Kako vam se svidio Napoleon Stanleya Kubricka? Onaj gdje slavnog vojskovođu glumi Jack Nicholson i koji je, po Kubrickovim riječima, najveći film ikada snimljena? Vjerujemo da bi takav bio – da je snimljen. Naime, produkcija tog naslova otkazana je radi prevelikih troškova, ali scenarij je dostupan na netu, pa svatko može baciti pogled na ono što je Kubrick u čak pet godina produkcije zamislio. Jednako tako, nećete gledati ni Crusades s Arnoldom Schwarzeneggrom ispred kamera te Paulom Verhoevenom iza kamere jer u vrijeme kad je bio razmatran za realiziranje, sto milja produkcijskih troškova činilo se kao previše. Malo bliže vrijeme govori kako su Peter Jackson i Guillermo Del Toro jedno vrijeme bili opasno blizu toga da ekraniziraju popularnu igricu Halo, glasine kako će David Fincher jednog dana ipak napraviti Randevouz With Rama još uvijek traju, a da ni mali filmovi nisu pošteđeni otkazivanja slikovito govori primjer reboota Fletch serije zato što je Kevin Smith u glavnoj ulozi želio jedino Jason Leeja i nikog drugog. Inicijalno sam poželio ovdje navesti i napore Dana Acroyda da započne rad na Ghostbusters 3, ali to će se ipak ostvariti, samo ne po scenariju kojeg je on napisao, ali time ispada iz igre. Ipak, to su još uvijek ideje koje nisu naišle na topli doček kod producenata (nešto kao Superman u režiji Tima Burtona) te na njih nije utrošeno ništa, neki opipljivi dokaz kako bi to izgledalo ne postoji, ali što je s naslovima koji su suprotna priča od njih? Koliko vas zna činjenicu da je mali nezavisni horor Carriers bio osuđen na nekakvo mračno skladište zato što ga nitko nije želio distribuirati? Što se promijenilo? Chris Pine je u međuvremenu odigrao glavnu ulogu u stroju za sakupljanje love (poznatom i kao Star Trek) te je to doprinijelo da film ipak ugleda svjetlo dana.

No, što je s onim naslovima za koje se zna da postoje, da su više-manje cijeli snimljeni, da je materijal koliko toliko montiran, ali da jednostavno nikad neće biti dovršeni, kao ni isporučeni gledateljima? Uđite u moj ured jer ispričat ću vam priču o jednom takvom. Priča sama po sebi ne bi bila tako zanimljiva da se ne radi o filmu kojeg neće nikada vidjeti, ali kojeg ste, nadam se, na jedan drugačiji način i gledali. Radnja je jednostavna; bračni par na otvorenom moru pronalazi jedrenjak u lošem stanju te primaju čudnog putnika u svoje odaje. Dok muž pregledava drugo plovilo, neznanac otima njegov brod i ženu te odlazi u nepoznatom smjeru. Muž uspijeva popraviti drugi brod i kreće u potjeru. Za sve one koji su odmah iz svoje memorije izvukli da je ovo sadržaj koji odgovara filmu Dead Calm, jako dobro. No, ja ovdje govorim o verziji koju je snimio Orson Welles, i to davne 1967 godine, dovršavajući snimanje 1969, s nekim dodatnim radovima tokom nekoliko idućih godina. Vjerujem da je netko i znao da verzija o kojoj govorim i postoji, samo što je poznata pod imenom The Deep ili Dead Rekoning, no njezino postojanje teško da se igdje spominje, čak i kad je snimljen drugi film. Welles je film snimao kod nas, negdje na moru kod Dalmacije, koristeći dva broda i glumačku ekipu sastavljenu od svoje žene, Oje Kodar, Jeanne Moreau, Michaela Brynta te Laurence Harveya. Welles je također igrao jednu od uloga.

Filmu nedostaje nekoliko važnijih scena da bude u cijelosti dovršen te kraj koji uključuje veliku eksploziju drugog broda. Tokom rada na filmu, Welles je nekako izgubio interes za njega, okrećući se drugim projektima, ali nikad u cijelosti ne odustajući da ga završi. Tako je svojevremeno pripremio i par trailera, kao i isječaka kojim bi ga najavio, poslavši materijale Charltonu Hestonu da napravi naraciju. Kada je 1973 umro glumac Laurence Harvey, čiju će ulogu kasnije reprizirati Billy Zane, postalo je doslovne nemoguće završiti film, ali da nesreća bude još veća, tokom godina izgubljen je i originalni negativ. Danas postoje dvije radne verzije, smještene u nekakvom njemačkom muzeju, gdje su djelomično restaurirane. Od snimljenog materijala napravljeno je najbliže što se moglo napraviti, ali, uz već spomenute scene, nedostaje i sinkronizacija glumaca, od čega je dobar dio dubliran Wellesovim glasom dok je radio na postprodukciji. Završeno poglavlje jedne nesretne filmske priče? Ne baš.

1986 godine, mjesto radnje Australija. Redatelj Phillip Noyce i scenarist Terry Hayes imaju mali privatni sastanak vezan u ekranizaciju pomorskog trilera Dead Calm (Charles Williams) te svi uključeni slažu da je to jako dobra stvar za film, ali da ima kvaka – autorska su prava u rukama Oje Kodar. Srećom po njih, njezina susretljivost im je osigurala prava za praktički ništa, što znači da nikad ne treba otpisati entuzijazam kao pokretačku snagu. Sakupljena je ekipa, film je snimljen i ostalo je povijest. Ovdje su se u glavnim ulogama našli pouzdani glumci, ali daleko od današnje slave; Sam Neill, Billy Zane i Nicole Kodman, dok je još bila jednostavna cura kojoj je Australija curila iz nosa, govoreći jakim naglaskom, od čega se izliječila u Americi. Koliko je dobra Neillova izvedba govori i činjenica da čovjek nikad prije snimanja nije stupio na jahtu za plovidbu, ostavljajući na filmu dojam kao da živi na moru. Zane ispada i najslabija karika projekta, ali mora se pohvaliti uloženi trud. Film je danas jedan od najpoznatijih predstavnika australske kinematografije, ali ne može da se ne zapita kako bi izgledala usporedba dva naslova da je prvi od njih ikad dovršen. Wellesova verzija bliža je romanu, preživjelih s drugog broda je više, tempo je više psihološki nego trilerovski, što u globalu znači da su dva filma dijametralno suprotna, ali opet toliko slična. Čak su im učinci različiti. Jedan je postao neka vrsta urbane legende, nikad jasno definiran pričama koje su kružile, dok je drugi, uz to što je jako dobar film, pokazao da ne treba biti megaloman, veliki budget ili jaka glumačka imena da bi se napravio triler koji će vas postaviti na rub sjedala. Dva poglavlja iste filmske priče ispričane na podjednak način, ali opet toliko različite da se ne može osjetiti žaljenje što prvo poglavlje nikad nije službeno dovršeno.