3D

Deckardov kutak – Titanic – 100 godina kasnije

Pisac Morgan Robertson vječnu je slavu postigao time što je napisao roman koji vjerno opisuje dramatični brodolom najvećeg putničkog broda koje su ljudske ruke izgradile nakon što udari u santu leda na svojem prvom putovanje i potone u dubine Atlantika, povukavši više od polovice svojih putnika u hladnu smrt. To bi bila samo još jedna obična priča o romanu koji je postao popularan da nije jednog podatka – napisan je 1898 godine. Ime broda, koji nije imao dovoljno čamaca za sve svoje putnike, bilo je Titan, a glavni opis kojime su se koristili likovi bio je: da ga ni sam Bog ne bi mogao potopiti. Roman kao takav nije izazvao nikakvo zanimanje javnosti, čak i odjek u važnijim novinama sve do 1912, kad je stvarni brod, sa stvarnim ljudima udario u stvarni ledeni brijeg i za stvarno potonuo s više od pola svojih putnika. Ime broda, koji jednako tako nije imao čamaca za sve svoje putnike, bilo je Titanic. Robertson je u povijest ušao kao autor koji je jezivo točno predvidio jednu od najvećih pomorskih katastrofa mirnodobskog razdoblja. No taj je roman samo vrh ledenog brijega (da mi oprostite na slikovitom izrazu) stvari koje će postati dijelom mitologije i legendi koje okružuju slavni brodolom, a čak ni nakon sto godina zanimanje ljudi za njega ne opada. Bilo da se radi o filmovima koji uvijek nanovo žele što detaljnije predočiti što se dogodilo te noći (ironično, koristeći fiktivne likove) bilo da se radi o povjesničarima koji stalno otkrivaju nove stvari, bilo da se radi o običnim zanesenjacima u povijest koje dotični događaj fascinira (među koje se mogu mirne duše ubrojiti). Teško je čak i odrediti čiji je put fascinantniji: onog pravog broda ili njegovog imena koje je iskorišteno za sve i svašta. U ovom tekstu će biti riječi o svemu pomalo, o filmovima koji su Titanicov brodolom pokazali svim uzrastima gledatelja, malo o stvarnim činjenicama koje su tokom godina otkrivene, a kao što možete vidjeti po samom uvodu, materijala za istraživanje postoji čak i za tri teksta, a ako mi spisateljsko pero odluta u dužinu i širinu, imajte strpljenja, mogu samo obećati da ću pokušati biti na pravom kursu pošto to nije u mojim rukama.

Sada, nakon što sam vas udavio uvodom, kratka povijest stvarnog događaja. 1912 godine, iz Southamptona isplovljava najveći putnički brod ikad izgrađen na svoje prvo i posljednje putovanje prema New Yorku. Četiri dana kasnije, kobni sudar s ledenim brijegom šalje ga dno mora, gdje ostaje ležati neotkriven sve do 1985 godine. Jutro nakon potonuća preživjele brodolomce spasio je putnički brod RMS Carpathia koji je plovio prema Hrvatskoj, točnije Rijeci (iako je tada bila pod vlašću Austrougarske). Jedan od junaka iz sjene o kojima nećete ništa čuti jeste i kapetan Arthur Rostron, za kojeg se govori da je odmah po primitku SOS signala okrenuo brod, zapovjedio da se stisne pedala za gas do kraja i da punom brzinom uleti u područje pod ledom, pri čemu je putnike digao na noge kako bi prepustili kabine preživjelima. Nakon svega toga je stao i upitao koliko je informacija o havariji sigurna. Carpathia, koja je u svojim najboljim danima mogla povući 15 čvorova, te je večeri dosegla nevjerojatnih 18, a u svojem je naletu bila tako blizu da čak par puta završi i kao brod kojem je išla u pomoć. Titanic je možda postao simbolom nesretnog broda, ali Carpathia je ušla u povijest kako se treba ponašati u takvoj situaciji. U cijelu nesretnu priču naći će se mjesta i za jednog dežurnog krivca: brod SS Californian. Misterija koja okružuje njegovo ime još nije u cijelosti razjašnjena pošto postoji nekoliko verzija iste. Kapetan Stanley Lord usidrio je brod radi leda u kojem se nalazio te je sa svojeg položaja mogao vidjeti Titanicova svjetla, kao i rakete. Većina novina došla je do zaključka kako je mogao spasiti sve putnike da je krenuo u pomoć. Samo što je 1992 godine utvrđeno da brodovi baš i nisu bili tako blizu jedan drugom te bi Californian došao možda sat-dva prije Carpathie na mjesto potonuća. Postoje indicije da je još jedan brod prošao između njih, no to nikad nije posve dokazano. James Cameron je u svojoj verziji Titanica ima scenu s dotičnim brodom, ali je izbačena. Ponajviše zato što je Titanicov telegrafist, Harold Bride, jedan od junaka tragedije, grubo odjebao telegrafistu s dotičnog broda, koji ga je upozoravao na led, radi slanja privatnih poruka.

Dok je sva ta kontroverza trajala, filmski svijet započinjao je svoju odiseju, snimajući prvi film praktički nekoliko tjedana nakon potonuća. Radilo se o njemačkom nijemom filmu  In Nacht und Eis, koji je smatran izgubljenim sve do 1998 godine (dostupan je na YouTubeu) no prva prava „ekranizacija“ događa se 1953 godine. Titanic (1953) danas se drži punokrvnim filmom katastrofe koji će modelirati ostale filmove na istu temu. Glumački je cast bio top krema svojeg doba (Clifton Webb i Barbara Stanwyck) efekti posve zadovoljavajući, a priča je uključivala bračni par, koji, prikladno ima problema, s vrhuncem u noći potonuća. Nakon tog „uvoda“ druga filmska rekonstrukcija dolazi u kina 1958 godine. A Night To Remember (1958) nastala je po istoimenom romanu Waltera Lorda, koji nije roman u pravom smislu već rekonstrukcija tragične noći. Lord je proveo sate i sate u razgovorima s preživjelima, opisujući svaki detalj (knjiga prevedena kao Noć za sjećanje dostupna je i u našim knjižnicama) što je dovelo do toga da knjiga, ali i film postanu cijenjeni kao najtočniji u cijelom nizu filmova i knjiga. Centar radnje vrti se oko drugog časnika Lightollera i njegovog kuta gledanja, ali film, kao i druge ekranizacije, posebice ona od James Camerona, ignoriraju jednu vrlo važnu stvar – Lightoller je jedan od sporednih sukrivaca što je toliko ljudi poginulo u brodolomu. U svojoj čvrstoj tradiciji „samo žene i djeca“ on je spuštao faktički prazne čamce u more (jedan je brojao jedva 12 osoba), što je, čak i za ono doba, s obzirom da je svima bilo jasno kako nema dovoljno čamaca, bio izrazito glup potez. Prvi časnik Murdock je pak punio čamce s kime je god mogao, radi čega mu i putnici 3 razreda mogu zahvaliti na preživljavanju, barem oni koji su došli do čamaca. Murdock je u Cameronovoj verziji postao poznat kao pohlepna i ubojstvu sklona osoba, ali ono što niste znali jest da je Cameron nakon filma morao napisati i izreći javnu ispriku Murdockovim nasljednicima pošto je istraga utvrdila kako je pokušavao spasiti što više ljudi do zadnjeg trenutka, bez dokaza da je nekoga ubio ili sebe. Jedini hici ispaljeni su od strane petog časnika Lowea, ali u zrak, dok je pokušavao otjerati ljude da ne uskaču u čamac koji se spuštao. Iako je završio na sudu radi izraza „prokleti Talijani su navalili na čamce kao obična rulja“ Lowe je do danas jedini junak tragedije zato što je reorganizirao čamce te se jedini vratio natrag na mjesto potonuća u potragu za preživjelima, spasivši dodatnih 6 života iz vode.

Da nesreća ovakvog kalibra zna inspirirati nešto drugačije od pukog nabrajanje ili izokretanja činjenica govori činjenica da imamo i jedan mjuzikl. I to o životu „Nepotopive“ Molly Brown, koja je preživjela brodolom, a onda preuzela kontrolu nad jednim čamcem i, navodno, pomagala u potrazi za preživjelima. Njezina najpoznatija pojava je svakako ona u izvedbi Kathy Bates, no Cameronova verzija (koja je sklona popriličnom iskrivljavanju povijesnih fakti) ne prikazuje zašto je postala tako poznata. U stvari, ignorira sve što se dogodilo s tim čamcem, pošto mornar Robert Hichens nije prijetio već samo izražavao zabrinutost da će ljudi iz vode prevrnuti čamac. Molly (u stvarnosti su je svi zvali Maggie, po pravom imenu) je bila ta koja je rekla da će njega izbaciti iz čamca ako ne dopusti da krenu u potragu i da se povežu s drugim čamcima. Nakon toga, pojavio se i jedan… malo drugačiji film, onaj u kojem se Titanic vraća natrag na površinu mora. Ne, nije riječ o SF filmu već o avanturističkom, nastalom po romanu Clive Cusslera, u kojem ekipa stručnjaka za podvodno spašavanje (vođeni Cusslerovim junakom Dirkom Pittom – u filmu Sahara igrao ga je Mathew McConaughey) traži rijedak mineral. Nakon što ga pronađu u Titanicu, brod moraju podići na površinu da ga i izvade. Iako Rise The Titanic (1980) u današnje vrijeme izgleda smiješno (olupina je skoro pa u savršenom stanju) u obzir se mora uzeti da se do 1985 nije znalo pravo stanje same olupine te da je većina filmova (i romana) išla u smjeru za koji su svi mislili da je ispravan – da je brod potonuo netaknut. Tek nakon što je olupina otkrivena doznalo se da je brod ustvari prepolovljen i da je tek pramčani dio u koliko-toliko dobrom stanju. Rise The Titanic je, bez obzira na intrigantnu ideju o podizanju olupine, bio flop u kinima, što je svaki daljnji pokušaj istraživanja Titanica kao neke druge priče osim one istinite zaustavilo u cijelosti. Također, film spominje kako su svi pokušaji podizanja olupine propali, što je netočno. Nijedan takav pokušaj nije ni pokrenut. 1979 godine na televiziji se pojavio film imena S.O.S Titanic, koji je kasnije premontiran u kino film i predstavlja jednu od boljih filmskih priča o potonuću, po prvi put kombinirajući priče o svim razredima na njemu (Cameron je uzeo komad radnje odavde). Povijesno netočan, kako vole naglašavati, no netočnosti su stvari koje baš i nisu od velike važnosti za cjelokupnu priču, uspio je uhvatiti bit radnje, s efektima koji su bili itekako povoljni. Također, u njemu se pojavljuje i glumac David Warner (koji će se pojaviti i u 1997 verziji kao tjelohranitelj Billy Zanea) kao jedan od glavnih likova, no film za mene osobno ima i malu sentimentalnu vrijednost pošto sam ga gledao sredinom 80-ih i predstavlja početak mojeg zanimanja za slavnu priču. Također, film je znakovit i po tome što predstavlja posljednju verziju kao takvu na idućih 15 godina te će filmske adaptacije svoje mjesto prepustiti onim dokumentarnima.

1985 godine, oceanograf Robert Ballard po prvi će put svijetu pokazati snimke same olupine. Sablasno tragične slike raspadnutog broda izazvale su zanimanje javnosti, ali i dopunjavanja povijesnih podataka pošto je bilo očito da je buka koja su preživjeli putnici čuli (brod pri samom potonuću više nisu mogli vidjeti) značila prelamanje broda na dva dijela. Prva javna kritika dolazi već 1987 (ili 88) godine kad francuska ekspedicija, zahvaljujući tome da olupina leži u međunarodnim vodama, započinje s podizanjem predmeta na površinu bez obzira što je mjesto proglašeno za masovnu grobnicu. Velika većina zemalja stavila je zabranu prikazivanja izvučenih predmeta, ali dokumentarni film nastao iz toga zanimljiv je jer pruža pogled na savršeno očuvane predmete, kao i razrješenje jedne male misterije. Među podignutim predmetima nalazio se i jedan dalekozor, isti onaj koji se trebao kobne noći nalaziti u osmatračnici i za kojeg se vjerovalo da je nestao još prije isplovljavanja. Pronađen je i jedan sef, no kad je podignut i otvoren, ustanovljeno je da je prazan (neke od stvarnih scena Cameron je rekonstruirao za potreba lika kojeg glumi Bill Paxton, uključujući rečenicu o tome da je šteta da svi ti predmeti budu naprosto zaboravljeni) Nakon toga, novi dokumentarni film Titanica dolazi na oči javnosti 1995, no ovaj put radilo se o pokušaju da se IMAX tehnologijom snime prave, čiste snimke olupine (kao i istraži podvodni svijet oko olupine) te je bio praćen naracijom Leonarda „Spock“ Nimoya. Iako film i nije baš nešto poseban, prve čiste snimke predstavljale su pravu malo senzaciju, a neke od njih iskorištene su i za Cameronov film.

Novu malu uvertiru u filmsko/televizijski svijet predstavljače i mini serija Titanic iz 1996 godine. Serija kao takva može se pohvaliti impresivnim glumačkim castom (Catherine Zeta-Jones, George C. Scott, itd) ali i ne baš nešto razvijenom radnjom. Također, što su mnogi primijetili, serija sadrži poprilično scena koje su se kasnije doslovce u slovo kopirane pojavile u Cameronovoj verziji i serija po prvi put koristi prepolovljavanje broda kao završnicu (iako, iskreno, to nisam uspio vidjeti). 1997 pojavljuje se verzija Jamesa Cameron i ostalo je, što se kaže povijest. Koristeći napredne efekte za dočaravanje katastrofe, filmska priča u trajanju od tri sata ostvaruje jezivo visoke box office rezultate, no ne baš i naklonost svih kritičara u svijetu. Film kao takav prekraja razne povijesne činjenice za svoje potrebe, ignorirajući ih u podjednakoj mjeri, što dovodi do par javnih rasprava Camerona s nekim udrugama, kao i društvima za očuvanje povijesti te završnicom u kojoj se morao i ispričati nekima radi krivog prikaza stvarnih osoba. Usprkos tome, film je vizualno impresivan i predstavlja jednu od najtočnijih rekonstrukcija same katastrofe (barem u tehničkom smislu) te je ulaganje 200 milijuna dolara (što ga je svojedobno pretvorilo u najskuplji film) isplatilo. No, nije se radilo u pukom bacanju novca, Cameron je napravio par stvarnih zaranjanja do olupine kako bi snimio materijal za film, a od svega toga proizašao je i dokumentarac Ghosts of the Ambyss (2003), koji nije samo puko nabacivanje preostalog i neiskorištenog materijala na hrpu već predstavlja i najdetaljnije istraživanje unutrašnjosti olupine do dana današnjeg. Film je za sami Titanic napravio ono što je Jurassic Park svojedobno napravio za dinosaure, podigao ga iz zaborava i stvorio globalni interes za događaj, dovodeći ga i do ruba zasićenja. Na kraju tog ulaznog perioda, ponovo se oglasio i Robert Ballard, koji je napravio novo zaranjanje do olupine, ustanovljavajući kako su brojne posjete nanijele štetu samoj olupini, pogotovo Cameronova radi koje su se zarušili i neki zidovi kapetanskih odaja. Njegova posljednja misija istraživanja izašla je u časopisu National Geografic, s javnom osudom o nemaru filmskih ekipa koje su tamo dolazile.

Ipak, iako je opet nastao jedan period zatišja, stvari su se počele ponovo zahuktavati kako se približava 100-godišnjica. Nova tehnologija ponukala je neke redatelje da svoje velike hitove prebace u popularni 3D format te nas tako ponovo očekuje posjeta Cameronovog Titanica u kinima. No, to je tek jedan komad kolača koji nas očekuje. Nova mini serija jednostavno nazvana Titanic opet će upotrijebiti nekoliko fiktivnih likova kako bi pokazala što se događalo u sva tri razreda, a druga, malo duža serija, Titanic: Blood & Steel, fokusirat će se na malo duži period, od izgradnje broda, pa do potonuća. Teške je ne zamijetiti kako je 100-godišnjica uspjela razvezati novčane račune kako bi se dodatno zaradilo na tragediji. No, što su sve te silne filmske i televizijske adaptacije donijele? Puno pogrešnih pretpostavki. Počevši od one kako su putnici 3 razreda bili tretirani kao stoka, pa do junačkih spašavanja i prodavanja magle. Prema putnicima 3 razreda odnosilo se s poštovanjem: to je glavna istina. Titanicova bogata elita popunjavala je samo 40% posto njegovog kapaciteta 1 razreda, oko 70% posto 2 i 100% posto trećeg. Ti su ljudi održavali prekomorske putničke kompanije i to će vam reći svaki bolji poznavalac povijesti, bilo obične, bilo one pomorske. Teorija da su putnici 3 razreda dobili priliku da se spase samo kako bi veslali čamce za gospodu iz 1 razreda stvar je notorne gluposti jer članovi posade su bili zaduženi za veslanje, ili su posebni muškarci bili odabrani, nijedan čamac nije bio klasno podijeljen već su se punili kako su putnici naišli, barem ženski dio. Svaki od tih filmova, serija i knjiga iskrivio je povijest za svoje potrebe, pretvarajući posljednje putovanje nesretnog broda u splet izmišljenih fakti, s onim nešto malo manje izmišljenim, a ponekad se zna pronaći i malo istine, no samo malo. Čak sam vam i ja uspio podvaliti malu zanimljivost. Sjećate se romana s početka ove priče? On postoji i opisana je radnja istinita. Samo što brod u tom romanu nije bio na prvom putovanju, i nije udari u santu leda na putu u New York nego na povratku iz njega. Putnici u njemu nisu imali prilike spasiti se jer je potonuo za svega par minuta, nakon čega se radnja okrenula drugom smjeru. No, velika je vjerojatnost da to neće pronaći u službenim dopisima jer se roman kao takav reklamira na način koji sam vam ja rekao na početku (iako je istina da su sličnosti Titana i Titanica ogromne, taj je dio točan) kako bi se što bolje prodao. Sto godina legende ili sto godina istine? Ili više ništa od toga nije važno? Jedna stvar je očita: slavni brodolom još uvijek fascinira ljude diljem svijeta i možda će novih sto godina biti uspješnije nego prvih? Ostaje da se vidi.

 

 

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s