Započet ćemo priču s likom koji se zove Luis Marden. Nikad čuli za njega? Nisam ni vjerovao da jeste. On je čovjek koji je 1957 godine otkrio ostatke, vjerujem, druge najpoznatije olupine na svijetu. OK, ne toliko olupine koliko je sam brod bio poznat. HMS Bounty. Priču, vjerujem, znate, a ako i niste upoznati detaljno s njom, gledali se valjda koji film koji govori o slavnoj pobuni. Marden ustvari nije prvi otkrio podvodne ostatke slavnog broda, to je napravljeno još 1933 godine, kad je na površinu izvučen dio brodskog kormila (ili nešto takvo) ali Marden je dodatno proširio taj pronalazak, izvlačeći neke druge stvari na površinu koje danas stoje u muzejima. Marden je dobio i posjetu jedne prave filmske zvijezde zbog svega toga; Marlon Branda, koji se došao malo konzultirati s njim  nešto prije snimanja filmske verzije slavne pobune (Pobuna na brodu Bounty iz 1962 godine). Marden je kasnije u životu ronio i do ostataka broda HMS Pandora, broda koji je prevozio uhvaćene pobunjenike natrag u Englesku (i potonuo na tom putu) povezujući nekako slavnu priču s detaljima iz stvarnosti. Pobunjenici su uistinu došli do otočja Pitcarin i ondje potopili brod (neki kažu i spalili) da se osiguraju da ne bude slučajno opažen i da nitko ne može pobjeći. Dokazi su tu, priča je istinita, ostaci broda to i potvrđuju. Ali, gdje je istina, a gdje izmišljotina? Započeli smo priču u 1957 godini, ali sad idemo još dalje u prošlost. Vrijeme zbivanje: godina Gospodnja 1789.

Kako ovo ipak nije tekst posvećen povijesnim faktima koji bi se bavili cijelom misijom broda Bounty, napomenut ćemo u kratkim crtama osnovne stvari. Nakon više mjesečne plovidbe (nimalo ugodne, već kad smo kod toga) do Tahitija, HMS Bounty provodi ondje nekoliko mjeseci u opskrbljivanju i uzimanju sadnica biljaka kruhovca. Na povratku u Englesku, dio mornara predvođen prvim časnikom Fletcher Christianom, podiže pobunu i preuzima brod od kapetana Blighta. Navodno nezadovoljni okrutnošću koja je vladala na brodu i nehumanim uvjetima. Kapetana Blighta i one koji su mu bili odani smještaju u jedan od čamaca (7 metara dužine) i odlaze u nepoznatu sudbinu. Takav događaj odjeknuo je poprilično glasno (mislim da je to bila jedna od prvih pobuna na takvim brodovima uopće, iako možda griješim) i odmah su krenula nagađanja, stvaranje priča (ondje se po nekoliko mjeseci čekalo da neke vijesti dođu Engleske) legendi i mitova. Iako će filmski svijet također zagrabiti u taj lonac inspiracije, prvo će doći romani koji će direktno (ili sporedno) spomenuti pobunu u svojoj radnji. Najznačajniji od autora su Mark Twain i Jules Verne. Uvriježeno mišljenje formiralo se odmah nakon pobune; kapetan Blight je zadobio demonske karakteristike opakog sadističkog kurvinog sina, a Christian romantiziranog junačkog buntovnika koji se suprotstavio teroru. Takvo je nastavljeno kroz romane, a kasnije i kroz filmove. No, reći ćemo par stvari o istini iza fikcije. Blight nije bio sadistički tiranin već je bio tvrd moreplovac koji nije tolerirao nedisciplinu i budale (što je većina posade ustvari i bila). Posada, sačinjena od spomenutih budala bila je mahom iz raznih brloga Engleske, navikla na sve i svašta, a nakon više mjesečnog boravka na sunčanim Tahitima, većina njih ondje je napravila i čopor dječurlije, živjela ugodno i bez brige te im povratak u Englesku nije odgovarao baš previše. Također, zbog opuštenog života ondje disciplina je popustila, što je dovelo do krađa materijala, na što je Blight počeo uvoditi kažnjavanje odgovornih i strogi red i disciplinu, što je dovelo do stvaranja napetosti među ljudima. 23 dan plovidbe natrag prema Engleskoj, pobuna je izvedena tiho i po noći (ne u pol bijela dana kako se obično prikazuje) te je većina časnika ostala vjerna Blight. Christian, i sam oženjen za jednu od djevojaka s Tahitija, bio je predvodnik pobune kojoj je cilj bio (iako se oni nigdje baš na navode izričito) da se svi koji to žele vrate natrag na Tahiti i ostanu uživati u tom raju do kraja života. Još jedna ispravka; Blight nije bio sredovječni muškarac kako ga obično prikazuju (50-60 godina) već 34 godišnjak, dok je Christian imao tek 22, a ne 30 i nešto, što pobunu čini izglednijom jer, kako stvari stoje, nitko od njih nije baš previše razmišljao o sivilu Engleske već u suncu Tahitija.

Prvi film koji govori o legendarnoj pobuni dolazi na svjetlo javnosti 1916 godine. Zemlja porijekla… iznenađujuće, Australija. Iako je riječ o nijemom filmu i danas ga je nemoguće pronaći (doslovce je izgubljen u vremenu) zapisi o njemu su ostali te je zanimljivo što je bio blizak istini, Blight nije bio sadist kao u kasnijim verzijama, što je doprinijelo da ga povjesničari ocjene povoljno, a za svoje je vrijeme bio i uspješan kino hit. Nova filmska adaptacije (In The Wake of The Bounty) pobune dolazi nam 1933 godine, koja već prikuplja veću pažnju (iako puno kasnije) jer je Christiana glumio legendarni pravednik Errol Flynn u prvoj filmskoj ulozi. Zanimljivo je da je i ovo Australski film (za sve one koji su mislili da njihova filmografija počinje s Mad Maxom, to ipak nije istina) kao i to da je upotrijebljen zanimljiv stil snimanja; dokumentaristički, s igranim dijelovima. Igrani dijelovi baš i nisu nešto posebno oduševili jer su dijalozi bili drveni i teatralni, no dokumentarni su dobili priznanje kao odlični. Film se nije bavio toliko pobunom koliko posljedicama (no ne i stvarnim završetkom slavne pobune) te je čak moguće vidjeti olupinu broda pod morem (snimljenu iz plovila sa staklenim dnom) koja bi trebala biti Bounty (iako, vrlo vjerojatno, nije). Dvije godine kasnije, 1935, dolazi nam jedan od najpoznatijih filmskih adaptacija priče, ovaj put u produkciji Amerike, s Clark Gableom kao Christianom te Charles Laughtonom kao Blightom. Film je osvojio Oscara za najbolji film te godine, no što se tiče povijesnih činjenica, debelo je zabrazdio izvan njih. Tako se prilikom pobune događa nekoliko ubojstava (što se nije dogodilo) Blight koristi sve vrste kazni, sadističkih, okrutnih i inih (što se isto nije dogodilo) te Christian postaje vođom pobune zato što nekoliko mornara bude okrutno mućeno od strane Blighta (što opet nije točno). Ipak, danas uz film stoji opis da je najbolje djelo koje je ”inspirirala” pobuna tako da se napravi odmak od izmišljenih stvari. Nova verzija dolazi nam 1962 godine, s Marlon Brandom kao Christianom, i nekoliko je stvari zanimljivo s ovim filmom. Jedna od njih je da je zadobio negativnu pažnju kao i sama pobuna; Brando se nije uopće slagao s kolegama glumcima (a čiji je vođa trebao, ironično, biti) i većinu je živciralo što ne može zapamtiti tekst. Tokom snimanja dogodile su se izmjene redatelja, ali na kraju je Brando bio taj koji je upravljao filmom (i režijom) te je uspio probiti budžet izvan skale što je film, iako je bio 6 najuspješniji naslov te godine, dovelo do toga da svejedno bude flop. Uz to, ni kritika ga nije mazila, naglašavajući drvene karaktere, kao i ponovno iskrivljavanje povijesnih činjenica (na kraju filma Brando umire od posljedica požara na brodu jer ga je pokušao spasiti, no u stvarnosti je Christian bio taj koji ga je i zapalio). No, to nije sve, ali zadnji dio priče oko ovog filma događa se, vjerovali ili ne, u današnjim danima, pa ćemo se još vratiti na njega. Za sada posljednja filmska verzija slavne pobune događa se 1984 godina. No, priča započinje 1977, kad je velikan filmske umjetnosti, David Lean, želio snimiti dvodijelni film: prvi dio bi bio do pobune, drugi dio nakon nje. Kako nije mogao pronaći producente, ideja je zamrla, ali kako je talijanski producent Dino DeLaurentis već uložio nekoliko milijuna u izgradnju replike samog broda, tako je odlučio napraviti film pošto poto. U priču je uveden Roger Donaldson, australski redatelj, dok je glavni cast odradio Sir Anthony Hopkins te mlađahni Mel Gibson (no oni nisu bili sami: cast je uključivao i tada mlade i nepoznate Liama Nessona i Daniela Day Lewisa). Film je pokupio pozitivne kritike i bio ugodan hit u kinima, ali ono što ga izdvaja jeste činjenica da se danas drži najvjerodostojnijim u pričanju priče (Blight nije sadist, a Christian baš nije takav čistunac) i držanju fakti (iako je i on malo izmijenio razloge pobune) te se okitio jednim od prepoznatljivih soundtracka genijalnog Vangelisa. Time pokrivamo filmsku stranu priče, ali, ne posve.

Što je bilo nakon svega? Mit: pobunjenici su uživali u vlastitom raju, okruženi suncem i cvijećem. Istina: nakon pobune i izvan pravila mornarice, otok Pitcarin postao je jedan od krugova pakla. Pobunjenici su se svađali između sebe, silovali sve žene koje su mogli dohvatiti, a nastali su i sukobi s žiteljima Tahitija koje su praktički oteli pri povratku nakon pobune. Stvari su se dodatno pogoršale nakon što su počeli raditi vlastiti alkohol te je velika većina pobunjenika umrla nasilnom smrću, što između sebe, što u sukobima s muškim domorocima, uključujući i Christiana. Tek nakon što su ostala živa samo dva pobunjenika i devet žena, na otoku se vratio mir i tek onda je to postao raj sve dok njihova tajna nije otkrivena 180-i neke godine. Kapetan Blight uspješno je doplovio natrag do Engleske i bio oslobođen svih optužbi: dokazi su pokazali da je čak bio i preblag u provođenju discipline, da je rijetko pribjegavao tjelesnom kažnjavanju te da je pazio na posadu u smislu omogućavanja vježbi i pravilnije ishrane. Tokom daljnje karijere dogurao je do čina Admirala i ponovio putovanje s uvozom biljki, ovaj put uspješnije.

A samu priču ima i legendarni brod. Originalni Bounty spaljen je i potopljen nakon što su pobunjenici ostali na otoku Pitcarin. Drugi Bounty, onaj koji je izgrađen za potrebe snimanja Brandova filma iz 1962 godina imao je dugačak život. Kako je ustvari riječ o točnoj replici originalnog broda, njegova namjena bila je turistička, no imao je ”filmski” život. Moguće ga je vidjeti u Otoku s Blagom, verziji iz 1989 godina, s Charltonom Hestonom, te je između toga i 2000-tih godina bio u službi nekoliko organizacija, uglavnom za instrukcije plovidbi. U jednom je periodu počeo ozbiljno propadati, no renoviran je od dna do vrha jarbola te je opet ”glumio” malo u filmovima. Tako je legendarni Bounty postao legendarni ”Crni Biser” u serijalu filmova Pirati s Kariba (nije loše za dečka starog skoro 50 godina) odlazeći u legendu, stvarnu i filmsku. Nažalost, 2012 uhvatili su ga valovi uragana Sandy te je potonuo u plavi zaborav, odnijevši dvije žrtve sa sobom (16 drugih članova posade, dobrovoljaca, spasila je Obalna Straža) od kojih je jedna – stvarno nevjerojatna slučajnost – bila žena imenom Claudene Christian. Poznato prezime? Ona je pra-pra-pra-pra-pra…pra nećakinja Fletcher Christiana koji je, ironije li, bio na palubi prvog Bountya. Treći brod Bounty, izgrađen za potrebe snimanje filmske verzije iz 1984 godine još uvijek postoji (iako nije izrađen kao prva dva već ima moderniziran unutrašnji dizajn, ali vanjski izgled im je isti) i još uvijek plovi, iako uglavnom za turističke potrebe u predjelima Australije. Izgleda da je i sam brod neuništiv koliko i legenda koja ga prati. S njime ću i završiti ovaj mali presjek stvari koje povezuju legendarni brod, pobunu koja se dogodila na njemu i likovi koji su je odigrali. Filmski svijet, književni i onaj usmeni još uvijek prepričava priču koju je teško odvojiti od stvarnih stvari i izmišljenih, no to nije nimalo čudno jer čak ni prava pobuna nikad nije u cijelosti razjašnjena. Istinita ili ne, raspaljivala je žar umjetnika već skoro sto godina te ne bi nimalo iznenadilo da se za koju godinu pojavi neki novi autor koji će donijeti svoju viziju događaja. Nama pak ostaje dobro filmsko naslijeđe i donošenje vlastitog suda oko toga što je istina. Svima vama ostalim; neka vam je mirno more do novog čitanja.