Akcija

Zapisi iz Podzemlja – TARANTINO I PSI

Slavni francuski režiser Jean Luc Godard je jednom prilikom rekao da svaki film mora da ima uvod, zaplet i kraj. Ali ne nužno tim redsolijedom. Znajući za ovo, nekome ko živi film 24 sata dnevno punim plućima godinama, upalila se lampica. Ali to nije bilo dovoljno. Kako bi bilo kada se element zapleta radnje uopšte ne bi prikazao? Kako bi izgledalo da pričamo o pljački, da se oko nje vrti radnja, da je ona uzrok i posljedica svih dešavanja u filmu, a da ju nikada nismo vidjeli, da je ostala skrivena? Ovakav pristup filmskom mediju u startu je „kupio“ slavnog Harvey Keitela koji je odlučio uložiti svoj novac i biti jedan od glavnih finansijera filma „Reservoir dogs“.

Ulični psi, psi iz rezervoara

Scenarij za film je Tarantino napisao kroz nešto više od 20-ak dana intezivnog rada, ali na temelju nekih ranijih zamisli i piskaranja. U tom periodu Tarantina je brinulo kako se dokopati ljudi i sredstava koji bi bili dovoljni da se snimi film. Spletom sretnih okolnosti i kako to već biva u ovakvim i sličnim poslovima, scenarija se dokopao Harvey Keitel. Lawrence Bender prijatelj Quentina Tarantina koji će na kraju biti glavni producent filma je u to vrijeme pohađao kurs glume kod čovjeka imena Peter Floor. Bender mu je dao scenarij nakon čega ga je Floor pitao koga bi od glumaca najviše volio da vidi u filmu. Bender je odgovorio Harvey Keitel, i s obzirom da je Floorova bivša žena pohađala slavni „Actors studio“ u New Yorku zajedno s Harvey Keitelom scenarij je došao do Mr. White-a.

Nesumnjivo je da je “Reservoir dogs” film o pljački. Ali njegova prava priča leži u odnosima između gangstera i njihovim moralnim dilemama, i tome kako se nose sa situacijom nakon pljačke koja nije išla onako kako su zamislili. Najveći dio filma prikazuje scene u napuštenom „hangaru“ u kojoj se odvija „drama“ likova i prikazuju njihovi odnosi i reakcije s obzirom na činjenicu da je pljačka krenula krivim putem i da se pretpostavlja da je među njima ubačeni policijac.

Jutarnja kava u restoranu, doručak i rasprava grupe ljudi obučenih u odijela o kraljici pop muzike Madonni, njenim pjesmama, i njihovom značenju. „Opasni“ ozbiljni ljudi koji planiraju pljačku sjede i pričaju kako je Madonnina pjesma „Like a Virgin“ sinomim za kurac? Raspravljaju se, zezaju se, smiju jedni drugima. Jedna od najzanimljivijih scena je ona kada Steve Buscemi kao Mr. Pink odbija da plati napojnicu za konobaricu.

„Ne moram dati napojnicu, samo zato što to društvo zahtijeva od mene“

Na kraju ipak pristaje dati napojnicu nakon ležerne lekcije kolegama i kritike društva. Zanimljivo je da je konobarica trebala da bude u ovoj sceni, ukoliko bi se vjerno pratio scenarij, no ona je izostala i kamera se svo vrijeme vrti oko gospode u odijelima. Oni su Mr. White(Harvey Kaitel), Mr. Orange(Tim Roth), Mr. Pink(Steve Buscemi), Mr. Blonde(Michael Madsen), Mr. Brown(Quentin Tarantino), Mr. Blue(Teddy Bunker), Nice guy Eddie(Chriss Penn), i Joe Cabot(Lawrence Tierney).

Odlična glumačka ekipa na jednom mjestu. Ubrzo nakon čuvene komične scene razgovora u restoranu  i slow motion-a prve ekipe, slijedi krvavi i dramatičan prikaz vožnje. Ovime Tarantino naglo mijenja ritam i prikazuje vožnju Mr. Orange-a u čiji je karakter Tim Roth jedini imao želju da uđe i da ga odigra u filmu, i Mr. White-a koji ga vozi do napušteng skladišta. Jedna od najznačajnijih karakteristika rada Quentina Tarantina može da se vidi u ovom prikazu kroz stilizaciju nasilja i obilje krvi. U ovim trenucima saznajemo kako se pravim imenom zove Mr. White i ulazimo zajedno s njima u skladište i njihov odnos koji će se dalje razvijati. Mr. White će se zauzeti za Mr. Orange-a i postaviti zaštitnički prema njemu kao otac, ne sumnjajući u njegovu ulogu kao mogućeg ubačenog policajca. Pridružuje im se i Mr. Pink te počinje rekonstrukcija događaja i onoga što je moglo da pođe krivo, i ko bi mogao da bude ubačeni pandur u njihove redove.

Rekonstrukcija događaja

Tarantino je što brže htio da snimi film i da to bude prije njegovog 28. Rođendana. Bio je toliko zagrijan da bude baš tako kako je planirao, da bi čak napravio i isti film u „gerila“ stilu u crno bijelom, od para koje je dobio prodavši scenarij „True Romance“ za 30.000 dolara. Srećom pravi ljudi su se u pravo vrijeme uključili u razvoj filma i snimanje na vrelim kalifornijskim ulicama Los Angelesa moglo je da počne. Prilično vruće je bilo na ulicama u odijelima za vrijeme snimanja glavnih junaka, ali Tarantino je bio više no inspiriran svojim uzorima i njihovim junacima, a posvetu danima provedenim uz njih ni usijana temperatura gradskog asfalta nije mogla spriječiti.

Njihova imena u „boji“ koja će im sakriti pravi identitet Tarantino preuzima iz „The Taking Of Pelham One Two Three“ snimljenog 1974.godine. Anonimnost dolazi iz „Kansas City Confidential“ iz 1954.godine. Crna odijela, bijele košulje, stegnuta kravata, i sunčane naočale citat su prema djelima „The Pope Of Greenwich Village“ 1984.godina, zatim „A Better Tomorrow II“ iz 1987.godine reditelja John Woo-a, kao i stariji filmovi „Ocean’s Eleven“ iz 1960.godine i „Point Blank-a“ iz 1967.godine. Za šetnjicu i slow motion s početka filma zaslužan je „The Wild Bunch“ iz 1969.godine. Za samu priču i element ubačenog skrivenog policajca na zadatku u redove gangstera najvjerovatniji izvor je „City On Fire“ iz 1987.godine Ringo Lama u kojemu se hongkongški policajac infiltrira u bandu pljačkaša dijamanata. Mnogo je još izvora, kako u muzici tako i u nekim drugim umjetničkim formama, od stripa, pa sve do petparačkih priča(Dashiell Hammett, Raymond Chandler, Raoul Whitfield, Horace McCoy) kriminalističkih romana pisaca(Elmore Leonard, Charles Willeford) kojima ostavlja posvetu na početku scenarija Reservoir Dogsa.

Izvori, citati, reference

Njegovi likovi su kriminalci, gangsteri i potpuni autsajderi, ljudi sa dna društvene ljestvice, sa potpune životne margine, ali su u njegovom filmu ti likovi centralni, oni su bitni, I to su likovi koji su dominantni i oko kojih se vrti sva radnja filma. Oni pričaju o popularnoj kulturi, suprostavljaju se svom „nadređenom“, ali i klasičnom Holywoodu i njegovim normama, a Tarantino redefinira pojam gangsterskog žanra u mediju filma. “Mr. Pink” kojega igra Steve Buscemi se prema svom „šefu“ odnosi bez klasičnog poštovanja koji je karakterističan za gangstere, mafiju i hijerarhiju i odbija da plati bakšiš konobarici, iako su svi ostali članovi dali bakšiš kako im je rekao šef. Također on se šefu protivi zbog imena koje mu je dodjeljeno, I takvo negodovanje, nepoštovanje i razbijanje uloge autoriteta gangsterskog šefa nije bio slučaj u klasičnom Holywoodu. Prije toga u restoranu na početku filma „Mr. White“ odnosno Harvey Keitel opušteno uzima tekicu mafijaškom šefu Joe Cabotu(Lawrence Tierney) i govori mu da će je dobiti nazad kada budu odlazili jer je dosadan s nazivima imena.

„Wong, Tobby Wong, Fucking Charlie Chan“

Tarantino će ovakve stvari razvijati i kasnije u drugim filmovima, još i radikalnije( „Pulp Fiction“ i silovanje mafijaškog šefa Valasa). Dominantna mačo figura prelazi u marginalnu( „Death Proof“ i primjer Kurt Russella), a marginalne figure prelaze u dominantne i centralne.


Tarantino koristi flashbackove u strukturi filma kako bi nas upoznao kako su se gangsteri priključili akciji pljačke. Ovime se postiže nelinearna naracija filma koja je jedna od bitnijih karakteristika Tarantinovih filmova, a prije svakog flashbacka pojavljuju se nazivi poglavlja koji su preuzeti iz književne prakse. Podiže se temperatura u napuštenom skladištu dok Mr. Blonde sa zarobljenim policajcem odigrava jednu od najsnažnijih scena u filmu, prilikom čega bija ubijen od strane Mr. Orange-a, ubačenog policajca među gangsterima.

Vraćamo se unazad gdje se prikazuje uloga Mr. Orange-a u najdužem flashbacku, poslije čega slijede scene jurnjave i haosa nedugo nakon pljačke. Ponovo smo u skladištu, zajedno sa šefom mafije Cabotom, njegovim sinom Nice guy Eddiem, Mr. White-om koji brani narandžastog, Mr. Pink-om, i Mr. Orange-om kojega Cabot optužuje za ubojstvo Mr. Blonde-a. Film dostiže vrhunac, akteri su uperili pištolje jedni u druge i čeka se razrješenje situacije. Tarantino jednu od svojih omiljenih situacija riješava popularnim „Mexican standoff-om“.

Iako je Tarantino gotovo „preko noći“ ušao u kinematografski svijet i postao vrlo brzo reditelj kultnog statusa, njegov debitantski uradak samo je rezultat onoga što je godinama skupljao i upijao sjedeći u „Manhattan Beach“ video filmskom arhivu Los Angelesa gledajući i živeći film, crpeći motive i inspiraciju, praveći plan da napravi svoj vlastiti film. Sam za sebe je rekao da nije išao u filmske škole, ali je zato išao na filmove. Ljubav i posvećenost kao i godine gledanja, čitanja, zanimanja za ovu vrstu umjetnosti vidljiva je i u „psima iz rezervoara“.(Ne pitajte ga odakle mu naziv za film i zašto baš takav, jednostavno dobro mu zvuči i to je to. A može i ovako „Au Revoir Les Enfants“ 1987.godine i „Straw Dogs“ 1971.godine). U samom filmu su vidljivi brojni uticaji reditelja i filmova. Želja da napravi svoj film kod Tarantina je bila toliko jaka da je u svom prvom filmu koji je sam i napisao ali i režirao, ubacio elemente zbog kojih mu mnogi i danas prebacuju „reciklažu“ i kopiju do tada postojećeg filmskog materijala. Tanka je granica između genijalnosti i ludosti. Broj citata i referenci prema drugim „tekstovima“ vjerovatno nećemo znati nikada ali neki od njih su očigledni. Često se postavlja pitanje da li je Tarantino majstor kopija ili je ipak u svoje filmove ubacio nešto novo, odnosno razvio svoj vlastiti rukopis? Ja bih rekao da je Quentin Tarantino kao sam medij u kojemu se izražava. Kao što je i film preuzeo elemente pokreta i dijaloge iz teatra, fabulu iz književnosti, muziku, fotografije izdužene u priču i razvio svoja vlastita izražajna sredstva i jezik, tako je i Tarantino preuzevši elemente iz raznih filmskih žanrova razvio vlastiti njemu svojstven i prepoznatljiv jezik. Na kraju krajeva upravo je filmom„Reservoir dogs“ otvorio vrata, razdrmao malo medij i uticao na brojne filmove koji će se pojaviti u 90-im godinama i kasnije.

Ako se uzme za primjer samo jedna kultna scena, koja je nositelj nasilnosti i brutalnosti filma može da se dobije slika šta Tarantino radi sa elementima viđenim u ranijim filmovima i kod ranijih reditelja. Par godina ranije 1986. godine je izašao „Blue Velvet“ Davida Lyncha, u kojemu se čitava priča bazira na pronađenom odsječenom ljudskom uhu u travi. Lynch za razliku od Tarantina nema takvu eksplicitnost i slikovitost ovog elementa, već na jedan drugačiji način priča priču o odsječenom ljudskom uhu. Direktniji citat situacije Mr. Blonde-a i policajca u hangaru može se pronaći u klasik špageti vesternu Corbuccia iz 1966. Godine, „Django“. U ovom filmu jednom zarobljeniku grupa meksičkih bandita reže uho, onako kako to radi i Mr. Blonde policajcu. Sam čin je u potpunosti isti, i na tom nivou je vidljivo preuzimanje scene, ali sve ono što ide uz taj čin je nova kreacija Tarantina, i samo u toj sceni može da se iščita čitav njegov pristup filmu ali i kasniji opus. „Stuck In The Middle With You“ uz odsijecanje uha policajca svezanog i izmaltretiranog na stolici? Kontrapunkt u onome što vidimo i što čujemo u istom trenutku. Mr. Blonde pita policajca da li je slušao K-Billiyeve melodije iz 70-ih ? To su njegove omiljene i on uživa uz pjesmu koju izvodi „Stealers wheel“ dok kasapi policajca kojega čekaju dječica kod kuće.

„Stuck In The Middle With You“, Here I come

Da bi se bolje shvatio uspjeh Reservoir Dogs-a i pojava Tarantina na kinematografsku mapu, potrebno je da se pogleda u kakvoj atmosferi i vremenu se Quentin Tarantino pojavio sa svojim prvim filmom, i kako je uopšte došao u situaciju da prilično slobodno uzme stvar u svoje ruke, napiše, režira i snimi film. Da bi se pak to razumjelo, mora da se pogleda kontekst toga vremena i kraja 80-ih godina i šta su one značile za svijet kinematografije. Naime upravo je tih godina počeo uspon tkzv. pokreta nezavisnog filma koji će kasnije dospjeti u ruke nekih većih filmskih studija stvarajući priliku i dajući mogućnost time mlađim filmskim umjetnicima koji su bili na margini i ne primjećeni kroz 70-te godine, da naprave korak naprijed u stvaranju svojih filmskih projekata. To je onda automatski otvorilo vrata generaciji koja dolazi a kojoj pripada i Quentin Tarantino, koji je već osamdesetih pokušavao da napravi svoj film , što će mu uspjeti početkom devedesetih godina. To ne bi moglo biti moguće da se nezavisni filmski pokret nije okuražio između ostalog i filmskim festivalom i radionicom „Sundance“, raznim drugim radionicama i naglim razvojem malih distributera.

Robert Redford je 1981.godine zajedno sa prijateljima i kolegama pokrenuo radionicu „Sundance“ s ciljem poticanja nezavisnih, istraživačkih i novih strujanja u američkom filmu.

Ključna godina je svakako 1986. U kojoj je realizirano 20-ak nezavisnih filmova među kojima treba istaći film Davida Lyncha „Blue Velvet“ koji će steći kultni status. Reditelji su sada imali novac da od svojih kratkih filmova pređu na veće projekte ili da od svojih provokativnih scenarija pređu na cjelokupno režiranje, i to je put kojim će krenuti i Tarantino. Upravo početkom 90-ih godina kada se pojavljuje svojim prvijencem, nezavisni su filmovi postali ozbiljna snaga u industriji u kojoj  sada velike kuće kao što su „Miramax“, „Live Entertainment“, preuzimaju te projekte, finansiraju ih i lansiraju dalje. To je razlog zbog kojega se Tarantino pojavio sa svojim „Uličnim psima“ 18. 01. 1992.godine na „Sundance film festivalu“. Iako nije dobio ni jednu nagradu, već na slijedećem festivalu „Toronto International Film Festival“ dobitnik je nagrade za najbolji film, da bi slijedeće godine 1993. u Britaniji krenuo sa prikazivanjem, stekao kultni status(zaradivši pritom 10 miliona funti), a Tarantino postao glavna figura svijeta kinematografije.

Sundance film festival

Jedan od razloga zašto je Tarantino uspio u „izgradnji“ svog prvog filma bio je i taj što je dobijao i prihvatao korisne savjete tokom snimanja i produkcije. Naime, sam Tarantino se pribojavao da bi nešto moglo da pođe krivo za vrijeme i poslije snimanja, te je bio u stanju pripravnosti. Poslušao je savjet jednog od prijatelja i producenata filma Lawrence Bendera da se prvo snime „normalne“, „regularne“ i konvencionalne scene odmah na početku, a da se one kompleksnije i ekstremnije ostave za kraj kako ne bi imali problema sa investitorima koji su uložili novac u film. Tarantino je takođe dobio savjet od Tery Villiama, na već spomenutoj „Sundance“ radionici, da ne podlegne onom klasičnom „samo ja autor“ načinu rada u filmskoj režiji, već da se nauči suradnji. Uostalom, dizajneri scene, kostimografi, kamermani, i ostali radnici na setu su tu da pomognu ostvarenju i imaju najbolje namjere da pomognu reditelju da ostvari svoje vizije. To je Tarantino shvatio, uhvatio se svoga posla, njima prepustio njihov i ostvario fenomenalan rezultat, u svom prvom ali i u svim narednim filmovima.

Quentin Tarantino i Harvey Kaitel na setu snimanja pasa iz rezorvoara za vrijeme vrelih kalifornijskih dana u ljeto 1991.godine

Veliku ulogu u njegovom pristupu problemima sigurno ima i privatni i intimni život koji je vodio. Dijete je iz rastavljenog braka, kojega je majka uzela pod svoje i „čvrstim“ odgojem vjerovatno u određenoj mjeri doprinjela da se jedan od bezbroj filmskih „geekova“ izvuče iz podruma, ustane iz fotelje i napravi prave stvari. Poklopile su mnoge stvari, vanjski i unutarnji faktori, da bi nakon mnogih peripetija, truda, rada, odricanja na površinu isplivao jedan prije svega veliki zaljubljenik u kinematografiju a zatim i uspješan reditelj.

Quentin Tarantino trenutno je i  tek će da bude predmetom analiza mnogih.  Možemo ga voljeti ili ne, njegove filmove gledati ili zaobilaziti, činjenica je ta da se u jednom trenutku u svijetu kinematografije pojavio mladić koji je posvećen i s velikom željom i hrabrošću ušao u taj svijet. Razdrmao je malo medij na postmoderan način prije svega intertekstualnošću(prisustvom brojnih tekstova unutar jednog novog),nelinearnom filmskom naracijom, bogatim citatima iz popularne kulture i istorije kinematografije, miješanjem filmskih žanrova, razbijanjem granice između popularne kulture i visoke umjetnosti, otvorenošću kraja, samorefleksivnošću, relativizacijom morala, revitalizacijom i „buđenjem iz mrtvih“ kako glumaca(John Travolta, Kurt Russell), tako i filmskih žanrova(filmovi eksploatacije i posebni filmovi crnačke eksploatacije(Jackie Brown i Pam Grier), vestern žanrovi, istočnjački žanrovi borilačkih vještina(Kill Bill), filmovi B produkcije iz 70′-h, i 80-ih godina) i kinematografskih praksi(„Grindhouse“ i iskustvo projekcije filmova B produkcije 70-ih godina uz oštećenu traku), nudeći jedno novo iskustvo publici. Direktno na platno. Sve je počelo sa psima iz rezervoara !

RESERVOIR DOGS

Scenarist i reditelj: Quentin tarantino

Producent: Lawrence Bender

Glavne uloge: Harvey Keitel, Tim Roth, Lawrence Tierney, Chris Penn, Michael Madsen,  Steve Buscemi, Ted Bunker, Quentin Tarantino,

Snimatelj: Andrej Sekula

Montaža: Sally Menke

Distribucija: Miramax, Lion gate Entertainment

Godina: 1992.

Trajanje: 99 minuta

Država: SAD

Budžet: 1,200.000

Zarada: 2,832.029 SAD, Velika Britanija oko 10,000.000

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.