Killer Elite (2011)

Akcijski krimi triler redatelja Garya McKendrya. Da vam odmah kažem, veliki sam fan Jasona Stathama! Po mom skromnom mišljenju, posljednji akcijski junak novije generacije vrijedan spomena, sa karizmom akcijskih zvijezda 80-ih, pravi macho razvijač lol. Ali najiskrenije, od Death Racea nije baš snimio neki film vrijedan spomena. The Expendables ne ubrajam tu jer to i nije isključivo njegov film, a 13 još nisam imao prilike pogledati. Transporter 3 je ispao katastrofa, Crank: High Voltage je bio otkačen i zabavan, ali ni upola dobar i originalan kao prvi film, The Mechanic je ispao osrednji, pa čak i loš film, a Blitz je ispao solidan Britanski policijski triler u maniri Dirty Harrya, ali ne i nešto više od toga. I na kraju je ostao Killer Elite, film koji je sudeći po traileru izgledao kao najbrijani no brane non-stop akcić od kojeg sam očekivao da će barem biti zabavan. Kako li sam se samo prevario, tj., kako li me je samo trailer prevario jer film je na kraju ispao daleko bolji i ozbiljniji od očekivanog! Ispostavilo se da je Killer Elite ozbiljan akcijski krimi triler sa primjesama špijunskog filma, sa zanimljivom pričom smještenom u dobro pogođeno 80s okruženje, zanimljivim likovima koji nisu crno-bijeli (ono, good guys vs bad guys) i akcijom u kontekstu priče, a ne akcijom samo zato da bi bilo akcije, i akcijom koja je još k tome bila dosta dobro režirana. Jedino mi je fajr Jasona i Owena malo pokavrio doživljaj je jer je tu bilo previše  krupnih kadrova, prekratkim kadrovima i montaža je bila prebrza. Ali izuzev toga nisam imao neki veći prigovor. Jason ko Jason, razbijačna njuška, De Niro je bio cool i bad ass, šteta jedino što mu je uloga mila manja od očekivanog, ali po mom mišljenju, Dominic Purcell je naprosto ukrao film gotovo svakom svojom scenom i pojavom. Genijalan je bio! Povrg svega toga, film je jošp bio i vraški zabavan. Sve u svemu, ako volite Jasona Stathama i ako volite old school akcijske trilere, onda s ovim filmom ne možete pogriješiti.

17. Warrior (2011)

Borilačka sportska drama redatelja i ko-scenarista Gavina O’Connora. Oduvijek sam volio borilačke filmove! Još kao klinac sam konstantno gutao sve od Van DammeaJackiea ChanaBruce Lee-aJet Li-a i ostalih borilačkih zvijezda. Neupitno je da su borilački filmovi danas rijetki, i nemaju takav utjecaj kao 70-ih i 80-ih godina kada su mnogobrojni ljudi baš zahvaljujući takvim filmovima i sami odlučili trenirati neku borilačku vještinu. Ta nije nikakva tajna da se i naš Mirko Cro Cop Filipović započeo baviti borilačkim vještinama upravo zahvaljujući filmovima Jean Claude Van Dammea kolji su ga inspirirali tada. Warrior nije takav tip filma koji će vas inspirirati da se i sami počnete baviti nekom borilačkom vještinom, ali unatoč tome je riječ o izvrsnoj sportskoj drami u maniri Rockya, u kojem je veliki aspekt stavljen na likove i na njihove međuodnose, ali istovremeno i borbe su žestoke, brutalne te vjerojatno najbliže realnim UFC borbama. Glumačke izvedbe su izvrsne, posebice od strane Tom Hardya i Nick Noltea koji je ovdje odradio jednu od svojih najboljih izvedbi unazad 10-ak, možda i više godina. Režija također bez prigovora. Jedino što me je zasmetalo i zbog čega mi film nije u top 10 je priča  koja je pomalo predvidljiva, pa čak na momente prelazi i u patetiku. Ima tu još par sitnica o kojima neću sad duljiti, ali unatoč tome, izvrstan film kojeg preporučam.

18. Faster (2010)

Akcijski krimi triler redatelja Georgea Tillmana Jr.. Još jedan film koji datira iz 2010. ali je u Europi i kod nas premijero prikazan tek 2011. Dwayne The Rock Johnson mi je cool lik! Mrcina je a simpatičan je, ima tu neku određenu karizmu kakvu je nekoć imao Schwarzenegger (može biti bad ass i zabavan, po potrebi), i zna se zajebavati što na svoj, što na tuđi račun. Isto tako, neupitno je da mu akcija dobro stoji. Filmsku karijeru je započeo sa par dosta dobrih akcijskih filmova (The Rundown i Walking Tall), a onda je iz nekog razloga odlučio snimati kojekakve šugave komedijice, bojeći se valjda da ne upadne u kolotečinu stereotipnih uloga filmskog razbijača. Hvala Bogu, taj “strah” ga je malo popustio, pa je tako snimio ovaj film. Od Fastera sam očekivao jedan žestok kill em all akcić, ali film na kraju nije bio to unatoč tome što je Rock poubijao sve koje je trebao ubiti u filmu hehe). Ispostavilo se da je Faster prije svega triler sa ne baš crno-bijelim likovima i preobratom na kraju, snimljen u maniri 70s krimića ala Death Wish. Iako, ja bih ovaj film još nazvao i “Good, Bad and Beautiful” jer me koncept filma i način na koji je redatelj pristupio trojici glavnih likova uvelike podsjetio na meni najdraži western i najdraži film The Good, the Bad and the Ugly. U globalu, riječ je o veoma jednostavnom filmu jednostavne priče, ali način na koji je priča ispričana, i na koji su likovi predstavljeni ga čini vraški dobrim i cool filmom. Također, soundtrack je izvrstan (Goodbye My Friend by Guido & Maurizio De Angelis i Short Change Hero by The Heavy su se danima vrtjele na mojoj play listi), akcija je cool i veoma dobro režirana, a Rock je hodajući killing machine, one tough son of a bitch! Žao mi je samo što alternativni kraj nije završio u filmu jer kompletnom filmu još više daje taj spaghetti western štih. Preporuka ljubiteljima old school akcije.

19. Rare Exports (2010)

Finska fantasy horror komedija redatelja i scenarista Jalmaria Helandera. Vjerujete li u Djeda Mraza, odnosno, jeste li ikada vjerovali u Djeda Mraza dok ste bili djeca? Iskreno, ja se ne sjećam da li sam uopće vjerovao u tako što jer jedini Ded Mraz kojeg sam ja vidio je bio onaj na Božićnim domjencima firme u kojoj je radio moj otac, a koji je tom prilikom djeci svih zaposlenika dijelio poklone. U svakom slučaju, Finac Helander se odučio poigrati sa tom legendom na jedan zanimljiv, zabavan, pa moglo bi se reći i originalan način u ovom filmu, prikazavši Djeda mraza kao krvožedno mitsko biće koje kažnjava i ubija djecu, a njegove pomoćnike kao creepy stvorove. Iako je sve započeo još dosta ranije sa dva kratka filma, Rare Exports Inc. iz 2003., te The Official Rare Exports Inc. Safety Instructions iz 2005. koji su se prometnuli u velike online hitove. Rare Export kombinira elemente misterije, fantastike, komedije i nešto sitno horrora, a redatelj Helander savršeno balansira tim elementima ne bi li stvorio što zanimljiviji i zabavniji film. Doduše, kraj je mogao, a možda i morao biti još spektakularniji, ali očito zbog ograničenja unutar budžeta to se nije dogodilo. Koliko sam vidio, neki su zbog toga ostali malo razočarani, na sreću, ja nisam jedan od tih. Na kraju krajeva Rare Exports nije nikakav film za pamćenje, nikakvo remek-djelo, ali je ipak riječ o specifičnom uratku koji bi vas mogao zabaviti i koji se izdvaja prije svega svojom specifičnom, pomalo i blesavom idejom.

20. Super 8 (2011)

Misteriozni SF triler redatelja i scenarista J.J. Abramsa kojem je pošlo za rukom da snimi nešto što već godinama ne polazi za rukom ni samom Spielbergu! A to je da snimi čistokrvni Spilebergovski film ala E.T.: The Extra-Terrestrial ili The Goonies koji u potpunosti odiše nostalgijom i “mirisom” 80-ih. Ukratko, popcorn film sa dušom. Neću pretjerano duljiti o ovom filmu jer najiskrenije nemam ništa pametno i novo za reći, osim da mi se svidio i da me na neki način vratio u djetinjstvo, te potaknuo da se opet prisjetim nekih starih filmova. Film nije bez mana i nije savršen, ali uspijeva u svom naumu, da mene razveseli (kao i milijune drugih). Vjerujem da ga je dobar dio vas već pogledao s obzirom da je to bio jedan od većih prošlogodišnjih kino hiova, ali ukoliko niste, okušajte sreću. Posebice ako ste obožavali, i još uvijek obožavate prije spomenute filmove te neke koje nisam spomenuo, poput Back to the FutureRaiders of the Lost Ark i još neke.

21. Cowboys & Aliens (2011)

Akcijski SF western redatelja Jona Favreaua. Kada imate film koji se zove Cowboys & Aliens, glupo je očekivati nešto ozbiljnije, nešto više od tek puke zabave. Zapravo, veoma lako se može dogoditi da film na kraju ispadne trashy jer sam koncpet istovremeno zvuči nevjerojatno nevjerojatno blesavo i cool, a granica između dobrog i lošeg filma je tanka. No, to se ovom filmu nije dogodilo. Naprotiv, Cowboys & Aliens je na kraju ispao daleko ozbiljniji i bolji od očekivanog, daleko više od još samo jednog ljetnog blockbustera prepunog efekata i eksplozija. Naravno, bilo je i toga, i naravno, film je pored svega ostaloga bio zabavna razbibriga. Ali je pored zabave, film je ponudio i zanimljivu priču sa profiliranim likovima koji imaju svoje motive i razloge koji ih vode kroz priču, i pored svih ljetnih blockbustera poput Transformers: Dark of the MoonPirates of the Caribbean: On Stranger TidesThor itd., ovaj je meni osobno ispao najpametniji. Balans između westrena i SF-a je  dosta dobro odrađen i nije djelovao usiljeno ili pretjerano. Isto tako, film je ispao daleko brutalniji i krvaviji od očekivanog. Doduše, neke scene, posebice pred sam kraj filma kada kauboji krenu u obračun sa Alienima su djelovale malo nategnuto i ajmo reći, nerealno, ali iskreno svaki blockbuster pati od takvih boljki, pa mu pored svih pozitivnih elemenata ove sitne gluposti mu nisam zamjerio. Možda vam se sivi, možda ne, u svakom slučaju, meni se svidio. Inače, zanimljivo mi je kako su neki ljudi ostali razočarani ovim filmom baš zato jer je prema njihovim riječima bio “preozbiljan”! A opet sumnjam da bi im bio išta bolji i da je bio no brane akcijada…

22. Drive Angry 3D (2011)

Akcijski SF trashy triler redatelja Patricka Lussiera. Obožvam Nicolasa Cagea! lik je totalno otkačen, i kad mu sjedne neka uloga, odradi ju vrhunski. Drive Angry nije film za koji bi se moglo reći da je genijalan i da je Cage u njmeu odradio vrhunsku ulogu, ali je meni osobno bio vraški zabavan – sise, metci, eksplozije i Rock’n’Roll…baš onako kako to treba da bude u ovakvom tipu filmu! Patrick Lussier je napokon uspio snimiti ono što ni Tarantinu ni Rodriguezu nije pošlo za rukom sa filmovima Death Proof i Machete – snimiti otkačeni, blesavi, krvavi, totalno pretjerani, ali ultra zabavan over the top grindhouse akcić sa cool junakom, sisatim sexy djevojkam i nabrijanim pilama na četiri kotača! Doduše, film ima nedostataka čak i za takve pojmove, prije svega, mrvicu je predugačak te samim time mjestimice ima problema sa ritmom odnosno praznim hodom. Ali izuzev toga, ovo je IMO bilo daleko zabavnije od dosadnog Death Proofa, i miiiiljaaaama, miljaaaaaamaa bolje od ultra lošeg Machetea. Fichtner je doslovno rasturio ovdje, bio je genijalan u svakoj sceni u kojoj se pojavio i doslovno je ukrao cjeli film! Amber Heard je cijeli film jednostavno pre hot i jednostavno ju je bio gušt gledat, a Cage…Cage je Cage, cool kao u i uvijek! Ševi, pije, puca i vozi mrcinu od auta, i sve to sa tamnim naočalama na faci haha. Sve u svemu vrhunska B movie trash zajebancija za pustiti mozak na pašu koja se ne shvaća preozbiljno i u kojoj sam ja uživao od prve do zadnje minute.

23. Battle Los Angeles (2011)

Akcijski SF redatelja Jonathana Liebesmana. Da vam odmah kažem na početku, mene užasno živcira ovaj novi Hollywoodski stil snimanja i montiranja akcije – divlja kamera iz ruke, kratki kadrovi i brzi rezovi. Uglavnom me takacv pristup živcira i iritira jer uopće ne vidim šta se zbiva na ekranu. To je recimo jedan od razloga zašto mi se nikad nije svidio The Bourne Ultimatum kojeg su svi toliko hvalili, i još uvijek hvale kad se nađu u prilici za to. Negdje to funkcionira kako treba, a negdje ne funkcionira uopće, već naprotiv, zadaje glavobolju. Upravo je to mnogima bio problem kod ovog filma, uz još neke druge stvari. Ali ne i meni! Iskreno, meni je ovo bio jedan od rijetkih filmova koji je snimljen u tom nazovimo to dokumentarističkom stilu, gdje mi to uopće nije smetalo. Možda je to zbog niskih očekivanja, možda je nešto drugo posrijedi, ali Battle Los Angeles mi je sjeo ko budali šamar. Da se razumijemo, nije to nikakav genijalan film, nikakvo remek-djelo, film koji će se još dugo pamtiti, ili film koji nudi izvrsnu priču i karakterne likove. Naprotiv, kompletan film djeluje poput jedne dugačke video igre, i na momente pati od patetike, ali uz sve to meni osobno je bio adrenalinska injekcija od 116 minuta!

24. Etida (2010)

Omnibus mladog redatelja i ko-scenarista Luke Hrgovića. Riječ je o Hrvatskom amaterskom filmu koji je premijerno prikazan u siječnju 2011. Odmah ću vam reći da u tom filmu i ja imam dvije manje ulogice, iako nije da je to važno hehe.  Zahvaljujući inside informacijama, imao sam neki dojam koliko je ovo ambiciozan projekt koji je BTW nastajao pune 4 godine. Ali na kraju sam ostao i više nego ugodno iznenađen filmom! Etida je prije svega dobra zafrkancija, svojevrsna poluparodija hollywoodskih megalomanskih filmova. Naravno da film je amaterski…to se vidi ponajviše u tehničkom aspektu film koji mu je po meni najjača slabost. Naravno da je i tekako vidljivo da film nije snimljen na nekoj skupoj i iznimno kvalitetnoj kameri, i da se vidi da rasvjeta nije u svim sekvencama baš najbolja, i naravno da nisu sve sekvence kadrirane genijalno, (iako, ako se mene pita, samo segment sa škotima, unatoč nekim manama je režijski daleko zanimljiviji i uzbudljiviji, i da ne kažem zabavniji nego cijeli Ivandin Konjanik). Ali sve to se nekako i podrazumjeva ako znamo da je film snimljen kako se ono kaže “bez para”.No i unatoč tome…stupanj ozbiljnosti, ljubavi, ambicioznosti i truda koji je unesen u taj projekt ga čini skoro pa iztbrsnim. Ono što je mene posebno (ugodno) iznenadilo kod filma je produkciji i koncepcijski pristup radnji. Način na koji je radnja ispričana i režiran film. Kako je svih 6 priča uklopljeno u jednu cjelinu koja ima početak, sredinu i kraj. Sve je savršeno povezano…sve priče imaju istovremeno svoj početak zapleta, zaplet, vrhunac zapleta i rasplet. Dakle nije to omnibus u stilu “4 Sobe” gdje prvo pratimo jednu priču, pa drugu, pa treću itd…već ih pratimo sve istovremeno. Veoma monstruozno i ambiciozno zamišljeno, ali i izvrsno izvedeno u okvirima amaterskog filma. Film je popračen i izvrsnim dokumentaracem koji je zaista genijalan, možda čak bolji i od samoga film (što je čak izjavio i sam autor filma hehe). Gledajući ga imaš osjećaj da se tu zaista snimao visokobudžetni spektakl, a ne niskobudžetni amaterski film. U svakom slučaju, jedan odvih dana ćete i vi imati prilike pogledati ovaj film (i dokumentarac) u online kinu, so stay tuned!

25. Torrente 4: Lethal Crisis (2011)

Akcijska komedija redatelja, scenarista, producenta i glavnog glumca Santiago Segura. Ovo je već četvrti film o bezobraznog, bahatom i nesposobnom politajcu Torrneteu. Kao i sa prva tri filma, Torrentea ili voliš ili ne voliš, nema tu neke sredine baš. Kao i uvijek, bezobrazan, vulgaran ali i smiješan. Hrpa vulgarnog humora, sisa, guzica, sexa, sprdanja sa svim i svačim (parodiraju se između ostaloga i filmovi poput The Shawshank Redemption ili Victory), čak i gadljivih fora…definitivno ne za svačiji ukus. Ali to je Torrente, uvijek isti još od prvog filma. Da li je ovaj nastavak bolji od prethodnika, ne mogu baš najbolje procijeniti, a niti je to baš pretjerano važno. Tko je volio prethodna tri filma i umirao od smijeha gledajući ih (a ja jesam), vjerojatno će isto doživjeti i ovaj nastavak.

I to bi bilo to! Moja lista osobnih favorita iz 2011. Kao što možete možda zamjetiti, malo sam editirao listu i nadodao još 5 naslova jer kad sam prvotno slagao listu, jednostavno sam smetnuo s uma meni tri izvrsna filma koja sam htio na listi, a to su The Man from NowhereThe Flowers of War i Source Code. A kad sam već dodao i ta tri, rekoh idem proširiti listu na 25 naslova, pa su tako tu još završili i Rare Exports i Torrente 4. Našlo bi se tu još mjesta i za Mission: Impossible – Ghost ProtocolX-Men: First Class i Hanna, ali unatoč tome što sam uživao u tim naslovima, ne mogu reći da sam ih baš doživio na način kao velika većina. Isto tako, našlo se tu i dosta naslova koje nisam stigao pogledati a koji bi se možda našli na listi najboljih (a možda i na listi nagorih), kao npr. ChilleramaKill ListLet the Bullets FlyShaolin3-D Sex and Zen: Extreme EcstasyRise of the Planet of the ApesTrollHunterPaulSintSector 71911 RevolutionThe HunterThe Girl with the Dragon TattooThe Way BackWar of the ArrowsElite Squad: The Enemy WithinThe FrontlineBunrakuRangoRonal The BarbarianBlack DeathTinker Tailor Soldier SpyRundskop aka BullheadPoint Blank, i još mnogi drugi. Tako da tko zna, možda bi sa nekim od tih filmova ova lista izgledala mnogo drugačije. Al u svakom slučaju, stojim u potpunosti iza nje. Sljedeći tjedan slijedi lista najgorih filmova iz 2011. prema mom izboru. A nadam se da će i moji kolege također objaviti svoje liste favorita i najomraženije naslova. U među vremenu vi slobodno komentirajte moju list, napišite nam svoje favorite itd.

Pozdrav svima!

Kategorije:Specijal

7 replies »

  1. A čuj, vjerujem da za nekoga i ima…ali ovi su se meni svidjeli 🙂 Na žalost neke za koje sam čuo da su dobri i koji bi mi se vjerojatno svidjeli na žalost nisam pogledao. Isto tako neke koje sam pogledao i koji su mi bili izvrsni sam totalno smetnuo s uma tijekom slaganja liste (čak tri naslova), tako da ću danas vjerojatno i editirati listu, nadodati još te naslove…

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.