Akcija

Deckardov Kutak – Riječ-dvije… Paul Walker (1973-2013)

Paul Walker_RIP

Postoje neke stvari koje me uvijek iznenade. Jedna od njih je ljudska mogućnost da pokušaju iskoristiti nečiju smrt za vlastitu promociju, da naprave platformu preko koje bi raspravljali o posve nevažnim, iako njima bitnim stvarima, da budu jednostavno okrutni, da pokažu svoje licemjerje u punom sjaju. Znam, takve stvari me ne bi trebale previše iznenađivati, živim već dovoljno dugo u ovom svijetu i na ovoj planeti da bih trebao znati bolje, ali, eto, još uvijek sam valjda donekle optimist koji vidi čašu polu punu te nekako naivno očekuje da je i drugi vide na isti način. No, jedno trebam naglasiti – rijetko kad čitam trač-rubrike, žutu štampu, paparazzo reportaže, ne pratim twitere wanna be zvijezda, još manje njihove facebook stranice i svakako ne brojim minute dok neka od njih ne izbaci novu toalet-mobile sliku, gdje radi sedamsto pedeset petu verziju glupog duck facea. Iskreno, poprilično sam izvan toga, ali, ne posve. S obzirom da volim filmove, pa čak se držim i donekle adekvatnim da s vremena na vrijeme i zapišem koju riječ o njima, sve što pratim jesu one osnovne stvari; tko, što, gdje i kako. Odgovori na ta četiri pitanja mi definiraju filmski ukus ili, što je ovdje slučaj, ono što ima prednost pri gledanju. Svatko od nas ima neku listu po kojoj određuje ono što će prije pogledati (sjećam se ja i dana kad sam čekao vikend kao žedan čovjek vode samo da mogu pogledati jedan film) jer je toliko toga dostupno, kvalitetnog i nekvalitetnog, neku selekciju ipak treba napraviti. Nisam uštogljeni i samoprozvani vrsni znalac filmova, bože me sačuvaj takvog opisa, inače ne bih ništa gledao, ali sam donekle probirljiv, što u globalu znači da imam listu glumaca za koje znam da film čine zanimljivijim nego što u stvarnosti možda jest. Ironično, nisam ni svjestan utjecaja te liste sve dok se ne dogodi nešto što se može nazvati i tragedijom. Tek onda shvatim, sporadično, da sam tokom godina pratio, gledao, pa čak i pisao o filmovima s tih lista, uzimajući ih poprilično zdravo za gotovo (ta dobar film je dobar film, nećemo sad cjepidlačiti) i kad pogledam neke svoje Internet aktivnosti (a svi mi koji se sporadično bavimo amaterskim zapisivanjem dojmova imamo takve aktivnosti) vidim da sam čak i raspravljao o nekim naslovima, preporučivao ih, neke čak izvlačio iz zaborava… Naravno, nisam imun ni na vrhunsku holivudsku A listu, ali kad sažmem, filmovi Williama Finchera, Ethana Hawkea i, možda zadnjeg, ali nimalo manje važnog, Paula Walkera uvijek su mi dobro popunili vrijeme uz mali ekran, ponekad čak i odlično popunili, što je, jednostavno rečeno, jebeno dobra stvar koju ne mogu reći za naslove onih izvikanih imena (Damon, Pitt…) te se nikad nisam osjetio nešto posebno zakinutim što nisam to vrijeme uložio u, oh, što ja znam, drugo (možda i treće) gledanje Solarisa od Tarkovskog jer filmovi od ove trojice (i još ponekih koje nisam spomenuo) čine dio mog virtualno/stvarnog filmskog identiteta. Nisam filmski snob, eto, rekao sam jasno i glasno, i kad sam prije par dana pročitao da je Paul Walker poginuo u stvarno ironično/bezveznoj prometnoj nesreći bilo mi je baš pravo žao zbog toga. Jer kad sam nakon toga pomislio koliko sam njegovih filmova pogledao, računica je bila… pa, više-manje sve i svaki od njih mi je bio na svoj način zabavan/dobro uloženo vrijeme. I što je još najbolje u cijeloj toj priči, do njegove smrti uopće nisam bio ni svjestan da imam toliko kvačica pokraj njegovih filmova te da se skoro svi nalaze u maloj, ali dobro probranoj kolekciji divix naslova (oh, kao da Vi nemate jednu takvu) koju s vremena na vrijeme otvaram i radim filmsko veče. Zbog toga, ali i činjenice da me opasno živciraju tematski tekstovi o novom paru cipela Kim Kardasian, odlučio sam, u svom uobičajenom stilu, naravno, sjesti i složiti par riječi o jednom od rijetkih glumaca čiju sam filmografiju ustvari i pratio, čak i novosti vezane uz nadolazeće naslove, što je stvar koju rijetko kad radim, skoro nikad. I, da, zato što čovjek nikad nije bio dio holivudske A garniture, što je meni kao amaterskom internet piskaralu, oduvijek jako privlačna osobina, pogotovo ako uz to ide zanimljiva karijera.

3d42f3f7281 1961124tlmch_to9w6b3b1lvesr9bke6mkyyfu4upoyqpxxlojuuqzpm6lplarm0ua5enb2ksqkraptycjjzpcjvngytw1 87840161 pleasantville_ver2 the-lazarus-project-2008-eng varsity_blues

Paul William Walker VI (zamislite da je uzeo puno ime za javnost) bio je sve samo ne materijal za filmsku zvijezdu, što je gotovo predznak zašto je ustvari i ispao filmska zvijezda. No, ovdje nećemo o njegovu rođenju, djetinjstvu, školi i prvim ulogama (hej, čovjek je prvu gažu odradio kako beba u reklami za Pampers pelene, moglo bi se toga pisati) već o tome kako je bio osuđen na osrednjost, pa čak, da budemo brutalno iskreni, i neprepoznatljivost. Jer kad imate taj kalifornijski izgled, dečko s plaže karmu, praćenu savršenim bijelim osmjehom, ne gine vam neprepoznatljivost jer takvih kao on ima na svakom koraku. Njegove prve (zapaženije) uloge pokazale su malu devijaciju od te sudbine; Pleasantville i Varsity Blues. Dok je u jednom sva svjetla reflektora pokupio Tobey Spiderman Maguire odnosno James Dawson Van Der Beck u drugom, Walker je ostvario efektne sporedne uloge. Kažem efektne, a ne kvalitetne jer to je ustvari to, zapaženi nastup, bez tragove nekog velikog glumačkog umijeća. Iako to možda zvuči podcjenjivalački, no jedna od Walkerovih zanimljivih osobina jeste da je doista imao slab glumački raspon, ali je kroz cijelu karijeru radio na tome da napreduje, što je stvar kojom se dosta njegovih kolega ne može pohvaliti. Taj početnički niz nastavit će se i s trilerom The Skulls, gdje je Walker dobio koju minutu više prostora, čak i nijansu-dvije u interpretaciji svog lika, ali opet nedovoljno da se na njega gleda kao na iduću veliku bijelu glumačku nadu. Ipak, zanimljiva stvar, bila je to njegova prva suradnja s redateljem Robom Cohenom. Druga suradnja, odmah iduće godine, rezultirat će sada već pomalo kultnim The Fast and The Furious filmom. Zadržat ću se malo na dotičnom. Iako je Walker tamo gotovo druga (čak i treća violina – ipak su tu Vin Diesel i nabrijani auti) ono što mu je mana kroz gotovo cijelu karijeru (izgled dečka s plaže i široki bezazleni osmjeh) ovdje je odlično radilo u njegovu korist. Jer, koliko god da netko ne voli taj film, ipak je to jedan od boljih predstavnika krimića koji koriste undercover policajce za polugu radnje (kasniji nastavci više nemaju veze s tim početkom) te se Walker odličnu uklopio u model mladog, pomalo naivnog i, naravno, atraktivnog lika. Čista suprotnost Dieselu, što bi se reklo, te je film, zbog više tih razloga postao uspješan hit koji je svima uključenima donio vjetar u leđa za daljnju karijeru.

Jedna od stvari koje se mogu zamijetiti jest da je nakon nekoliko zapaženih drugih violina Walker prešao na to da bude prva. Joy Ride je pomalo već viđeni horor/triler (barem po motivima koje je bez ustezanja posudio od Spielbergovog Duela) koji je napravio ono što se od njega očekivalo; zaradio je dovoljno da ga se može proglasiti uspješnim te je dodatno naglasio fizičku Walkerovu pojavu, popunjavajući tržišnu potražnju za njim, a i kritika je bila više nego zadovoljna. Dva filma (osim što su ujedinila Walkera i Ted Levinea; u The Fast… mu je glumio šefa, a u Joy Ride je bio glas negativca) također su jako dobar indikator onoga što će postati gotovo neprimjetni znak Walkerove karijere – raznolikost. O tome će još biti riječi jer nakon Joy Ride dolazi 2 Fast 2 Furious. Neki će reći nastavak da se zaradi lova na uspješnom originalu – i bit će posve u pravu. Neki će reći potpuni transfer od sporednog glumca do glavne violine nekog filma. Iako je već ovdje bilo očevidno da je film snimljen samo zbog auta i prizora jurnjave (hej, nije da je to loša stvar) jednako tako je očevidno kako Walker nosi glavnu ulogu bez problema, čak i lakše nego Diesel jer njegov fizički izgled nije prepreka koja bi ga strpala u kalup nekog stereotipa (nema nabildanu građu) što ga čini otvorenim za razne uloge. No, ista ta godina, 2003, donijet će mu i nastup u jednom pravom, big budget, filmu koji je trebao biti sljedeća stepenica u učvršćivanju njegova statusa kao velike nove zvijezde, ali, ironično, Timeline Richarda Donnera sve je samo ne dobar film. Ekranizacija bestselera Michaela Crichtona ima nekog svog šarma, ali uglavnom je zbrkan film, teške režije i lošeg vizualnog dojma te je pravo pitanje na što je otišlo 90 milijuna dolara budgeta. Zbog toga, kao i činjenice da je Fast… serijal došao i do trećeg dijela, ali bez Diesela i Walkera (koji su čak imali i malecku javnu raspravu povodom razlaza) Walkerov financijski kredit ostaje poprilično nisko, posebice nakon što avanturistički Into The Blue (koji je puno bolji film od Timeline) doživi istu financijsku zlu kob (film je ustvari pozitivna nula) zbog čega ostaje u, recimo to tako, B ligi, gdje će krenuti izgrađivati možda najbolje razdoblje svoje karijere.

Fast and Furious 5 French Poster MV5BMTM3NTg2NDQzOF5BMl5BanBnXkFtZTcwNjc2NzQzOQ@@._V1_ pdc_fast7fakeposter The-Fast-and-the-Furious-2001 two_fast_two_furious_ver6_xlg watch-fast-and-the-furious-4-online

Eight Below je još jedna avanturistička priča koja ima puno bolji odjek nego Into The Blue. Iskrena i topla priča o ljudima koji se vraćaju natrag na Antartiku kako bi spasili ostavljene pse zagrijala je srca publike i kritike,a nije izostao ni financijski uspjeh. S tim da je to još jedan iskorak iz nekog kalupa, Walker u 2006 godinu ulazi optimistično, a moglo bi se reći i s razlogom. Kriminalistički film Running Scared i Eastwoodov ratni Flags of our Fathers sasvim su dovoljni kao pokaz da s godinama dolazi i ponešto iskustva te da je u njima Walker uspio iznenaditi i one najveće nevjernike te pokazati da kad je materijal dobar (po mogućnosti i redatelj) onda ni gluma nije tako težak izazov. Kao netko tko se valjda od početaka karijere morao nositi s kritičarskim žalcima i općim stereotipima o ”još jednom lijepom dečku bez talenta”, ova dva naslova dodatno nadograđuju i onu raznolikost njegove karijere, što sam maloprije spomenuo. Jedan od razloga zašto je Walker bio poprilično popularan među raznim gledateljima (usprkos činjenici da nije najjači glumački kalibar koji postoji) taj što je cijelu karijeru plesao između velikih holivudskih projekata (Timeline, Into The Blue, Takers, posljednji nastavci Fast… serijala) te malih, gotovo nezavisnih naslova u kojima je imao više mogućnosti da se dokaže kao glumac (njegov posljednji film Hours dobar je primjer za to) i kojima je učvršćivao karijeru, ali i dopirao do puno većeg broja gledatelja nego da se držao samo jednog traka glumačke autoceste. To što je počeo dobivati i ugodne kritike za svoje nastupe, kao i opet biti ime koje donosi financijsku isplativost, stvar je napretka, što osobnog, što glumačkog (zvuči možda čudno, ali u karijeri nije imao loše odabranu ulogu) te se čak uspio, iako djelomično, riješiti imidža dečka s plaže. Da je ostao živ, tko zna kako bi ta priča završila. Nećemo reći da bi tu negdje možda zaletio i koji Oscar, nećemo biti toliko licemjerni, ali, opet, tko zna. Hours, The Lazarus Project i Running Scared naslovi su koji otkrivaju skromne potencijale za dosta toga.

Ipak, koliko će ljudi pamtiti raznolikost njegove karijere, filmove i različite žanrove u kojima se okušao? Već sad možemo reći – slabo. Kad svi, od slučajnih prolaznika, pa do televizijskih novinara, u komentarima i najavama koriste rečenice ”…glumio je u Fast & Furious…” onda znate da vam je karijera obilježena zauvijek. Ali, to nije nužno loša stvar. Jedna stvar koju Walker dijeli s još nekim kolegama, recimo Robertom Englundom (bio i ostao Freddy što god da snimi) ili Bruce Campbellom (samo je jedan Ash), a koja mu je donijela veliku popularnost (koja je pokazala svoje neviđene granice tek kad je, ironično, poginuo) jeste pristupačnost, čak i jednostavnost u nastupima. Za razliku od popriličnog broja holivudskih zvijezda (čak i onih koje to ni nisu) Walker je ostavljao dojam opuštenog sugovornika, neopterećenog teretom slave (koju je imao i prije tragičan kraj) koji nije imao potrebe stvarati skandale kako bi skrenuo pažnju na sebe. U vremenu kad je svijet svima nadohvat ruke, talentiranim i netalentiranim, izostanak osobnih seks snimaka, navlačenja s raskošnim starletama, pravljenja javne budale od sebe (nije ni čudo što ljudi žale što se u autu umjesto njega nije nalazio Justin Bieber) i vrijeđanja onih koji su, recimo, bolji od tebe u poslu djeluje kao anomalija na kakve nismo naučili, a kad vam čovjek sam kaže da više voli more i surfanje nego sami filmski posao, onda je poprilično kako se iskrenost može pokazati i na drugi način. Ako ga kojim slučajem neće pamtiti po ulozi Briana O’Connera, neki će ga pamtiti i po humanitarnom radu (autoru ovih redaka ta je strana njegova života bila potpuno nepoznata, da bude iskren, i jednako tako fascinantna sad kad sam je otkrio) kojim se bavio bez neke glomazne pompe (za razliku od Bona, primjera radi) utemeljujući Charity Reach Out Worldwide organizaciju za pomoć područjima pogođenima prirodnim katastrofama. Posljednji video apel napravljen je upravo na snimanju Fast&Furious 7, uključujući sve glavne aktere filma. Nije ni čudo da je imao pravu popularnost među kolegama koji su pokazali popriličnu pogođenost njegovom smrću, bez obzira što, kako oni malo željniji pažnje vole naglasiti, je bio tek još jedno lijepo lice osrednjih glumačkih dometa. Sve to je sporedno ako ste iskren čovjek, pa čak i ako nije bio (svi mi imamo svoje tajne) njegovi javni nastupi nisu bili dio egoistične samopromocije i iskreno se nadam da će ta strana njegova života nastaviti s dobrim radom sad i kad njega više nema.

Što reći za kraj? Mislim da se nema što više ni reći, ukoliko ste ovaj tekst dočitali do ove točke, onda ste se uvjerili da sam pokušao pokriti gotovo sve čega sam mogao sjetiti, ali za kraj ću ostaviti malo prostora za par svojih dojmova. Bez nekih susprezanja mogu reći da sam volio njegove filmove, tj. da ih još uvijek volim. Kao običnom gledatelju svi su oni dobri (neki i odlični) i mogu priznati da sam većinu pogledao po najmanje dva puta. Kao Internet piskaralu jednako tako mogu reći i da su zahvalan materijal za pisanje (o nekima sam već i složio riječ-dvije) jer su uglavnom podcijenjeni (imam sklonost takvim naslovima) i obično se u njima može pronaći stvar-dvije koje se mogu naglasiti kao prednost. Također, njegovo ime mi je garantiralo određenu kvalitetu filma, ne nužno uvijek nešto jako bombastično, ali dovoljno da film odgledam do kraja, što je ujedno i razlog zašto mi se nalazi na listi onih glumaca koji obično isporuče gledljiv projekt. Teško da će mi on nedostajati kao osoba (ta čovjeka nisam nikad upoznao) ili kao javna ličnost (nisam baš pratio nešto posebno intervjue s njim) ali kao glumac hoće jer imam jako kratku listu filmskih djelatnika čiji rad pratim, a nikad nije ugodno prekrižiti neko ime s nje (već sam morao prekrižiti ime redatelja Tony Scotta) jer sam poprilično izbirljiva ptica kad su takve stvari u pitanju. No, uvijek mi ostaje (i drugima, naravno) ostatak njegove karijere jer nimalo ne sumnjam da će se u budućnosti moje amatersko spisateljsko pero opet susresti s nekim njegovim filmom te da će taj susret biti dobar kao i ovi do sada. Do tada, neka ti bude ravna i ugodna cesta, Brian O’Conner, razveselio si puno ljudi svojim filmovima i nećemo te zaboraviti.

141338.1020.A pawn_shop_chronicles into_the_blue_ver3 eight_below_xlg hours_xlg In-Theaters 1-Sheet

eight_below_xlg hours_xlg takers_ver2_xlg 2-fast-2-furious-2003-31-g Paul Walker Pics 2 Fast 2 Furious

 

Oglasi

6 replies »

  1. Hvala za tekst,nisam ga videla do sada.Ja sam bila Walkerov fan dugo i evo,posle toliko vremena, i dalje nekako ne mogu da verujem da se sve to desilo.
    Mnogo cenim poznate ljude,koji se bave humanitarnim radom,ali ne sire to po zutoj stampi.Pol je to radio…cesto je pustao kosu i bradu da ga ljudi ne bi prepoznali i trazio od onih koji su ipak znali ko je,da ne sire okolo..Ne znam da li ti je poznato da je jedno vreme,dok je pomagao prijatelju,koji je radio na dokumentarcu o beskucnicima i sam tako ziveo par nedelja.U intervjuu je rekao da ga je to,sto je tada doziveo,naucilo da uvek bude samo-covek.Ne treba ni da kazem da sam posebno cenila njegovo odsustvo iz zute stampe….
    Nadam se da nece smetati ako okacim ovaj intervju sa njim,u kome govori o svim drugim stvarima van Holivuda,svom obrazovanju i humanitarnom radu.

    Ne secam se da sam ikada ovoliko zalila za nekim koga nisam poznavala,onako iz srca…
    Joy ride,Hours i Lazarus su filmovi koje mnogo volim,ali,koliko god da ne volim brza kola,obozavala sam Brajana….

    Srdacan pozdrav

  2. Da, uistinu hvala za komentar. Ima nas još koji smo voljeli Walkera, pogotovo njegove filmove, pa nam je drago kad netko istiz razmišljanja navrati 🙂

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s