Nevjerojatno je kako vrijeme brzo leti! Imam osjećaj da sam još jučer bio na dočeku 2014., a već je i siječanj iza nas! Bilo kako bilo, vrijeme je da i mi, točnije ja rezimiram proteklu 2013. i izdvojim par naslova koji su mi bili dobri ili čak iz izvrsni, odnosno loši. Znam, znam…debelo kasnim(o)…svaki iole relevantan filmski sajt je već odavno objavio svoje liste svega i svačega. K vragu, Tarantino je svoju objavio čak dva mjeseca prije kraja 2013.! Ali hej, mi nismo kao drugi sajtovi, i ako ste nas pratili zadnjih tri godine od kako postojimo u svijetu mreže svih mreža, onda znate da si mi na Filmovima s Ruba volimo dati oduška te da u siječnju nadoknađujemo dio propuštenoga, i tek onda se bacamo na rezimiranje protekle godine.
Znam šta ćete reći, “varate”…to je djelomično i istina hehe. Ali hej…život ponekad jednostavno nije fer i šta se tu sad može!? Ništa osim živjet ga po svom. Kao što ste već primijetili, kolega PennyworthHR je ovih dana već izbacio svoju Best & worst of 2013 listu, i to poprilično veliku i opširnu listu! Dao si je čovjek truda, nema šta, i pošteno se raspisao. I ja sam imao sličan pristup proteklih godina, ali ovaj puta sam odlučio svemu pristupiti pomalo “minimalistički”, te pokušati u svega par crtica objasniti zašto mi je neki naslov bio dobar, odnosno nije. Naravno, lako je moguće da će mi se “omaknuti” koji poduži osvrt, ali šta da Vam kažem…događa se.
Ali nije čak ni važno što ću ja sad tu napisati o pojedinom naslovu, jer na kraju krajeva, liste su ionako uvijek isključivo osobne, subjektivne prirode, i koliko god ih je zabavno slagati i zabavno čitati, u konačnici ne služe nikome osim samim autorima kao svojevrsni podsjetnik. Stoga, neka Vas ovo “najbolje i najgore” u naslovu ne zavara, jer filmovi na mojoj listi zasigurno nisu nit najbolji, a niti najgori iz prošle godine, već samo filmovi koji su se svidjeli MENI…odnosno nisu. Bit ću toliko iskren i reći da jedan dio filmova sa liste vjerojatno neću niti gledati ponovno tako skoro jer su to “jednokratni filmovi”, filmovi koji su me osvojili na prvu ruku ali me nekako ne privlače da ih gledam ponovno. Plus što ne vjerujem da će me se dojmiti tako dobro na drugo kao što je to bilo na prvo gledanje. A opet, ima tu i naslova koje sam do sada već pogledao i par puta, i gledat ću ih još mnogo puta u nadolazećim godinama. Ali bilo kako bilo, s obzirom da moj ukus ne kreiraju Guardian, Sun, Empire kao ni mnoge druge stranice, niti raznorazni forumi, u potpunosti stojim iza svoje liste, napominjući još jednom kako to je MOJA lista. Netko će se složiti sa mnom, netko neće (i ne mora), ali u tome i jest bit osobnog stava i mišljenja. A ako se netko nađe uvrijeđen njome…well, napravite svoju, osjećati ćete se bolje!
Ali prije nego što krenem redati naslove, moram priznati da na žalost prošle godine i nisam pogledao baš mnogo filmova, a ni u siječnju nisam baš uspio puno toga nadoknaditi, pa će moja lista ove godine biti malo “siromašna” da se tako izrazim. Ima tu na desetke naslova koje još nisam uspio pogledati, a kojima sam se veselio, od kojih bi neki zasigurno završili na i na ovoj listi. Recimo, dosta Azijskih naslova nisam uspio pogledati (Police Story 2013, The Suspect, AM 11:00, Commitment, Firestorm, Young Detective Dee: Rise of the Sea Dragon, The Terror Live, The Protector 2, Special ID, The Constable, Rigor Mortis, The Flu, Cold Eyes, Inferno 3D, Running Man, Saving General Yang te mnogi drugi), ali i dosta poznatih i visokobudžetnih (The Wolf of Wall Street, American Hustle, The Great Gatsby , Now You See Me, Ender’s Game itd.), te ostalih nezavisnih filmova (Spring Breakers, Blue Is The Warmest Color, Before Midnight, All Is Lost, itd., itd.).
Za razliku od mog kolege ja neću tako detaljno ulaziti u podijele između A i B produkcije, odnosno između Američke, Europske ili pak Azijske produkcije. Sve će se naći na jednoj listi. Isto tako, kao i prijašnjih godina, tako i ove moram napomenuti (da citiram samog sebe od prošle godine) da redoslijed filmova na listi nije nužno onakav kako ga vidite, tj. npr. film koji se nalazi na 1. mjestu nije nužno moj No1 film 2013., ili film koji se nalazi na 2. mjestu nije nužno moj No2 film 2013., ali se oba filma definitivno nalazi u top 5. Inače, prijašnjih godina sam svaki put najavljivao i listu najgorih naslova koje sam namjeravao objaviti u zasebnom članku, ali svake godine mi zbog nedostatka vremena to nije pošlo za rukom. Pa da bih ove godine doskočio samom sebi, odlučio sam sve (i najbolje i najgore) objaviti u jednom članku.

Sad kad sam i to razjasnio, krenimo redom…odnosno, od zadnjeg prema prvom…

BEST OF 2013

30. World War Z (2013)

Datum premijere – 20. lipnja 2013. (Kino HR)

Ne znam za Vas, ali ja volim kada me iznenadi film od kojeg nisam imao baš nikakva očekivanja, ili od kojeg sam najblaže rečeno očekivao da bude žešće sranje. A upravo je to bio slučaj sa World War Z. Istini za volju, generalno gledajući, film ne nudi ništa novo, još jedan zombie uradak u nizu. Jedina razlika je ta što je ovdje riječ o visokobudžetnom Hollwoodskom proizvodu (koji još k tome nosi rejting PG-13) i što u njemu igra zvijezda teškog kalibra – Brad Pitt. No, film mi je osobno u konačnici bio napet i zabavan, i zadržao je moju pozornost (više od očekivanoga) do samog kraja, i to je ono najvažnije. A kad se još k tome uzme u obzir kakav su se sve sranja događala iza kamere tijekom snimanja, pravo je čudo da je film uopće ispao dobar. Priznajem, knjigu nisam čitao, i iskreno nemam ni potrebu raditi usporedbu knjige i filma (ionako su to dva različita medija) tako da sumnjam da ću ju ikada i pročitati. Možda griješim time, ali šta je tu je…

29. Small Apartments (2012)

Datum premijere – 19. veljače 2013. (DVD SAD)

Čudna ali simpatičan i zabavna “mala” crnohumorna komična “dramica” u kojoj između ostaloga igra cijela plejada poznatih faca – Billy Crystal, James Caan, Amanda Plummer, Juno Temple, Peter Stormare, Tara Holt, DJ Qualls, Johnny Knoxville, Matt Lucas, Rosie Perez, te ni više ni manje nego Dolph Lundgren! I to u ulozi preplanulog, ofarbanog, kričavo obučenog, pomalo bizarnog ali i zabavnog self-help liječnika! I ni u jednom trenutku se ne lati bilo kakvog oružja (što bi inače mnogi očekivali od njega). A on je samo jedan od hrpe ekscentričnih i živopisnih likova koje predvodi ćelavi i debeli Franklin Franklin (u izvedbi Matta Lucasa) koji obožava skupljati plastične boce, provoditi vrijeme u donjem rublju, te mašta o Švicarskoj. Priznat ću odmah, ovo je jedan od tih filmova koji neću tako skoro ponovno gledati, ali da mi je “sjeo” kad sam ga gledao prvi puta…je!

28. Stand Up Guys (2012)

Datum premijere – 14. ožujka 2013. (Kino HR)

Al Pacino, Christopher Walken i Alan Arkin kao ostarjeli gangsteri koji žele provesti još jednu (posljednju) noć zabavljajući se tako što ukradu auto, srede skupinu lokalnih razbijača i usput poševe nešto, jer u jutro jedan od njih mora ubiti ovog “jednog drugog” od njih. Opet, film ko film ništa posebno i ništa novo…ništa za pamćenje, ali gledajući spomenutu trojicu kako se očito dobro zabavlja (na snimanju) i valja fore na temu starosti, i na svoj račun, zabavio sam se i ja…i to mnogo. A kraj filma je digao ocjenu za zvjezdicu il dve čak! Dalo bi se tu raspravljati o nedostacima i manama, ali čemu kad je film ispunio ono što sam od njega i očekivao….meni dosta.

27. Citadel (2012)

Datum premijere – 29. lipnja 2013. (FZ Festival HR)

Niskobudžetni psihološki horor triler snimljen u ko-produkciji Irske i Britanije koji počne kao nekakva teška socijalna drama, nastavi se kao misteriozni triler, a završi kao creepy horror. Citadel je mračan, depresivan i hladan (figurativno i doslovno) film što ga čini pomalo teškim “štivom” za gledanje. Ali je istovremeno meni osobno taj miks socijalne drama, trilera i horora  bio itekako interesantan pa je uspio zadržati moju pozornost do samog kraja! Sve negdje do druge polovice filma nisam imao pojma gdi cijela ta priča vodi i o čemu je tu zapravo riječ. Redatelj je sve adute stavio na atmosferu, i lagano postepeno dizanje iste i tek na samom kraju je krenuo šokirati publiku. A tu je i svojevrsna poruka o suočavanju sa vlastitim strahovima što IMO plus filma. Opet, ovo je još jedan od naslova kojem se ne namjeravam vraćati tako skoro, ali definitivno nisam požalio što sam ga uopće i pogledao…naprotiv!

26. Guns, Girls and Gambling (2012)

Datum premijere – 08. siječnja 2013. (DVD SAD)

Naslov u ovom slučaju govori dosta. A ono što govori je da je ovo jedan od onih Tarantiniovskih/Ritchievskih uradaka u maniri Pulp Fictiona, Snatcha ili pak Lock, Stock and Two Smoking Barrels. Dakle, hrpa ekscentričnih i živopisnih likova (Elvisovi dvojnici, sexy ubojica u koži, i ne tako sexy ubojice, moderni indijanci i kauboji, glupavi šerifi, you name it) koji traže istu stvar (u ovom slučaju neprocjenjivu antiknu Indijansku masku), te upadaju iz jedne blesave situacije u drugu. A sve to ispričano u pomalo nelinearnom redoslijedu događanja tako da ispade još zabavnije. Naravno, daleko je ovo od spomenutih klasika, niti ne pokušava biti nešto više od tek “neobavezne zabave”, ali da se fura na njih…fura se. Dali to radi uspješno…ako se mene pita, da. Dali se to meni svidjelo…o da, i to u dva navrata. Toliko sam puta naime već pogledao ovaj film…

25. Hammer of the Gods (2013)

Datum premijere – 10. rujna 2013. (DVD SAD)

Vikinzi su opet IN. Serija Vikings koja je premijerno prikazana prošle godine dobila je već i drugu sezonu. A prošle godine su također izbačena čak tri filma o vikinzima – A Viking Saga: The Darkest Day, Vikingdom i Hammer of the Gods. Od sva tri ja sam uspio pogledati samo ovaj potonji, ali baš taj mi se i svidio. Nije to film bez mana, nipošto, i prema kraju postane pomalo čudan (možda mrvicu i prečudan za moj ukus, ali “preživjeh” to), ali stilom i radnjom me djelomično podsjetio na jedan drugi film slične tematike koji je meni osobno skoro pa izvrstan –  The 13th Warrior! Hammer je na momente brutalan i krvav film, mračan sa tek mjestimičnim natruhama humora. Kažu neki kako je povijesno netočan, ali iskreno, mene to uopće ne smeta, niti sam se time zamarao. Možda da nije bilo te pomalo čudne zadnje četvrtine, Hammer bi se čak našao bliže TOP 10.

24. This Is the End (2013)

Datum premijere – 04. prosinca 2013. (Kino HR)

Prošle godine smo imali čak dvije komedije na temu kraja svijeta. Jedna je bila ova, This Is the End, a druga je bila The World’s End. Upravo ova potonja je u očima mnogih bila i veliki favorit jer su iza nje bili redatelj Edgara Wrighta i glavne zvijezde, Simona Pegga i Nicka Frosta. Trojac koji se proslavio naslovima kao što su  Shaun of the Dead i Hot Fuzz koji danas (skoro pa) uživaju kultni status. Ja ne mogu reći da sam bio u skupini koja je u startu favorizirala The World’s End čisto iz razloga je ja nisam jedan od ljudi kojima su se svidjeli spomenuti Shaun of the Dead i Hot Fuzz! Neću Vas lagati ali Shaun mi nikada nije sjeo…kužim satiru, kužim posvete žanru, kužim i fore u filmu, ali na kraju krajeva nikada me film nije uspio u potpunosti osvojiti. Slično vrijedi i za Hot Fuzz koji me na prvo gledanje ostavio ravnodušnim, pa čak i pomalo razočaranim. Ali mi je zato na drugo bio zabavan (ali ne i kultan).
The World’s End se činio kao fora film od samog početka, ali sam ipak bio malo rezerviran u vezi tog projekta ponukan iskustvom na prethodna dva filma spomenutog trojica. A s druge strane This Is the End nije kod mene izazivao neki pretjerani interes niti sam znao nešto mnogo o filmu sem toga da hrpa komičara igraju sami sebe. Na kraju je ispostavilo da me The World’s End pomalo razočarao, i to ponajviše zbog kraja (zadnjih 10-ak min) koji mi je u potpunosti uništio film koji je do tog trenutka bio vraški zabavan, dok me s druge strane This Is the End osvojio iz prve.
i nije to sad bio neki urnebesni film…ne mogu reći da sam se “drapao” ili “valjao” od smijeha, jer nisam. Ali mi je bio baš zabavan, i skroz fora što je u konačnici bilo i više nego dovoljno. Ono što me možda najviše odvojilo je bio genijalni koncept filma – glumci koji igraju sami sebe za vrijeme post-apokalipse. Jedina stvar koja bi meni ovaj film učinila jebenim je da su umjesto Francoa, Hilla, Rogena, Baruchela, McBridea i Robinsona sami sebe igrali Stallone, Schwarzenegger, Willis, Van Damme i Seagal…ali dobro, to je pak neka moja fanovska maštarija hehe.

23. Hansel & Gretel: Witch Hunters (2013)

Datum premijere – 31. siječnja 2013. (Kino HR)

Ivica i Marica kao lovci na vještice!! Ideja sama po sebi zvuči nevjerojatno glupo, a ni film u konačnici nije bio mnogo pametniji. Ali je zato bio vraški, vraški zabavan, te iznenađujuće iznimno krvav i brutalan, što se meni itekako svidjelo!! Ono, nisam očekivao baš toliko otkinutih udova i glava u jednom srednjebudžetnom Hollywoodskom spektaklu. A kad se još uzme u obzir da me prethodno nije ni pretjerano zanimao i zapravo sam mislio da će biti još jedno sranje u nizu (niti ne osporavam da nije, ali je zabavno sranje) onda je moje iznenađenje/oduševljenje bilo još i veće. A plus je svakako bio i humor, te pomalo old school izgled filma (pravi setovi, animatronika itd.).
Uz sve to Hansel & Gretel: Witch Hunters je u mnogo toga podsjetio na Bladea, samo sa vješticama umjesto vampira. Npr. tu su kožni kostimi, fancy naoružanje, fancy fajtovi, u oba filma junaci hvataju bića koja se kreću noću, a tu su i neke sličnosti u radnji. U Bladeu gl. negativac želi osloboditi nekog vampirskog Boga kako bi postao besmrtan i mogao se kretati i danju, a za to mu treba 12-ak vampira iz vijeća te Bladeova krv. Ovdje pak glavna vještica želi izvesti ritual za punog mjeseca koji će sve vještice učiniti besmrtnim i otpornim na vatru,  za to joj treba 12-ero posebne djece koje su hranile posebnim slatkišima, te Maričina krv.
U svakom slučaju, ovo ću pogledati još koji put, čisto zabave radi, a nemam također ništa protiv nekog nastavka u budućnosti…

22. Hours (2013)

Datum premijere – 29. studeni 2013. (DVD NJEM)

Hours je prije svega značajan po tome što je to jedan od posljednjih filmova koji je snimio nažalost sad već pokojni Paul Walker. Baš uoči njegove pogibije Hours je kretao u distribuciju, a Walker ga je taman počeo promovirati te već odradio 2-3 intervjua u sklopu ovoga filma. Ja sam ga imao prilike pogledati prije njegove pogibije pa taj nesretni događaj nije utjecao na moj sud. Ali ja sam sucker za ovakve male filmove koji su uglavnom smješteni na jednoj lokaciji (npr. Buried, Brake, pa čak i još jedan Walkerovo film Vehicle 19), u kojima su svi aduti stavljeni isključivo na glavnog glumca (ili više njih) i scenarij koji sadržajno mora biti dovoljno interesantan da bi zadržao pozornost gledatelja, jer nema tu mjesta za efekte, CGI i neke spektakularne sekvence koje “gutaju” minutažu i odvlače pažnju, i samim time Hours mi je izvrsno legao.
Iako opet, Hours nije film bez mana, ali Walker uspijeva izvući cijeli film na svojim leđima, te ima tu dovoljno napetosti, intenzivnih i jakih situacija koje su me držale u neizvjesnosti. E sad, možda je u svemu tome veliku ulogu igrala i činjenica da sam i sam “nedavno” postao otac, pa sam se gledajući film u kojem gl. lik, novopečeni otac svim silama pokušava održati na životu svoju tek (prerano) rođenu kćerku, previše zbližio i poistovjetio sa njim što mi je u konačnici učinilo film boljim nego što je!? Ne znam, možda to i je slučaj, ali bilo kako bilo, ako se mene pita, Hours je dobar film. Ali bit ću iskren i reći da je to film za jedno gledanje, te da je IMO “pretežak” za višestruka gledanja…

21. Don Jon (2013)

Datum premijere –  14. studeni 2013. (Kino HR)

Iskreno, ja nisam fan romantičnih komedija. Ali hej, ovo i nije romantičarom komedija…barem ne ona tipična. Don Jon je film koji na sebi svojstven način progovara o sexu, ljubavi i pornografiji, te modernim vezama, i pri tome uspijeva pogoditi neke od tih tema u samu srž (“problema”), ali i nasmijati publiku. Odnosno u ovom slučaju – mene. IMO pornografija je posve normalna i uobičajena stvar (svi mi škicamo gole tete na netu), ali u javnosti se ipak od toga radi nekakva tabu tema…kao da je to nešto “loše” i “odvratno”. Don Jon se sprda sa time na pomalo pretjerani (karikirani) način (npr. cura ostavlja gl. junaka nakon što ga uhvati kako gleda pornografiju, ili kada Jon uspoređuje sex iz pornića sa sexom u stvarnom životu…mislim naravno, nije isto, ali jebo ga, nitko se ne sexa isključivo u misionarskoj pozi), ali to čini za zabavan način. No ono što meni osobno možda i najviše izvlači film iznad prosjeka je režija i montaža. Način na koji je Joseph Gordon-Levitt prikazao kako njegov junak Jon vidi stvari oko sebe, shvaća sve to skupa i prepričava nama gledateljima. Pred kraj film postane malo “ljigav”, ali ajd…valjda nije moglo drugačije…

20. The Battery (2012)

Datum premijere – 03. srpnja 2013. (FZ Festival HR)

Živimo u vremenu kada zombie filmovi skoro pa da iskaču iz pašteta. Ima ih po svuda! Niskobudžetnih, srednjebudžetnih, visokobudžetnih, američke produkcije, francuske produkcije, kineske, britanske, čak i indijske! Ali to što ih ima mnogo mene čak i ne smeta toliko ukoliko su ti naslovi zanimljivi. Pogledat ću ih. Ali me pomalo smeta što su svi ti zombie filmovi u konačnici manje više isti – skupina preživjelih, horde zombija, masakr i klanje na sve strane. E pa The Battery me “osvojio” baš zato jer je bio drugačiji, jednostavniji. Ovo je prije svega film o živima, a ne o hodajućim mrtvacima kako je to inače običaj u zombie filmovima. Točnije film o dva lika koji putuju ruralnim dijelovima Amerike nakon što je izbila zombie apokalipsa, i usput se pokušavaju zabaviti. Tek tu i tamo nalete na kojeg zombija. Film prije svega djeluje kao karakterna studija a ne još jedna zombie klaonica. A zadnjih 15-ak minuta filma stavlja točku na i te savršeno zaokružuje cjelinu.

19. The Frozen Ground (2013)

Datum premijere – 19. rujna 2013. (Kino HR)

Nakon svih tih silnih uloga u kojima se prenemagao i preglumljivao, možete li uopće zamisliti Nicolasa Cagea u nekoj malo suptilnijoj ulozi, gdje se ne derači toliko!? E pa krimi triler The Frozen Ground je jedan od novijih filmova u kojem je Cage, da citiram svog kolegu Deckarda, “opušten, smiren i čvrstog nastupa, bez forsiranja, bez preglumljavanja, bez… kejdžovštine koja je postala skoro pa zaštitni znak nekvalitete”. I u kojem je zapravo isporučio izvrsnu glumačku izvedbu. S druge strane imamo Johna Cusacka u za njega netipičnoj ulozi serijskog ubojice. Njegov nastup je također smiren i staložen, ali istovremeno i uvjerljivo creepy. A upravo zbog njih dvojice, te hladne i mračne atmosfere koja me podsjetila na slične triler uratke iz 90-ih, The Frozen Ground je ispao vraški dobar i napet “mali” film.
I opet ponavljam, ima tu nedostataka. Recimo priča koja je navodno bazirana na istinitim događajima djeluje kao još jedan priča o serijskom ubojici u nizu. Nema tu ništa novo, i kao što je moj drugi kolega TORQU3 rekao u jednoj našoj raspravi “tko je pogledao 10-ak epizoda CSI-a, zna kako će završiti ovaj film”. I upravu je. Ali iz nekog razloga meni osobno je bio nevjerojatan gušt gledati kako Cage figurativno lomi Cusacka, i napokon privodi gada pravdi!

18. Welcome to the Punch (2013)

Datum premijere – 29. srpnja 2013. (DVD UK)

Veliki sam fan lika i dijela Michaela Manna i Johna Woo-a! A razlog zašto to spominjem je taj što britanski akcijski triler Welcome to the Punch djeluje kao da je proizašao iz zajedničke kuhinje spomenutog dvojica. Stiliziran, dinamičan, energetičan, ambiciozan, i djelomično noirovski uradak koji izgledom i stilom podsjeća na naslove kao što su Heat, Collateral, The Killer, Face/Off te još neki. Nekima to vjerojatno zvuči kao loša stvar, ali meni je to bio veeeliki plus! London vjerojatno nije nikada izgledao ljepše na filmu, posebice u kadrovima noćnih panorama, a akcijske scene su istovremeno bile maestralne i brutalne. Istini za volju, priča ko priča ništa posebno, napeta je, zanimljiva je (barem meni), ali već viđena, i nema tu neke “dubine”…tipična good guy vs bad guy priča uz pokoji twist. Ali ja sam dobio ono što sam očekivao od filma, i ostao poprilično zadovoljan, tako da ne žalim uopće…naprotiv!

17. Fast & Furious 6 (2013)

Datum premijere – 23. svibnja 2013. (Kino HR)

Kada je izašao prvi F&F film 2001., The Fast and the Furious, nije mi se pretjerano svidio iz jednoj jedinog razloga. Zato što je pokušavao biti nešto više od tek obične akcijske zajebancije sa brzim autima i zgodnim tetama. To bi po nekim kriterijima trebala biti pozitivna stvar, ali ja jednostavno nisam mogao popušiti priču o tim mladim ljudima koji jedva spajaju kraj s krajem, žive siromašno, brinu se jedni o drugima i njeguju pojam obitelji, ali im istovremeno nije problem iskreširati 20 tisuća $ kako bi nabrijali svoj auto i sudjelovali u ilegalnim utrkama. To me smeta još i dan danas kod tog prvog filma. Ali kako je serijal išao dalje, a filmovi postajali sve “gluplji” i akcijski orijentirani, tako mi je spomenuta franšiza postajala sve bolja i bolja.
Kulminacija je trebao biti Fast Five, najveći, najskuplji i najnabrijaniji nastavak do tada u kojem su okupili sve veće i važnije zvijezde serijala, te u miks dodali Dwayne Johnsona da ih hvata ko zečeve. Ali petica nije u potpunosti ispunila moja očekivanja, a pomalo me i razočarao dugo očekivani “epski” obračun između spomenutog Johnsona i Vin Diesela (previše shakycama, closeupova i scena u mračnoj prostoriji). Pa sam stoga šestici pristupio sa dozom skepse. No, drago mi je da sam se prevario jer se ispostavilo da je Furious 6 jedna adrenalinska, nabrijana, frenetična i žestoka vožnja, napad na sva osjetila, ali napad u kojem sam ja neizmjerno uživao. Doduše, kao i u svakom Hollywoodskom spektaklu tako i u ovom ima onih glupavih “face palm” scena, kao npr. Dieselov “supermanski” skok da spasi svoju draganu i sleti na haubu auta neozljeđen. Ali dobro, tko uistinu očekuje od (bilo kojeg) hollywoodskog filma da poštuje zakone fizike…ja sigurno ne…

16. Star Trek Into Darkness (2013)

Datum premijere – 09. svibnja 2013. (Kino HR)

Kad su u pitanju prošlogodišnji Hollywoodski spektakli, publika je nekako najviše ludovala za naslovima kao što su Pacific Rim i posebice Man of Steel. Meni nije legao ni jedan od ta dva, a posebice ne ovaj potonji, ali o tome kada dođemo do one “druge” ne tako popularne liste. Ali zato sam se našao u manjini kojoj se svidio jedan drugi spektakl, Star Trek Into Darkness! Da odmah razjasnim jednu stvar, ja nisam trekkie! Ne gajim baš nikakve posebne afinitete naspram Star Trek serijala i nemam ništa protiv moderniziranja istoga. Samim time, prvi Star Trek film iz 2009. godine mi je bio izvrstan u skoro pa svakom pogledu. Ovaj nastavak je bio nešto slabiji u odnosu na prvi film, i u konačnici mi je nekako djelovao kao mnogo skuplja i “razvučena” epizoda TV serije. Ali izuzev toga, uživao sam u svakoj minuti ovog nastavka, i po meni ovo je primjer kako treba izgledati Hollywodski spektakl. da ima priču koja ima glavu i rep i ne pati o previše rupa ili gluposti (ako ih je i bilo ovdje, ja ih nisam primjetio), da ima humora, zanimljive likove, karizmatičnog negativca, spektakularne ali pregledno režirane akcijske sekvence, mrvicu dramatike, te izvrsne specijalne efekte. Ta mislim u ove filmove se ulupa i po 200-injak milijuna $ a onda dobijemo efekte koji izgledaju kao da ih je radio netko na atariju lol (da Man of Steel, gledam u tebe)! Trekkiji možda nisu zadovoljni, ali ja sigurno jesam...so bring on Star Trek 3!

15. Bullet to the Head (2012)

Datum premijere – 07. ožujka 2013. (Kino HR)

Trebalo je čini se proći punih 11 godina od kako je Walter Hill režirao svoj posljednji film (Undisputed) da bi isti napokon ostvario suradnju i sa trećim članom popularnog “akcijskog trojstva”, Sylvesterom Stalloneom. Naime Hill je još tamo 88. snimio Red Heat sa Schwarzeneggerom, te Last Man Standing 1996. sa Bruce Willisom. Uspoređujući Bullet to the Head sa ova dva spomenuta naslova ispada da je suradnja sa Stalloneom najslabija. Ali to i ne čudi s obzirom da je Hill skoro pa umirovljen već godinama, te da je to daleko od onog klasičnoga Hilla iz 80-ih i 90-ih. Ali unatoč tome, sam za sebe Bullet to the Head je vraški zabavan akcijski film koji djeluje kao da je stigao iz 80-ih, ali ga odaje činjenica da je snimljen digitalnom kamerom (i da je Sly ostario). A upravo je taj digitalni izgled filma po meni možda i najveća mana istoga jer mu na momente daje jeftini štih. Ali jebi ga, živimo u takvi vremenima, filmska traka odlazi u zaborav a sve preuzima digitalija koja zna poneka uistinu izgledati grozno (čak kad su i visokobudžetni spektakli u pitanju).
Bullet to the Head nije nipošto “pametan”  ili originalan film (niti to pokušava biti). Priča je predvidljiva i pomalo blesava, te ne nudi ništa novo što nismo već vidjeli možda i u boljim naslovima. Ali Hill i Stallone ipak uspijevaju isporučiti jedan zabavan kick ass old school film koji bi “klincima” 80-ih trebao biti baš po guštu. Meni je svakako bio. Stallone i u svojoj 67. godini dokazuje da je veći i opakiji razbijač od većine današnjih ljepotana, te da još uvijek zna sa lakoćom ispaliti neki urnebesni onliner. S druge strane Jason Momoa kao glavni negativac pokazuje da bi itekako bio dostojan nasljednik filmskih razbijača kao što su Sly ili Arnie kad bi mu se za to pružila prilika. Svakako dostojniji nego Sung Kang u ulozi mladog policajca koji svoj posao ne može obavljati bez “pametnog telefona” (jedan sarkastičan primjer koliko se razlikuju nekadašnji filmski policajci od današnjih). Ali s obzirom na današnje trendove (super-junaci, CGI i to) znam da situacija nikada više neće biti bolja, tj. da su 80-e i 90-e daleko iza nas, te da se moram oslanjati na”penzionere” kao što su Sly i Arnie (Bog ih poživio!), a filmovi poput “metka u glavu” će biti dovoljni…

14. Oblivion (2013)

Datum premijere – 11. travnja 2013. (Kino HR)

Jasno je ko dan da Oblivion nije originalan film, te da u njemu ima elemenata mnogobrojnih što boljih što lošijih SF naslova (Planet of the Apes, 2001: A Space Odyssey, Independence Day, Moon itd.). A pored toga film je pomalo i predvidljiv. Ali Atmosfera, muzika, te vrhunski vizualni efekti (koji su prije svega u službi radnje, ne stila) učinili su za mene Oblivion skoro pa izvrsnim filmskim doživljajem, i jednom od boljih (i ljepših) SF naslova novijeg doba. Umjesto napada za sva osjetila konstantnim spektakularnim akcijskim sekvencama i stavljanja stila ispred sadržaja (iako u jednom dijelu ima i toga), redatelj Joseph Kosinski se odlučio na laganiji ritam filma, posvetivši više pozornosti likovima i predivnim (post-apokaliptičnim) panoramama nekog zaboravljenoga svijeta, što je u konačnici Oblivion učinilo bližim SF naslovima iz 70-ih nego ovim modernim shaky cam + CGI SF-ovima. Me likey very, very much…

13. 2 Guns (2013)

Datum premijere – 09. kolovoza 2013. (Kino HR)

Jedina stvar bolja od jednog bad ass akcijskog junaka naoružanog do zuba oružjem i onlinerima su dva bad ass akcijska junaka koji osim što zajedničkim snagama tamane negativce uz sočne doskočite usput podjebavaju i jedan drugoga. Takozvani buddy-buddy filmovi, ili ti po naški, kompa-kompa…ili frend-frend (OK serem, nikada nisam čuo ili vidio da ih netko ovako prevodi kod nas). 2 Guns naravno nije u rangu sa klasicima kao što su Lethal Weapon serijal, The Last Boy Scout, 48 Hrs., pa čak možda Bad Boys. Al se definitivno fura na njih, i fura se poprilično uspješno ako se mene pita, i ne predstavlja se da je nešto više od (tek) zabavnog buddy akcića. Ali u današnje vrijeme 2 Guns se izdvaja iz mase jer djeluje kao da je nastao 90-ih godina, ne pati od modernog “chaos cinema” stila, pa čak ni CGI nije pretjerano u uporabi. No sve to ne bi vrijedilo pišljivoga boba da u film nema angažiranog Denzela Washingtona i Marka Wahlberga, i te izvrsne “vrckave” kemije između njih koja funkcionira savršeno. A onda je još kao šlag na tortu došao i izvrsni Bill Paxton u ulozi negativca koja mu je očito “prijala”. A još kad film završiš “Meksičkim obračunom”, teško da se tu može pogriješiti. A redatelj Baltasar Kormákur IMO definitivno nije pogriješio…
Za kraj ću još samo nadodati da me 2 Guns u nekim segmentima podsjetio na jedan sličan film sa samog kraja 90-ih, tj početka 00-ih. Riječ je o The Way of the Gun! Pa ono, tko je poput mene uživao u 2 Guns, može da se prisjetio i jednog starijeg filma…

12. Sushi Girl (2012)

Datum premijere – 19. veljače 2013. (DVD SAD)

“Suši djevojka” je jedan mali nezavisni film koji me uhvatio na iznenađenje, totalno nespremnog. Nisam uopće očekivao da bi mi se mogao toliko svidjeti (a opet, takvi filmovi od kojih ne očekujete ništa su nekako i najbolji u konačnici…teško da mogu razočarati). Ovaj film bi bilo najlakše objasniti/predstaviti ako kažem da je Sushi Girl svojevrsni Reservoir Dogs za 21. stoljeće. OK, možda i pretjerujem jer “dogsi” su ipak bezvremenski klasik, ali “suši djevojka” je definitivno triler u maniri spomenutog klasika, i još k tome vraški zabavan i zanimljiv.
Sjećate se one kultne scene iz Reservoir Dogsa kada Madsen mučiti onog sirotoga policajaca!? E sad uzmite tu cijelu sekvencu i “razvucite” ju na 90-minutni film, dodajte još par likova, neku (misterioznu) pozadinsku priču te pokoji twist, i dobit će te “suši djevojku”. I više nego dovoljno da zadrži moju pozornost od prvog pa sve do zadnjeg kadra. Ali kao da to nije dovoljno, tu je i poprilično zanimljiv, a rekao bih čak i impresivan glumački ansambl koji čine Michael Biehn, Danny Trejo, Jeff Fahey, Sony Chiba, Mark Hamill, Tony Todd, te još neki drugi. Ali bit ću iskren i odmah reći da izuzev posljednje dvojice svi ostali se pojave u filmu na svega par minuta. Ali to me nije zasmetalo. Posebice ne pored “razigranog” Mark Hamilla u ulozi psihopatski nastrojenog krimosa sumnjive seksualne orijentacije koji je IMO ukrao film. A uz sve to, i “suši djevojka” osobno je faking sexy, pa na kraju krajeva zbilja nemam zašto da se bunim.

11. Grudge Match (2013)

Datum premijere – 09. siječnja 2014. (Kino HR)

Tko bi rekao da ću dočekati dan kada ću imati prilike pogledati film u kojem se suočavaju Rocky (Balboa) i Raging Bull (Jake La Motta)! Ali taj dan je došao i ja sam ga spremno dočekao. Naravno, junaci komedije Grudge Match nisu Rocky i Raging Bull, ali su oni i više nego očito bazirani na njima (uz sve očite reference), a Stallone i De Niro se i više nego spremno (i uspješno) zajebavaju na račun likova/filmova koji su im obilježili karijere, ali i na račun godina, odnosno svoje starosti koja u Grudge Matchu “igra veliku ulogu”. I nisu sad te fore nešto pretjerano urnebesne, ono…Grudge Match nije “jedan od najurnebesnijih filmova koje sam gledao u zadnjih par godina”. Nije to uopće takav tip filma….zapravo je film više komična drama koja uspješno balansira zajebanciju i one malo ozbiljnije dramske momente koji film čine još boljim, ali ne ugrožavaju nužno laganini ton istoga, te je Grudge Match u konačnici simpatičan, zabavan i općenito “feel good movie” koji me na kraju krajeva zabavio, nasmijao te ostavio itekako zadovoljnim. Tko je pobijedio na kraju…Rocky ili Raging Bull!? Koga briga…važno da je film dobar!

10. Olympus Has Fallen (2013)

Datum premijere – 21. ožujka 2013. (Kino HR)

Veliki sam fan Die Harda! Meni osobno jedan od najboljih filmova ikada. Poznato je da je Die Hard bio veliki hit koji je označio početak malo drugačijih, pametnijih akcijskih filmova, sa junakom od krvi i mesa koji priča malo ali zato “radi” mnogo. A film je također kasnije polučio i bezbroj kopija, što dobrih što loših (Under Siege, Passenger 57, Speed, Sudden Death itd.). Olympus Has Fallen je također jedan od tih Die Hard “copycatova”, i to jedan od ovih boljih ako se mene pita (svakako bolji Die Hard film nego peti nastavak originalne franšize, A Good Day to Die Hard). Naravno, nije ni približno u rangu sa klasikom koji mu služi kao inspiracija (na kraju krajeva nije ni nužno da bude), ali svakako ispunjava očekivanja…barem moja.
Ulozi su ovaj puta visoki jer umjesto nebodera teroristi upadaju ni više ni manje nego u Bijelu Kuću! Radnja je naravno naivna i blesava, pa čak i glupava u nekim momentima, ali hej…od filma u kojem teroristi upadaju u Bijelu Kuću i raznesu sve živo sa RPG-evima i do zuba naoružanim avionom nit ne očekujem neku pretjeranu pamet. Očekujem zabavau, a sa Olympusom to i dobivam…u velikim količinama. Olympus Has Fallen u konačnici djeluje kao film nastao u 90-ima, old school R rated tip filma sa ciničnim i sarkastičnim bad ass junakom koji sipa opake doskočice jednakom lakoćom kao što poteže obarač pištolja, baš onako kako ih ja volim gledati. Naravno, mogao bih mu (eventualno) spočitnuti pretjerani Američki patriotizam, ali hej, ipak je ovom Američki film u kojem teroristi upadaju u Bijelu Kuću, a ne u Banske Dvore…

9. Pain & Gain (2013)

Datum premijere – 02. svibnja 2013. (Kino HR)

Postoji nekakvo uvriježeno mišljenje kako su bilderi glupi, a ovaj film to i dokazuje. Ali šalu na stranu da se ne uvrijede neki redovni posjetitelji teretane u kojoj sam BTW i ja ne tako davno znao provoditi vrijeme. Nije nikakva tajna da je Michael Bay poprilično omražen redatelj za kojeg rijetki mare. Istini za volju, Bay je jedan od redatelja koji voli staviti stil ispred sadržaja, i baš zbog toga se sa Transformers serijalom poprilično pokopao u očima mnogih jer unatoč tome što ti filmovi donekle jesu zabavni, uglavnom ih se (s pravom) gleda kao najobičnije visokobudžetno Hollywoodsk smeće. Ali jebi ga, to smeće zarađuje masu lovu pa jedino što hejteri mogu napraviti Bayu jeste staviti mu soli na rep.
No “nekoć davno” Bay je bio vraški dobar u tom stavljanju stila ispred sadržaja, pa je tako 90-ih snimio par (po meni) izvrsnih blockbustera kao što su Bad Boys i The Rock…pa čak i Armageddon jer koliko god bio glupav, fun faktor tog filma se ne može osporiti. U želji da se valjda malo odmori od robora, eksplozija i CGI efekata, Bay je odlučio snimiti jedan “manji” film (mislim, 26. milja je da prostite “pičkin dim” naspram cifri od 150-200 milja s kojima Bay raspolaže na Transformers filmovima) te se uhvatio ekranizacije istinite priče koja se krije pod naslovom Pain & Gain, i dokazao da kad nema u blizini auta koji se transformiraju u robote, Bay još ima žicu za snimiti vraški zabavan pa čak i jebeno dobar film!
A Pain & Gain je upravo sve to, pa i više…jebeno opičen film, otkačena i luda priča o tri bildera koji ganjajući “Američki San” zaglibe u kriminalu (krađa, ubojstvo, kokain, you name it)! Zapravo, priča postane na momente toliko blesava i bizarna da čovjek naprosto pomisli kako to nije istina, kako su to samo producenti malo “napumpali” radnju za potrebe filma. Ali baš u takvim momentima Bay nas podsjeća da je svaki dio priče istinit, a posebice oni najbizarniji. Ali čak i da nisu, I don’t really give a shit, jer sam u filmu uživao od prve do zadnje minute, unatoč tome što u filmu ne postoji skoro pa ni jedan pozitivan lik…svi su đubrad i gamad (doduše neki simpatičniji od drugih). Ali to je IMO plus filma, te je oko ako se mene pita možda i najbolji Bayov uradak. Trebao bi on odjebati sve te Transformese i slična sranja i uhvatiti se ovakvih filmova, bolje mu leže. Ali jebi ga, kao što spomenuh, Transići ipak donose više para.
Za kraj ću samo spomenuti to kako je unatoč tome što su svi glumci bili na razini svog zadatka, Dwayne Johnson ipak uvjerljivo ukrao film, te odradio možda i svoju najbolju ulogu ako se mene pita…

8. The Last Stand (2013)

Datum premijere – 31. siječnja 2013. (Kino HR)

The Last Stand je za mene od samog početka bio “toplo/hladno” projekt. Naime, kada sam prvi puta čuo vijest da redatelj nekih od meni najdražih Azijskih uradaka u posljednjih par godina (A Bittersweet Life, The Good, the Bad, the Weird, i I Saw the Devil), dotični Kim Jee-woon, namjerava snimiti svoj prvi američki film, te da će glavnu ulogu u njemu igrati Arnold Schwarzenegger kojemu će to ujedno biti povratnički projekt, mojoj sreći nije bilo kraja! “Zapalio” sa se za film odmah! Ali, svjestan toga je je to ipak Holylwood, a Hollywood voli držati svoje redatelje na uzdu, te im često ograničava autorsku slobodu, malo sam se pribojavao da bi Kim Jee-woon mogao proći slično kao i John Woo na svom prvom Holywoodskom projektu, Hard Target (oni upućeni znaju što se događalo iza kamere, iako je finalni proizvod u konačnici bio jeben). Pa me to nekako malo “ohladilo”.
A onda je izašao i prvi trailer koji me iz nekog razloga i nije baš ostavio pretjerano oduševljenim, što me još više “ohladilo”. Ali onda sam na kraju napokon pogledao i film! Pa iako je ovo uvjerljivo najslabiji film koji je Kim Jee-woon do sada snimio (barem od ovih koje sam ja gledao), a isto tako je ovo daleko od onog klasičnoga Arnia kojeg pamtimo i kojeg smo obožavali u mladosti (The Terminator , Commando , Predator , Red Heat , Total Recall , Terminator 2: Judgment Day, True Lies itd.), The Last Stand me je na kraju ipak uspio “zapaliti”!
Radnja je klasični western što mi je baš bilo po volji, akcija izvrsna, old school i mnogo krvava, onlineri uhu privlačni i zabavni, i sve u svemu vraški zabavno! Ima tu naravno i mana, npr. film šteka produkcijski u nekim momentima (recimo green screen na kraju), a Arnie mi je s početka djelovao “drven” u “isporuci” svojih dijaloga i onlinera, i vidjelo se da je dugo izbivao ispred kamera. Ali prema kraju se je sve više i više oslobodio, a sa svakim novim gledanjem (a pogledao sam film do sada već 3.4 X) tu njegovu ukočenost sam sve manje i manje primjećivao, te mi je The Last Stand u konačnici postajao sve bolji i bolji! Zato se na kraju krajeva i našao ovako visoko na listi. Long live Arnold!

7. Rurouni Kenshin (2012)

Datum premijere – 31. svibnja 2013. (DVD NJEM)

I dok su neki čekali da izađe 47 Ronin, a drugi se pak držali klasika kao što su Seven samurai i(li) Yojimbo, meni je prošle godine za oko zapeo jedan drugi samurajski film – Rurôni Kenshin! Adaptacija istoimenoga manga stripa autora Nobuhiroa Watsukia koji je kasnije zaživio i kao animirana anime serija, i to u dva navrata. Ja naravno nisam pročitao ni mangu, ni pogledao anime serijale, ali mi je zato film sjeo “ko budali šamar”! Rurôni Kenshin nije klasični samurajski film (zapravo, u neku ruku i je, samo moderniji u izvedbi) pa oni koji očekuju ili žele nešto takvo možda bolje da se i dalje drže Kurosawe. Isto tako Rurôni Kenshin nije ni nekakav fanatsy samuraji uradak u stilu gore spomenutog 47 Ronina iako ima nekih sitnih elemenata “nadnaravnoga” (ali nema zmajeva ni čudovišta). Kao što rekoh, film je bliži klasičnom samurajskom filmu, samo je ton više…pa stripovski.
Priču mi je možda bilo na momente malo teže pratiti (vjerujem da oni upoznati sa izvornim materijalom nisu imali tih problema) iako sam na kraju sve pohvatao, ali zato u svim ostalim aspektima (režija, kamera, produkcija itd.) film naprosto jebe kevu!! Vrhunski uglađene i spektakularne sword fight koreografije su naprosto užitak za gledanje…brzo i energetično! Generalno film može posramiti i neke Hollywoodske blockbustere (kao npr. 47 Ronina). Inače, tek toliko da znate, ove godine izlaze još dva nastavka, Rurôni Kenshin: The Great Kyôto Fire Arc & Rurôni Kenshin: The End of a Legend Arc.

6. Filth (2013)

Datum premijere – 04. listopada 2013. (Screener UK)

Kada bih (baš) morao opisati ovaj film jednom riječju, onda bi ta riječ bila – ludilo! Ali zapravo, nemoguće je opisati ovaj film jednom riječju, jer Filth je jebeno, opičeno i sjebano (te vraški zabavno) ludilo od filma, od prve pa do zadnje sekunde (zadnji kadar je baš ono čista jebena petica)! Baš kao što je to i junak filma kojeg je tako jebeno utjelovio James McAvoy, sjeban, lud i opičen od droge i alkohola. Mislim lik je doslovno ubio Boga u toj ulozi, rasturio ju na sve moguće načine i po meni odradio svoju najbolju izvedbu. Jedina osoba koja bi to mooožda mogla odraditi bolje (ili isto) je faking Nicolas Cage na kojem me u biti McAvoy djelomično i podsjetio (ono iz dana kada je žario i palio u Wild at Heart, Red Rock West, Kiss of Death te Face/Off). A ni ostatak ekipe ne zaostaje daleko iza McAvoya, no on uvjerljivo vodi ispred svih njih…
Ali da onako na slikoviti ali razumljivi način dočaram svoje oduševljenje ovim filmom citirati ću tageline istoga koji kaže “This Little Piggy went to town”, te nadodati “and had the best fucking time of his fucking life”! OK, skoro pa “the best” jer u zadnjih 15-ak minuta film postane malo (pre)težak u odnosu na ostatak, te skrene u neke još čudnije vode što mi je mrvicu pokvarilo konačni dojam…ali kažem, zadnji kadar ga popravlja, odnosno vratio me u prvotno (dotadašnje) stanje oduševljenja. Čak da sam malo više fer (tj. da me ne sputavaju neki moji interesni prioriteti…da se tako izrazim) stavio bih Filth i na višlju poziciju na svojoj listi. Ali kao što rekoh u uvodu…život ponekad jednostavno nije fer…

5. Gravity (2013)

Datum premijere – 03. listopada 2013. (Kino HR)

Ja nisam tip osobe koja lako (ili uopće) pada pod utjecaj hypea. Ono, hype me čak na neki način odbija od filma jer nemali broj puta se pokazalo da upravo ti hypeani naslovi ispadnu razočaravajući ili prosječni ili jednostavno bez veze…nedostojni reputacije koja ih prati. S toga ako me prisutnost hypea kod određenih naslova ičemu naučila jeste ne očekivati od takvih naslova da će se nužno svidjeti i meni kao mi velikoj većini gledatelja. A s obzirom da je Gravity bio jedan od tih naslova koji je u veoma kratkom razdoblju popratio ogroman hype i svi su ga hvalili na sve strane, moram priznati da sam istome pristupio s dozom rezerve, pripremivši se istovremeno na moguće razočaranje.
Ali onda se dogodilo nešto neočekivano…ispostavilo se da je Gravity uistinu izvrstan film, dostojan svih pohvala i pozitivnih kritika/komentara koje/i ga prate. Napeta i nevjerojatna priča o preživljavanju unatoč nikakvim izgledima (koja postane još nevjerojatnija kada čovjek shvati da se cijela pustolovina glavne junakinje zbila u roku od kakvih 3 sata), genijalna režija koja na momente ostavlja bez daha (15-minutni neprekinuti uvodni kadar je za filmsku antologiju), izvrsni specijalni efekti koji djeluju nevjerojatno stvarno i natjeraju čovjeka da se zapita “kako su k vragu to snimili/napravili!?”…pa čak i gluma (iako je to po meni najslabiji aspekt filma jer gluma iako dobra ipak nije ništa extra…barem ne materijal za tolike nagrade/nominacije) su me u konačnici oduševili! A možda sam samo napokon i ja pao pod utjecaj hypea…bilo kako bilo Gravity rules…big time!

4. Ninja II: Shadow of a Tear (2013)

Datum premijere –  31. prosinca 2013. (DVD SAD)

Da se ravnam po nekakvim mjerilima kao što su izričito vrhunska priča i izvrsna gluma, onda se Ninja: Shadow of a Tear ne bi ni trebao naći na ovoj listi, ili barem ne tako visoko. Ali ja nisam jedan od zatucanih i uskogrudnih gledatelja koji sve filmove gleda kroz prizmu Kuma ili nekih drugih hvaljenih klasika s kojima uspoređuje svaki film koji pogleda, pa ukoliko isti ne zadovolji slične (ili iste) kriterije, automatski potpisuje taj isti film kao loše smeće. Ja se povodim za time da gotovo svaki (napominjem još jednom…gotovo svaki, ne nužno baš svaki) film ima nešto svoje za ponuditi, neku svoju pozitivnu stranu koju neki drugi film pak nema. Samim time, svakom filmu pristupam na drugačiji način, zbog posve drugih razloga jer recimo spomenutog Kuma neću gledati zbog akcije ili jebenih efeketa, a s druge strane jedan The Raid ne gledam očekujući vrhunsku priču i glumu…već fajtove…mnogo, mnogo jebenih i brutalnih fajtova koji su režirani i montirani na način da ti pamet stane!
A upravo to je ono što nudi i Ninja 2! Ja sam jedan od rijetkih ljudi kojem se svidio prvi Ninja iz 2009. koji je u potpunosti ispunio moja očekivanja. Svidjeli su mi se fajtovi (tj koreografija i raznolikost istih), kamera (način na koji su režirane borilačke sekvence), te stripovski izgled filma. Tako da sam se u startu veselio nastavku! A kad su još k tome film počeli pratiti pozitivni komentari sa festivala na kojem je bio prikazan, i još k tome od ljudi koji inače ne gledaju ovakvu vrstu filmova, moja očekivanja su “probila krov”! Naravno, to je moglo isto tako rezultirati i velikim razočaranjem (hype i sve to jel), ali to se ipak nije dogodilo.
Naprotiv, Ninja 2 ne da je ispao samo jebeno dobar akcijski/borilački film koji je ispunio sva moja očekivanja, pa i više od toga…nego mi je bio toliko jebeno dobar da odgovorno i pri punoj svijesti/pameti tvrdim kako je po pitanju akcije i režije iste posrao i mnoge daleko skuplje ali i daleko lošije Hollywoodske blockbustere!! Pomalo mi je smiješno i tužno istovremeno kako ti (pre)skupi blockbusteri ala Man of Steel i(li) Pacific Rim pokušavaju imati te epske, grandiozne i uzbudljive akcijske sekvence u koje se utroše milijuni i milijuni $, te hrpa CGI-a, a na kraju ipak podbace jer sve što dobijemo je nepregledno i kaotično izdrkavanje CGI-em!
Ali da ne duljim jer sam ionako već rastegnuo ovo više nego i kod jednog drugo filma do sada…Ninja 2 neće nikoga osvojiti glumom i pričom koja iako jednostavna i lako razumljiva čak u konačnici nudi i jedan (pomalo predvidljivi) twist, te ponajprije služi kao igralište za mnogobrojne fajtove. A Fajtova ima mnogo…fajt za fajtom, ne znam im ni broja (stao sam tamo negdje oko 11-og, od 1 na 1, 1 na 2, 3, 4…you name it! A svi su režirani vrhunski, i izvedeni u old school maniri, bez žica, bez VGI, bez green screena…samo čistokrvna ljudska snaga i preciznost. K vragu, adrenalin me pucao tijekom ovog filma do te mjere da sam skoro polomio stolice u svojoj kući jer sam i sam počeo mlatarati nogama i rukama lol! Dakle što se mene tiče Ninja 2 je prošlogodišnji The Raid, te instant B klasik koji je u potpunosti svjestan što je i što nudi, te fanovima akcije daje upravo ono što žele i traže od akcijskog/borilačkog filma…pogotovo oni koji žale za dobrim starim 80-ima…

3. Prisoners (2013)

Datum premijere – 10. listopada 2013. (Kino HR)

Za razliku od Ninje 2, Prisoners je film kojeg i nije pretjerano teško “obraniti” i “opravdati”…odnosno “prodati nekome”…tj. preporučiti ga nekome bez ikakve grižnje savjesti ili bojazni da će Vas taj isti nakon što pogleda film psovati na pasja kola i reći Vam “da koji kurac ste mu to preporučili”!!? Dovoljno je izdvojiti sljedeća četiri elementa koji Prisoners po mom mišljenju čine jednim od najboljih i najkvalitetnijih filmskih uradaka prošle godine- napetu i vraški zanimljivu priču, mračnu i pomalo depresivnu atmosferu, suspens ili ti napetost koja se provlači kroz cijeli film i gledatelja drži na rubu cijelo vrijeme, te u konačnici izvrsnu glumu skoro pa čitavoga glumačkoga ansambla koji predvodi izvrstan dvojac Hugh Jackman i Jake Gyllenhaal. A ići ću čak toliko daleko i usporediti Prisoners sa klasicima žanra kao što su Se7en, The Silence of the Lambs, Mystic River te još neki slične tematike i tona.
Naravno, ne može se neki film svidjeti apsolutno svim ljudima, pa tako unatoč svemu navedenome nekima Prisoners i neće sjesti tako dobro kao što je to bio slučaj samnom. Ali hej, 100 ljudi 100 čudi…ali u tome i jeste čar slobodne volje te osobnih stavova i razmišljanja…

2. Escape Plan (2013)

Datum premijere – 17. listopada 2013. (Kino HR)

Oni koji me bar malo (po)znaju ili malo redovitije čitaju moje najave i članke, znaju da sam ja osobno veliki fan filmova iz 80-ih i 90-ih, posebice akcijskih, te lika i dijela “glumaca” (ili bolje rečeno filmskih razbijača) kao što su Stallone, Schwarzenegger, Willis ili pak Van Damme, kao i mnogih drugih junaka toga vremena. I nisam nikada “prerasao” to razdoblje. Imajući to na umu nije teško shvatiti kako je Escape Plan od samog početka bio projekt koji sam očekivao kao ozeblo sunce…ostvarenje mojih dječačkih snova! Film koji napokon spaja dvije velike legende žanra! I ako još k tome kažem da me to ostvarenje dječačkih snova nije ni najmanje razočaralo, onda Vam je jasno i zašto sam ga stavio ovako visoko na listi. Ispred nekih objektivno gledajući boljih filmova kao što su Gravity i Prisoners.
Ali hej, do sada ste već valjda shvatili da ja nisam objektivan (ipak je ovo MOJA lista), niti mi je to namjera! Zapravo, ako se mene pita, objektivnost kao takva ne postoji. Bilo kad je riječ o listama, recenzijama ili pak forumskim raspravama, ljudi uvijek prije svega iznose svoja subjektivna mišljenja zasnovana na nekim svojim osobnim dojmovima (koja onda pokušavaju prodati pod nešto objektivno), i zapravo ne postoji neko univerzalno pravilo koje potvrđuje i dokazuje zašto je neki film izvrstan a drugi loš ili tek prosječan. Tim više ako je baš taj “prosječan” film vama izvrstan. Svi mi volimo posezati za ocjenama na imdb-u, postocima na Rotten Tomatoesu, izvrsnim kritikama i mišljenjem većine, ili nabrajati koliko nagrada je pokupio neki film (hej, hrvatski filmovi kupe nagrade na sve strane pa su u većini slučajeva ipak sranje) ako nam sve to ide na ruku. Ali u konačnici to ne znači baš ništa osim da jedan (veći) dio publike (ili kritike) ima mišljenje koje se eto razlikuje od vašega.
I zato kada Vam kažem da je Escape Plan za mene osobno bio skoro pa najbolje filmsko (i kino) iskustvo prošle godine, onda ja uistinu tako i mislim i stojim iza toga, i ne marim za to što film nije bio prihvaćen od kritičara ili na imdb-u ima nižu ocjenu nego neki drugi  naslovi. Što se mene tiče ovo je bio izvrstan moderni akcijski triler zanimljive i pametne priče prepune intrigantnih detalja koji se u konačni poslože na svoje mjesto, a još k tome nudi i jeben twist. A kemija između Slay i Arniea je naprosto frcala na sve strane, te mi je bio nevjerojatan gušt gledati kao se njih dvojca nadopunjuju i prepucavaju te izvaljuju on-linere (You Hit Like a Vegetarian će sigurno ući u riznicu Arenievih legendarnih rečenica). Arnie je posebice ukrao show u par navrata (scena kada se dočepa helića i zgrabi mašinku će ući u antologiju, at least in my book).  A isto mogu reći i za Jima Caviezela koji je naprosto briljirao u ulozi hladnokrvnog ali ciničnog i zabavnog upravitelja. Neću reći kako je ovo nekakav instant klasik ili kako će postati klasik za par godina, ali da je Escape Plan bio zanimljiv, zabavan, napet, i generalno jeben film u kojem ja guštao ko prase u blatu..o da!

1. Drug War (2013)

Datum premijere – 15. listopada 2013. (DVD  SAD)

Kada sam tamo krajem 90-ih počeo otkrivati Azijsku kinematografiju, tri redatelja su mi posebice zapela za oko, te se u veoma kratkom razdoblju prometnuli u meni najdraže Azijske redatelje tog vremena – John Woo, Ringo Lam i Hark Tsui. Sada nekih 15-ak (i više) godina kasnije situacija je takva da Woo jedva da snima više, Lam se je umirovio, a Tsui mi je nekako prestao biti fora iako lik i dalje snima i režira punom parom.
Ali s vremenom su mi neki drugi azijski redatelji zapeli za oko, pa sam počeo malo detaljnije i pozornije počeo pratiti lik i djelo redatelja kao što su Wilson Yip, Dante Lam, Kim Jee-woon, te posebice Johnnie To. Ovaj potonji me možda i najviše zaintrigirao jer ga je pratila reputacija vrhunskog majstora akcije, i svojstvenog nasljednika John Woo-a! A filmovima kao što su The Mission, Fulltime Killer, PTU, Breaking News, Exiled, te Vengeance je veoma brzo opravdao i potvrdio tu reputaciju. Pa kad je bilo najavljeno da se To ponovno hvata u koštac sa narko mafijoma i policijom, te režiranjem genijalne bad ass stilizirane akcije, osmjeh mi nije silazio s lica!
And To did it again! Ponovno je napravio jebeno dobar film! Šta dobar…genijalan masterpiece sa eksplozivnom 15-minutnom završnicom od koje se diže kosa na glavi!! I mogao bih ja sada obasipati ovaj film raznoraznim epitetima, ali umjesto toga ću citirati Velimira sa Žutog Titla s kojim se ja po pitanju ovoga filma u potpunosti slažem, a koji je rekao da je Drug War – “takva sjajna vožnja kroz krimić, triler i noir, moderna i retro u isto vrijeme, opet bolno savršeno stilizirana, s morem pamtljivih scena i sjajnih likova, sasvim dovoljno crnog humora, jurnjava automobila, pištolja, mitraljeza…, ali prije svega atmosferična, konstantno na rubu i s već poslovično savršeno pogođenim soundtrackom.”
Ja na sve ovo mogu još samo nadodati da se nadam kako To nikada neće poput Woo-a prihvatiti pozivnicu u Hollywood (iako je ovaj tamo napravio par izvrsnih naslova), te da će i dalje nastaviti punom parom dokazivati zašto je jedna od najboljih azijskih žanrovskih redatelja današnjice!

I evo nas na kraju liste mojih osobnih favorita iz 2013.! Da sam kojim slučajem imao više vremena za gledanje filmova u 2013., ili u siječanjskoj nadoknadi, možda bi se na listi našli neki drugi filmovi umjesto nekih ovdje spomenutih naslova. Možda neki koje spomenuh u uvodu, a koje sam na žalost propustio. No, bilo kako bilo, ja sam u konačnici i više nego zadovoljna pogledanim i izdvojenim, te u kao što se već dalo naslutiti iz nekih mojih komentara iznad, u potpunosti stojim iza ove liste. A sada hajdemo na onu malo manje popularnu listu…listu naslova koji su meni osobno bili sranje…ili najblaže rečeno – razočarenja…

________________________________________________________________________________________

WORST OF 2013

Prije svega da vam dam do znanja kako ova lista neće biti tako dugačka kao ova prethodna…svega pet naslova se nalazi na njoj (ali pet pomno izabranih). Nije to zato jer ja nisam pogledao pretjerano mnogo loših filmova prošle godine…jer definitivno bi ih se našlo! Već jednostavno ne želim uopće previše vremena i pozornosti gubiti na takve naslove. Samim time neću niti nešto naširoko i detaljno obrazlagati zašto su mu konkretno ti naslovi loši! Izuzev naslova koji se nalazi na 1. mjestu…njemu ću posvetiti ipak mrvicu više vremena.
Znam da sam slično rekao i za ove naslove sa Best Of liste, pa mi se u par navrata “omaklo” da  malo pretjeran u svom obrazlaganju te se raspisao na debelo i naširoko. Ali bez brige, ovaj puta se zbilja mislim držati što kraće forme…

So…here we go!!

5. Evil Dead (2013)

Datum premijere – 11. travnja 2013. (Kino HR)

Veliki sam fan originalne The Evil Dead trilogije…posebice dvojke i trojke. Ali isto tako remakeovi mi ne predstavljaju neki veliki problme. Istina, uglavnom se rade zbog zarade, i uglavnom su bez veze, ali mene to i ne smeta previše. Pogledam ih ako me dotični naslovi zanimaju. Pa je tako bio slučaj i sa ovim Evil Dead remakeom. Ali kada nadobudna ekipa ide promovirati film sa rečenicom “The most terrifying film you will ever experience”, a onda isporuči ovakav suhoparan, nemaštovit, dosadan i generalno bezevezan film koji nije nit strašan nit interesantan, te me u konačnici ubije u pojam…onda ih ja laganini steram u kurac! i njih i njihov remake…

4. Svećenikova djeca (2013)

Datum premijere – 03. siječnja 2013. (Kino HR)

Vinko Bresšan mi je generalno OK redatelj. Kako je počeo rat na mom otoku me još i dan danas nasmije kao rijetko koji hrvatski film, a Maršal i Svjedoci su mi isto čist OK. Svećenikova djeca je ovako na papiru djelovao kao zanimljiva ideja, i moguće zabavan film sa nekoliko dobrih fora. pa čak su i teaseri/traileri djelovali pomalo smiješno. I šta onda napravi Brešan!? E pa napravi film koji počne kao OK komedija, negdje na sredini postane žešća drama, i onda se na kraju pretvori u jebenu tragediju (doslovno i figurativno). Ono, kraj veze nema s ostatkom filma i doslovno sjebe sve skupa…tak da ono, ne se gone u kurac i Svećenikova djeca…

3. Only God Forgives (2013)

Datum premijere – 29. lipnja 2013. (FZ Festival HR)

Drive je meni osobno bio jedan od najboljih filmova 2011.! Pa kada je najavljeno da će Nicolas Winding Refn i Ryan Gosling ponovno surađivati na filmu Only God Forgives koji govori o liku koji u Bangkoku kreće osveti bratovu smrt, nisam krio svoje oduševljenje. Ali za razliku od Drive koji ipak imao malo “komercijalniji” štih, Only God Forgives je ispao više artistički, naporan, čudan i baš nekako dosadan, te nadasve razočaravajući uradak koji me baš ubio u pojam. Neću osporiti to da film vizualno izgleda izvrsno, da je fotografija jebena, baš kao i režija pojedinih scena, ili kako je Kristin Scott Thomas naprosto rasturila svoju ulogu. Jer sve to stoji! Pa ipak, Refn je totalno usro motku sa ovim sranjem…nabijem ga na nju!

2. The Human Race (2012)

Datum premijere – 02. srpnja 2013. (FZ Festival HR)

Sve što mogu reći za ovo smeće jeste da je film dno dna! Sranje kakvo svijet nije vidio…sranje koje ne bih preporučio ni najgorem neprijatelju! Lošije čak i od recentnih Seagalovih DTV uradaka…a oni koji su ih imali prilike gledati znaju koliko ti naslovi znaju biti jebeno loši. E pa ovo je još lošije! Ideja se sama po sebi još čini i relativno OK, ima potencijala…ali izvedba, od režije, preko glume pa do katastrofalne kamere i efekata je za svaku osudu!! I totalni amateri rade bolje filmove! Jedina stvar koja me najviše buni u svemu ovome je to što su ovaj film čak popratile neke solidne kritike po raznoraznim festivalima!! Na temelju čega!!??

1. Man of Steel (2013)

Datum premijere – 14. lipnja 2013. (Kino HR)

Jasno je meni da Hollywoodske blockbustere ne treba shvaćati za ozbiljno, posebice kada autori iza njih žele da ih se shvati ozbiljno i žele prodati film pod nešto što on nije. Ali kada pokušavaju prodati muda pod bubrege, onda si nipošto ne bi smjeli dopustiti greške, propuste i generalno gluposti kao što su si to dopustili ljudi iza filma Man of Steel!
Man of Steel je dakle trebao biti nešto u stilu The Dark Knight serijala- ozbiljniji, mračniji, pa čak i “realniji” film o Supermanu. Samo što su Zack Snyder i David S. Goyer “fulali ceo fudbal”, a jedino realnije i ozbiljnije u filmu je bilo to što Superman eto ne nosi crveno donje rublje izvana!
Iskreno, od samog početka ovaj projekt mi nije mirisao na dobro. Kao prvo, Snyder je isključivo vizualni tip redatelja i ne zna se najbolje snaći sa likovima i pričanjem priče. A kao drugo, za ulogu Supermana su angažirali anonimusa kao što je Henry Cavill. Lika koji nema baš ništa za ponuditi sem mišića (posebno napumpanih za ovu prigodu)…nit ima karizmu, nit je neka pojava za pamćenje, nit se prethodno iskazao kao nekakav (vrhunski) glumac. Još jedan ljepotan kojeg je netko izvukao iz mase i rekao mu “e ti ćeš mali glumiti novog Sueprmana”.
Brandon Routh je također bio totalni anonimus kada je dobio ulogu Supermana u Superman Returns (a nije ni danas nešto mnogo poznatiji), ali mu je išlo na ruku to što je donekle dijelio fizičku sličnost sa nenadmašnim Christopherom Reeveom, pa ga je bilo nekako lakše prihvatiti na prvu ruku. A onda je još k tome uspio dokazati da zna izvrsno odglumiti i Clar Kenta i Supermana. Žao mi je što on nije dobio drugu šansu (ako s obzirom na to kako je film ispao, možda i bolje da ju nije dobio).
Dakle, od samog početka sam imao niska očekivanja prema ovom filmu, ali sam se potajno nadao da će me totalno iznenaditi. Ali to se nije dogodilo…ni najmanje. Tijekom filma imao sam dojam da je Goyer napisao “scenarij” za ovo na maramici dok je ispijao pivo u baru. Na jednoj strani je napisao prvu polovicu filma, i tu je još očito bio koliko toliko pri normalnoj svijesti jer unatoč hrpi gluposti i rupa taj dio filma je još donekle podnošljiv. A drugu polovicu filma je napisao na drugoj strani te maramice, ali do tada ga je alkohol očito već lupio pa jedino što je mogao napisati je bilo “loots of flying, destruction, explosions and shit”…
Nevjerojatna je količina gluposti u ovom filmu! Od činjenice da Louis Lane u samo 10 sekundi razotkrije Kenta tako što svojim super vidom skuži točkicu na mračnoj fotografiji za koju se ispostavi da je Kent koji bez jakne baulja planinama Sjevernog Pola (ili gdi je već to bilo) pa ga odluči slijediti po opasnim i smrznutim padinama u svojim cipelicama (a da ne govorim o tome kako je jebeno brza i kako se jebeno brzo popela po strmoj ledenoj planini)!. Pa preko toga Superman ne mari za apsolutno nikoga, nit zemljane , niti ostatke svog naroda…mislim kada on i Zod slete u Smallville, najbolji savjet koji Superman može dati stanovnicima istoga je “da neka uđu u kuće i neka se zaključaju”…kao da će to išta vrijediti kada par sekundi kasnije on i Zod sravne gotovo cijelu ulicu u Smallvilleu…umjesto da je pokušao odvući Zoda i cijelu ekipu, van grada i tamo preseliti cijeli fajt. Ili kada se nađe oči u oči sa Zodom koji vozi brod prepun beba sa Kriptona…i šta Superman učini!? Umjesto da se uhvati u koštac sa Zodom osobno, on jednim laserskim pogedom uništi brod sa bebamam, iako mu je otac osobno prethodno govorio o mogućem suživotu zemljana i ljudi sa Kriptona. Ali hej, zašto bi Superman slušao svog rođenog oca! A  finale gdje nakon što Zod i Superman poruše pola grada i prelete desetke kilometara, te završe na lokaciji koju nitko nije prethodno mogao predvidjeti, ali se Louis Lane tamo pojavi u sveg par sekundi (valjda ih je slijedila autom naokolo ili koji kurac), je antologija gluposti za sebe!
Mogao bih sada do prekosutra nabrajati sve nebulozne scene iz ovoga filma, ali ionako sam već prekrdašio sa dužinom teksta pa je vrijeme da to privedem kraju. Kao da gluposti u priči nisu dovoljne, ovaj 200 milijunski film je podbacio i po pitanju CGI-a i akcije. Akcijske scene su kaotične i nepregledne, te u potpunosti izgledaju lažno zahvaljujući lošem CGI koji film čini bližim animiranom nego igranom uratku. Nije mi ni jasno što im je uopće trebao Cavill…izuzev scena gdi je drveno izgovarao neke dijaloge i pozirao u odijelu, sve akcijske scene sa Supermanom (i Zodom) su napravljene korištenjem lošeg CGI kaskadera koji bode u oči kao trnje. Jebo Hollywood koji ovo producira…

________________________________________________________________________________________

I eto nas napokon na kraju! Malo sam bio bezobrazniji u ovom završnom dijelu, ali šta da Vam kažem…loši filmovi me baš znaju iznervirati. Ako ste došli do ovdje i pročitali sve prethodno, svaka Vam čast i hvala Vam na tome. Nadam se da vam je ovo bilo ugodno (i možda zabavno) štivo za čitanje. Ako imate volje i vremena slobodno nabaciti i koji komentar, ili nam napišite nam svoje favorite iz 2013!

Pozdrav svima!

Dragonrage