Intervju

Specijal – Intervju: Marko Njegić

Nekoć davno, filmski kritičari su bili poprilično omraženi među filmašima i filmofilma. Tim više jer je upravo o njihovoj pisanoj ili usmenoj riječi često ovisilo hoće li neki film uspjeti ili neće. Ni danas situacija nije nešto drugačija, te su filmski kritičari i danas na zlu glasu i na udaru javnosti kada popljuju neki njima drag i dobar film. Ali, razlika između nekada i sada je u tome što danas gotovo svatko može (i želi) biti kritičar! Naime, ako malo detaljnije prekopate po internetu, zasigurno ćete pronaći mnogobrojne filmske blogove, stranice i forume (pa čak i Youtube kanale) na kojima posve obični filmofili detaljno komentiraju i recenziraju raznorazne filmove. I zaista, svatko može napisati (filmsku) recenziju i obrazložiti zašto je neki film (njemu) dobar ili loš. No, rijetki su oni koji se uspiju probiti u tom poslu, koji uspiju stvoriti prepoznatljivo ime! Jer, da bi se to postiglo, treba ipak imati neki svoj određeni karakter, osobnost, nešto prema čemu ćete biti prepoznatljivi i drugačiji u odnosu na druge kolege (što naš današnji sugovornik itekako posjeduje).
Na spomen filmskih kritičara svima će zasigurno na pamet prvo pasti Roger Ebert, ili pak njegovi kolege Gene Siskel i Richard Roeper. A što se tiče domaće filmske kritike, svi iz filmofilskog svijeta zasigurno znaju tko su Nenad Polimac, Janko Heidl, Boško PiculaJurica PavičićDamir Radić, Živorad Tomić ili, pak, naš današnji sugovornik Marko Njegić. Njegićev kolega Nenad Polimac ga je u predgovoru njegove knjige “FILMoteka” nazvao “hrabrim, drskim, emocionalnim, konkretnim, tolerantnim, jezgrovitim, ali nipošto konvencionalnim kritičarom”. Dok urednik i izdavač na poleđini “FILMoteke” kaže sljedeće: Marko Njegić (1979), najaktivniji je i najugledniji hrvatski filmski kritičar svoje generacije. Karijeru je započeo prije desetak godina na stranicama filmskog magazina “Hollywood”, nastavio u splitskom dnevniku “Slobodna Dalmacija” gdje danas još uvijek ustrajno i sustavno na tjednoj bazi ispisuje impozantnu količinu studioznih novinskih stupaca s filmofilmskom strašću, opipljivim guštom i nepodnošljivom lakoćom skribomanije.
Mi smo odlučili malo popričati sa Njegićem povodom izlaska već spomenute “FILMoteke” i “protresti” s njime neke aktualne i manje aktualne filmske teme koje su njemu zanimljive i(li) vezane uz njegov posao i knjigu. Pa pročitajte, stoga, što nam je Njegić sve ispričao u, kako i sam kaže, jednom od najvećih intervjua ikada…

“Volim za sebe reći da sam najprije filmofil, pa tek onda filmski kritičar, kao što je Tarantino najprije filmofil, pa tek onda redatelj”

Marko
Foto by Cropix

Filmovi s Ruba: Marko, reci nam koliko se već dugo baviš profesionalnom filmskom kritikom?
Marko Njegić:
 Profesonalnom filmskom kritikom bavim se desetak godina, a samim pisanjem o filmu još i duže. U novinarstvu sam od posljednjeg tromjesečja 2001., otkako sam počeo pisati za “Slobodnu Dalmaciju“. U razdoblju 2001./2002. objavljeni su moji prvi tekstovi o filmu. Ispočetka su to bile mahom vijesti, tko što snima, praćenje box-officea na tjednoj bazi itd., za dnevne rubrike “Spektakli“ ili “Mozaik“, nakon čega su (u)slijedili temati i portreti, poput Jamesa Deana, Marilyn Monroe…, za tjedni prilog “Reflektor“ tadašnjeg urednika Vinka Vukovića. Jedan od prvih bio je portret Vina Diesela, napisan u povodu dolaska hit-filma “xXx“ u naša kina i naslovljen “Brz i žestok“. Tekst je najavio Diesela kao akcijsku zvijezdu novog milenija, što je ovaj i (p)ostao, kako vidimo danas kad “Fast&Furious“ gazi sve pred sobom.

FsR: Je li itko od starijih filmskih kritičara s naših prostora ili izvana imao utjecaj na tvoj rad i, ako da, tko i zašto?
MNj:
 Da, za filmsku kritiku sam se i “zakačio“ kao srednjoškolac početkom/sredinom devedesetih prateći najviše Nenada Polimca, Juricu Pavičića i Živorada Tomića. Majstori od pera i enciklopedijski poznavatelji kinematografije osvojili su me isprve time što su uvažavali mnoge filmove i redatelje (James Cameron, John McTiernan, Paul Verhoeven, Clint Eastwood, Walter Hill, Michael Mann, Tim Burton, David Fincher, Quentin Tarantino…) važne za moje formativne 80’s/90’s filmofilske godine. Polimca sam gledao i u TV emisiji “Vrtoglavica“ gdje je nesuzdržano hvalio “Terminatora 2“. Sjećam se Pavičićeve “petice“ dane “Predatoru“ u “Nedjeljnoj Dalmaciji“ i političke dekonstrukcije “Matrixa“ u “Slobodnoj“. Tomić me je, recimo, “kupio“ nizom sjajnih portreta glumaca u “Slobodnoj“ (Bruce Willis, Mel Gibson, Sean Connery, Harrison Ford…) i prvom rečenicom osvrta na mnogima neshvaćeni “Last Action Hero“ u, mislim, “Feralu“. “’Posljednji akcijski junak’“ je izvrstan film, i to treba vikati na sav glas“, zapisao je jasno i glasno. Gutao sam, dakako, od korice do korice filmski časopis “Hollywood“ i njegove brojne stilski vrsne tekstopisce (Petar Krelja, Boško Picula, Damir Primorac, Josip Visković…), gledao “Kratke rezove“ neumornog Tonča Bibića i slušao njegovu radioemisiju “Odiseja u eteru“, pratio sustavne videorecenzije Vlade Ercegovića, čitao strastvene osvrte Vladimira Tomića, nešto kasnije i odlične “haiku“ kritike dvaju Dragana (Rubeša, Jurak), filmofilski zanesene tekstove “klikovaca“ Velimira Grgića i Ivana Ramljaka, konstruktivne psihologizacije Damira Radića

FsR: Gdje i kada si objavio svoju prvu filmsku kritiku i zašto si odlučio to pretvoriti u karijeru?
MNj: 
Moja pr(a)va kritika bila je kritika filma “Ta divna splitska noć“ kojeg sam hrabro proglasio najboljim hrvatskim od osamostaljenja Lijepe naše, a objavljena je u “Hollywoodu“ u jesen 2004. godine. Mjesec-dva-tri kasnije, uslijedila je “Žena-mačka“ u “Reflektoru“ iz “Slobodne“ napisana u dijametralno suprotnom stilu, onako, prilično duhovito i mladenački nabrijano u vezi filma i prpošne pojavnosti Halle Berry (ocjena: jedna zvjezdica). Filmom sam se zarazio od malih nogu, a pisanje zavolio u Općoj gimnaziji i uživao raditi eseje u zadaćama, premda iste moja profesorica hrvatskog jezika nije vrednovala najvećim ocjenama (smijeh), za razliku od profe engleskog koja mi je za za sastav o “Istinitim lažima“ dala -5 ako se ne varam. Kako sam tada redovno visio u svim splitskim kinima i masovno posjećivao videoteke, dakle znalo se da sam teški filmofil, dosta me je ljudi počelo pitati za preporuke, što da (ne) gledaju. Zbrojio sam “dva plus dva“ i trudio se da ta suma daje “pet“ ili čak “šest“. Drugim riječima, potrudio sam se maksimalno pisati rječite i temeljite skupove dojmova o pojedinom filmu, glumcu, redatelju, žanru, ljubiteljima sedme umjetnosti prenositi svoja zapažanja s puno strasti i ponuditi im užitak čitanja kakav sam imao čitajući neke od gore navedenih uzora, jednak, ako ne i veći. Jer, preko novinskog papira ili računalnog ekrana do čitatelja treba doprijeti strast kojom je autor izrešetao računalnu tipkovnicu poput Ramba ili McClanea. Primarna zvijezda vodilja bila je biti filmski kritičar kakvog bi i sam volio čitati, zanimljiv i razumljiv “die hard“ filmofilima i tzv. prosječnom gledatelju koji možda ne uspijeva pohvatati sve konce sinefilskih referencija, no svejedno može guštati u tekstovima. Volim za sebe reći da sam najprije filmofil, pa tek onda filmski kritičar, kao što je Tarantino najprije filmofil, pa tek onda redatelj. Svakako, “critic“ koji istinski voli “movie(s)“, koji na film kao takav ne gleda tipično kritičarski “s visoka“ nakon što je uspio preskočiti visoku stepenicu od filmofila do filmskog kritičara. Trudim se od početka pisati sinefilske tekstove spušten na zemlju, istovremeno tipkajući s poštovanjem po sedmom nebu film(ofil)ske mašte. Neću, jasno, svakom filmu skinuti sve kritičarske zvjezdice s neba, ali neću ih ni iskoristiti kao šurikene iz nindža akcića kontra njega.

FsR: Kada si skužio da ti je film najvažnija stvar na svijetu?
MNj: 
Da me Tajo nije u djetinjstvu vodio sa sobom u kino na “Conana Barbara“, “Bilo jednom u Americi”,  “Terminatora“, “E.T.-ja“, “Plavog groma“, “Indianu Jonesa 2”, “Policajca s Beverly Hillsa”, “Lov na zeleni dijamant”, “Godinu zmaja“, “Rockyja IV“, “Živjeti i umrijeti u L.A.-u”, “Top Guna“, “Veliku gužvu u Kineskoj četvrti“, “Nedodirljive”, “Kišnog čovjeka“… i podijelio opčinjenost magijom filma i velikog ekrana, tko zna bih li danas davao ovaj epski intervju. Bila je to ljubav na prvi pogled, kakva se događa “samo na filmu“. Upravo iz djetinjstva datira trenutak koji me je predodredio i zacementirao tvrdnju da mi je film najvažnija stvar na svijetu. Polovina osamdesetih, ako se ne varam 1986. godina. Ljeto je i mali (Cine)Marko je nekoliko dana ležao u gripi, s upalom grla. Prilikom kontrole, doktorica veli da mi je bolje. “Ozdravio si“, ocjenjuje ona, a ja nju, ženu u bijelom, ne pitam “Mogu li sad napokon pojesti sladoled?“, kao većina vršnjaka. Ne, ja postavljam pitanje “Može li me tata voditi u kino na ‘Komandosa’?“ (smijeh). No, sjetimo li se simpatične “sladoled scene“ s početka tog akcijskog klasika, moglo bi se reći da sam na kraju dobio oboje, i Arnieja i “slaju“ (ne Slyja), ha-ha.

Hollywood

FsR: Široj javnosti si otprije najpoznatiji kao recenzent, esejist, kritičar i urednik bivšeg filmskog časopisa “Hollywood“, pa reci nam kako ti je bilo obavljati sav taj posao i kakva te sjećanja vežu uz rad na tom časopisu?
MNj: 
Bila je velika čast na poziv glavnog urednika Veljka Krulčića 2003. postati suradnik i potom urednik časopisa koji sam uzimao od prvog broja iz davne 1995. godine, oduševljen magazinom koji je dostojno naslijedio slične domaće tiskovine kratkog vijeka kao što su “Studio“ ili “Super“, te ih kakvoćom i premašio. Pamtim kao da je bilo jučer kad sam s frendovima, velikim filmofilima Dujom i Mikijem, u trećem razredu srednje škole kupio “Hollywood“ s Pierceom Brosnanom na naslovnici i preko slobodnog sata (ne, nismo “markirali“) upijao sve što je unutra pisalo poput spužve kojom smo brisali školsku ploču. Zbog toga je i bilo užitak raditi (za) “Hollywood“, koliko god da sam imao dosta posla vozeći paralelni slalom između uređivanja i pisanja, potom i istovremenog rada za “Slobodnu“ na istim funkcijama. Desetak godina kasnije, još u nosu imam miris papira novih brojeva pristiglih iz tiskare početkom svakog mjeseca. Neopisivo je zadovoljstvo bilo uzeti jedan svježi primjerak i prolistati ga zadovoljan postignutim.

FsR: Zadnjih par godina pišeš za “Slobodnu Dalmaciju“ gdje ujedno imaš i svoju rubriku “CineMark“. Reci nam kako je to imati rubriku samo za sebe i kakva je čitanost te rubrike?
MNj: 
Osjećaj je super, san svih filmskokritičarskih snova. Zapravo, imam nekoliko rubrika. U rubrici “Televizionar“ biram tri najinteresantnija filma iz tjednog TV programa s domaćih dalekovidnica (posljednji bijahu “Predator“, “Jedini preživjeli“ i “Rat Charlieja Wilsona“). “Videodrom“ je rezerviran za kraće osvrte na filmove u videotekama, pri čemu prednost imaju preostali stari dobri videoklubovi, ali ne zapostavljam ni MAXtv. “Pretpremijera“ najavljuje “nadolazeće atrakcije“, od “Pobješnjelog Maxa 4“ do “Fantastične četvorke“. A “CineMark“ je moj “trade-mark“, recenzentska kinorubrika naslovljena 2004. za “Reflektor“ urednice Vilhelmine Lovrić kao igra riječi između kina/kinematografije i mog imena, s posvetom tati koji mi je često govorio “Sine, Marko“. Dok se “Televizionar“ i “Videodrom“ nalaze samo u tiskanom izdanju, tekstovi iz “Pretpremijere“ i “CineMark“ rubrike se objavljuju i na portalu “Slobodne“. Da kucnem o drvo (“Knock! Knock!“), čitanost je jako dobra. Nerijetko su upravo ti tekstovi, zajedno s ponekim intervjuima (Dalibor Matanić i Eric Cantona, na primjer) ili portretima (Jason Statham), dio top-pet “najčitanijih“ u cjelokupnoj sekciji Kultura na SD portalu. Svaki “CineMark“ tekst u prvih nekoliko dana bez većih poteškoća nakupi iznad 1000-1500 klikova i uglavnom se njihova čitanost u konačnici mjeri u par tisuća pogleda, a neki znaju dogurati i preko 20.000, kao kontroverzna “Nimfomanka 2“, primjerice.

FsR: Prije par mjeseci si objavio knjigu “FILMoteka“ koja je svojevrsni presjek tvog rada od početka karijere pa sve do danas. Kako i kada se rodila ideja da dio svojih tekstova sažmeš u knjigu i otkud baš naslov “FILMoteka“?
MNj: 
Posljednjih godina često mi je padalo na pamet kako bi bilo lijepo ukoričiti barem neke tekstove, da ne blijede na novinskom papiru ili se gube u bespućima interneta. Veljko Krulčić, nekadašnji glavni urednik “Hollywooda“ i direktor izdavačke kuće “Vedis“, kao da je čuo moje misli i ponudio mi izdavanje jedne takve knjige. To je bio kompliment budući da je “Vedis“, među ostalim, izda(va)o Kreljino “Prijateljsko uvjeravanje“ i “April u Novembru“ Vladimira Vukovića. Ja sam predložio naslov “FILMoteka“, višeznačan i simboličan, baš kako volim. Štampana slova “FILM“, vjerujem, ne treba objašnjavati. U ovome “teka“ satkana je moja nepretenciozna filmskokritičarska poetika. Opet, “teka“ je tu kako bi i pozvala filmofile da čitajući knjigu u neku svoju bilježnicu – ne nužno Sparksov “The Notebook“ (smijeh) – zapisuju ideje iz kojih bi se jedan dan u njima mogao roditi filmski kritičar.

FsR: Kakva su tvoja očekivanja od “FILMoteke“ i među kojom publikom misliš da će knjiga imati najveći odjek?
MNj: 
Pobit ću dijalog iz “Kakvih frajera 2“ – “Što čitaš? ‘Velika očekivanja’. I? Očekivao sam više“ (smijeh). Nemam velika očekivanja i trezven sam u smislu prodaje. U svijetu, pogotovo Hrvatskoj, vlada kriza izdavaštva i knjige, nažalost, slabo idu. Šansa je ravna nuli da će se jedna knjiga, k tome filmska, nametnuti na tržištu na kojem se najviše čita (ose)bujna Nives Celzijus. To je naša “gola istina“. Schwarzenegger kao načeti Terminator prosječnom hrvatskom oku nije atraktivan kao propisno dekolteirana Nives s (ot)kliznutom naramenicom kao točkom na “i“ seksepila. Ipak, nadam se da će “FILMoteka“ imati odjeka među filmofilima i ljudima u filmskoj branši. Njima je ponajprije i namijenjena.

FILMoteka
Foto by Cropix

FsR: Kako to da je na naslovnici Arnold Schwarzenegger, a ne recimo Alfred Hitchcock koji je po broju stranica dobio najveći prostor u knjizi?
MNj: 
Nekoliko je opcija bilo u igri za naslovnicu. Krasan par Christian SlaterPatricia Arquette u kinu s kokicama i coca-colom iz filmofilskog bisera “Prava romansa“. Trenutak iz Tornatoreova “Cinema Paradiso“ s klincem kako se razdragano, dječje nevino divi filmskoj vrpci. Divan prizor iz “Samca“ Toma Forda u kojem je automobil Colina Firtha parkiran ispred zida oslikanog vriskom Janet Leigh iz Hitchcockova “Psiha“. Antonio Banderas kako promatra Elenu Anayu na ekranu u “Koži u kojoj živim“… Na temelju većeg dijela ovih primjera, vjerojatno kužite da se na naslovnici htjelo uhvatiti momenat opčinjenosti gledanjem pokretnih slika na ekranu, gledanjem filma. Kad smo postavili Schwarzeneggera na “cover“, to je bilo to iz više razloga. Kadar je takav da filmofilska mašta odlazi nekoliko koraka dalje od scene Schwarzeneggera kako gleda samoga sebe u zrcalu nakon “operacije“ oka. Evo jednog koraka: silueta s leđa može biti neki gledatelj s pogledom uperenim u Arnolda na ekranu, od čitatelja do mene kojega je “Terminator“ dosta obilježio, bio predmet straha i fascinacije, među ostalim i zbog scene s naslovne. Konačno, “Terminator“ mi je “generacijski“ bliži od Hitchcockovih filmova, a mislim da je za svakog kritičara važno da je u dosluhu sa svojom generacijom. Citirat ću ovdje Edwarda Furlonga iz “Terminatora 2“ – “It’s definitely you“.

FsR: Ako se ne varamo, već 15-ak godina se baviš ovim poslom, pa reci nam da li i dalje s istim entuzijazmom prilaziš filmu i svemu što je vezano uz takozvanu sedmu umjetnost?
MNj: 
Još uvijek izgaram za film kao filmofil i filmski kritičar. Ljubav prema filmu nije jenjala i za filmove mi nije teško “potegnuti“ iz Splita do Šibenika ili Zadra kad neki naslovi preskoče naša kina (“Charliejev svijet“, “Machete“, “Grijesi očeva“…). Ono, akcijski “in&out job“. Sjednem u svoga “Fokija“ (Ford Focus), odvezem se autocestom i vratim odmah nakon filma kući. Mislim da bi to malo tko napravio. Također, nastojim svakom tekstu, pa i ovom intervjuu, pristupiti kao da je prvi/posljednji i dati 101 posto (od) sebe. Pripremit ću se marljivo i (nanovo) odgledati veći dio opusa glumca/redatelja/žanra o kome/čemu pišem ili za recenziju novog nastavka nekog serijala obnoviti gradivo gledanjem prethodnih filmova, po mogućnosti na VHS-u ako ih imam u kolekciji, radije nego na DVD-u.

FsR: Kroz svoj posao upoznao si brojne zvijezde, a velik dio njih si imao prilike i intervjuirati. Tko je od njih ostavio najbolji dojam na tebe i zašto?
MNj: 
Zvijezde su većinski bile pristupačne i “cool“. Puno je dojmova od susreta sa zvijezdama pa ću, da ne zauzmu cijeli prostor, izdvojiti tri. Neću do kraja života zaboraviti Stallonea u Veneciji 2009. kako mi je kroz smijeh kazao “Zar se nismo, ono, slikali već 100 puta?“ i zauzeo pozu za vječnost s priložene slike. Naime, nakon press-konferencije nastala je takva gužva da je, od guranja, na naših nekoliko fotki nedostajala glava njemu ili meni. To je, naravno, bilo nedopustivo za mene kao njegovog zakletog fana koji je, k tome, s norveškim kolegom Nilsom pitanjima (o)držao presicu na životu pored sramotno nezainteresiranih novinara, pa sam smatrao da zaslužujem dobiti jednu kako spada, ne sluteći da će ispasti ovako kulerska i pet plus. Nezaboravan je bio i trenutak u Cannesu 2010. na premijeri filma “Chatroom“ – Aaron Johnson kreće prema pozornici, a ja mu iz publike uzviknem “Kick-Ass!“, nakon čega mi on u prolazu daje ruku u Dutch-Dillon stilu, na stranu što obojica nismo onako mišćavi kao Schwarzenegger i Carl Weathers (smijeh). Konačno, Berlin 2013., dodjela Europskog Oscara i upoznavanje Adele Exarchopoulos, prekrasne zvijezde obožavanog mi filma “Adelin život“ koja mi je promakla u Cannesu. Dajem dragom portugalskom kolegi Joseu aparat da nas fotografira. Jose “okine“ i vraća mi fotić. Gledam sliku s Adele, a ona se nasmije, veli “Dobra je, ali možemo mi to i bolje“, vrati aparat Joseu i nastane vjerojatno najdraža “celebrity“ fotka u mom posjedstvu iza one sa Stalloneom. Škljoc!

FsR: Jesi li ikada dobio pohvalu od nekog filmaša na račun recenzije ili intervjua ?
MNj: Jesam, i te pohvale za mene imaju posebnu težinu. U “FILMotečnom“ intervjuu za “Slobodnu“ istaknuo sam kako mi je jedan od omiljenih redatelja Paul Verhoeven nakon 1:1 razgovora u Veneciji 2007. saopćio da sam “vrlo dobro informiran“, što vrijedi ponoviti. Također, Michael Moore me je u Veneciji 2009. pohvalio da sam mu postavio najbolje pitanje (“Niste mogli odoljeti, a da ne stavite Busha i u ‘Capitalism: A Love Story’. Jeste li vi i Bush kao Batman i Joker u smislu da “jedan drugoga činite potpunim“, kako je rekao Heath Ledger u ‘Vitezu tame’?“). Da ne ostane sve na strancima, evo i par domaćih. Veliki Arsen Dedić, s kojim se dotad nisam čuo u životu, osobno me nazvao na telefon da se zahvali na “najrukopisnijoj recenziji filma od svih“, referirajući se na osvrt na dokumentarac o njemu “Moj zanat“. Kristijanu Miliću bilo je “neobično drago“ što sam spomenuo Romera u recenziji “Broja 55“. A meni je neobično drago što mi je glumica Ivana Roščić iskreno priznala da prati moj rad.

FsR: Što ti je najdraži dio posla (ako je to uopće moguće odrediti), intervjuirati poznate i manje poznate filmske zvijezde/redatelje, pisati recenzije, biografije ili eseje koji se dotiču pojedinih žanrova i tome slično?
MNj: 
Recenzije, portreti i tematski eseji su mi top topova. Najviše daju prostora da se kreativno razmašem. Dragi su mi i intervjui, ali moram priznati da ih ponekad, kad stizanje “deadlinea“ pali vatru teškog stresa pod nogama, najčešće na festivalu, nije lako “skidati“ s diktafona, osobito ako su na engleskom, a još osobitije ako neki strani filmaš ima prevoditelja pa je proces “skidanja“ duplo duži. Full Monty.

Adele Bardem Burton Cage Donnie Yen Helen Mirren Jackie Chan McAwoy Mendes Mikelsen Stallone Van damme

FsR:  Postoje li glumci i redatelji od kojih zazireš i čije filmove teško podnosiš?
MNj: 
Bilo ih je nekoliko kad sam bio mlađi, ali sad se doista ne mogu sjetiti nijednoga. Ovako postavljena rečenica prije me sjeća na Eastwoodov “one-liner“ iz “Guštera“ – “Postoji tisuću razloga da te ne ubijem, ali sad se ne mogu sjetiti nijednoga“ (smijeh). To valjda znači da nisam zlopamtilo. No, kao alternativu, mogu navesti nekoliko cijenjenih filmova koji su meni precijenjeni – “Genijalni um“, “Chicago“, “Pokojni“, “Milk“, “Krivotvoritelji“, “Antikrist“, “Igra oponašanja“… U novije vrijeme mi francuske “mainstream“ komedije znaju biti jako iritantne (“Hipohondar“). Toliko da mi, kako reče Woody Allen u jednom filmu, dođe da napadnem Poljsku kad čujem da u kina dolazi nova francuska komedija (smijeh).

FsR: Vodio si radionicu filmske kritike u sklopu Festivala mediteranskog filma Split, kako si se snašao u toj ulozi i kakav dojam su ti ostavili polaznici radionice? Ima li među njima mladih nada (profesionalne) filmske kritike i kako općenito vidiš budućnost filmske kritike s obzirom na to da danas gotovo svatko može biti (i je) kritičar?
MNj: 
Jesam, 2014., radionicu smo vodili beogradski kolega Vladan Petković i ja. Nama je bilo iznimno fino, nadamo se i polaznicima, među kojima je bilo nekoliko momaka i djevojaka s veoma poticajnim filmskim promišljanjima, poput Anje Pletikose, Antonije Eremut, Ivana Šarića, Erika Lončara… Uz maksimalnu predanost filmu i pisanoj riječi, mogli bismo jedan dan čitati i njihove kritike, a Ivan ih, čujem, već polako sakuplja. Budućnost filmske kritike po meni se može gledati kroz ružičaste naočale kućne glumice Johna Hughesa (Molly Ringwald, “Pretty In Pink“) i ne bi trebala biti upitna dokle god o filmu pišu ljudi koji ga istinski vole i “žive“, a ne samoprozvani kritičari koji ga vole mrziti i on im je usputna stanica u životu pa koriste dati prostor više da “shareaju“ svoj crni, “hejterski“ pogled na svijet i iskale svoje frustracije, nego da napišu nešto zaista pamtljivo. Tekstovi dosta govore o onome tko ih piše. Gle, tko to govori?

FsR: Kako reagiraš na općeniti kritičarski snobizam koji je danas zarazio većinu mainstream stranica koje se bave filmom? Stječe se dojam da su ljudi naprosto zaboravili kako uživati u filmu te da imaju potrebu da ga analiziraju do besvijesti, zar ne?
MNj: Pa, evo, toga sam se dotaknuo na kraju prethodnog pitanja. Ne mogu to “lajkati“. Nije problem u analiziranju filma do besvijesti, već u načinu na koji se to radi. Ulaskom u dublju analizu svakom se filmu može pronaći neka mana, kao i čovjeku. A čini mi se da mnogi to onda koriste kako bi mogli izgaditi film i istresti se na njemu u “anger management“ stilu. Nije ni problem u gađenju, već također u načinu kako se to radi. Razina cinizma je često klinički studena i prvoloptaški “hejterska“, namjesto suptilna. Vjerojatno i zato što se time znaju baviti ljudi koji za film mare kao za preklanjski snijeg, demonstriraju nepodnošljivu hladnoću pisanja i svejedno im je gade li film, glazbu ili nešto treće pa s istim “hejterskim“ zanosom, primjerice, sprdaju “Plaćenike“ i Rolling Stonese pod zajedničkim nazivnikom da “nema zemlje za starce“. Možda oni nisu krivi, nego ovo (ne)vrijeme u kojem se po “defaultu“ nešto mora gaditi. Gađenje i “hejtanje“ je “in“. Danas, pogotovo u Hrvatskoj, većini ništa ne valja, svi su vječito bolji i pametniji od redatelja, glumca, glumice, pjevača, nogometnog izbornika itd. i glume generale poslije bitke pet vojski. Nije baš istina da ništa ne valja pod uvjetom da niste postali emotivni robot i još uvijek u nečemu možete uživati. Dobrih filmova još uvijek ima i treba im dati priliku, pokušati zaroniti na dah ispod njihove površine i pronaći neke skrivene intrigantnosti. Za to se treba skoncentrirati i otvoriti četvero očiju prilikom gledanja, a ne paralelno obavljati druge stvari jer te za film nije briga – stavljati statuse na Fejsu i dopisivati se preko vibera pa onda, ajde, usput odgledati nešto preko oka da napišeš recenziju. To nije lako. Puno je lakše biti “hejter“.

FsR: Poznato je da s vremena na vrijeme gostuješ u emisiji “Kratki Rezovi” autora Tonča Bibića, a imaš li možda kakve ambicije i planove da se okušaš sa filmskom kritikom u obliku podcasta?
MNj: Istina, s velikim se guštom odazovem Bibiću na pozive za gostovanja u emisiji. Preferiram pisanje i iskreno do vašeg pitanja nisam razmišljao o “podcastu“, ali nemam ništa protiv ideje, dapače, možda i u duetu s Bibićem. We shall see…

 

FsR: Zbog prirode svog posla zasigurno posjećuješ i mnogobrojne filmske festivale. Zadnjih godina ih ima sve više i više, kako u svijetu, tako i kod nas, misliš li da s obzirom na njihovu brojnost filmske nagrade gube na vrijednosti?
MNj: Kod nas su festivali niknuli kao gljive poslije kiše. Doista ih ima previše da bi se moglo zapjevati “svako misto svoj festival ima“, ali neka ih. Festivali su alternativa tekućem kinorepertoaru i zahvaljujući njima, kao i revijama poput “Filmomanije“, hrvatski ljubitelji pokretnih slika uspijevaju pogledati ostvarenja koja inače možda ne bi imali priliku vidjeti na velikom ekranu i dobiti nekih 80ak posto uvida u najvažnije iz godišnje produkcije. Ne bih rekao ni da nagrade gube na vrijednosti, pogotovo kad se radi o stranim festivalima. Festivalska flora i fauna, Zlatne palme, medvjedi i lavovi, otvara brojna zatvorena vrata.

FsR: Što misliš o sada popularnom “superhero“ podžanru koji producentima donosi nebrojene milijune dolara? Hoće li taj trend superherojskih filmova potrajati ili se ugasiti i izblijediti kroz dogledno vrijeme, kao što se to, na žalost, nekoć dogodilo s “westernom” i akcijskim filmom 80-ih? Misliš li da ima šanse za veliki povratak (visokobudžetnih) “old school“ akcijskih filmova na vrh box-officea?
MNj: Superherojski spektakli zasad su najveća hollywoodska zlatna koka novog milenija. Srećom, mahom su i kvalitetni, uz rijetke stvarno slabe naslove (npr. “Green Lantern“ i “Ghost Rider“). U prilog njihove uspješnosti ide činjenica da se rade promućurno, kao jedan dugi serijal, jasno mislim na filmove studija Marvel. Bit će zanimljivo vidjeti kako će stvari izgledati narednih godina nakon što DC napokon proširi pipke svog svemira po kinima (od “Batmana protiv Supermana“ nadalje). Međutim, kad se i tu dogodi poneki promašaj, a zakon velikih brojeva nalaže da hoće (zasićenje publike rojem superheroja, kolizija Marvela i DC-ja), superjunački balon mogao bi se ispuhati i eto nove prilike za akcijske junake. Let Off Some Steam, Batman?

FsR: Superherojski filmovi su popularizirali CGI, a Jason Bourne je, pak, popularizirao takozvani shaky cam i choppy editing. Kako kao ljubitelj akcijskog filma gledaš na te trendove?
MNj: Nisam pretjerani fan tih trendova. Pao mi je mrak na oči od digitalije u finalu “xXx 2“. Srećom, CGI-ja ima u nešto manjem obujmu u novijim akcijskim filmovima, odnosno koristi ga se s razmjernom mjerom (“Fast&Furious 7“, “Mad Max 4“). S druge strane, filmovima o Jasonu Bourneu pristajao je “shaky cam“ i “choppy editing“ stil s obzirom da su se oni ložili na dokumentarizam daleko od ljepote akcijskog kadra osamdesetih/ devedesetih, realizam blizak dinamici suvremenog svijeta koji nije filmski lijep, njegovu hitnost, stres, užurbanost, konstantni pokret. No, Bourne je junak novog milenija i to kod njega može proći, za razliku od, recimo, ekipe Plaćenika. “The Expendables“ su zamišljeni kao posveta “old school“ akciji osamdesetih/ devedesetih i tu “shaky cam“ nema što tražiti. Sve bi trebalo biti pregledno i čisto kao u “Umri muški“ ili “Rambu III“. Gledatelj ne bi smio naprezati oči da “actually“ vidi akcijašenje junaka stare škole, od Willisa nadalje.

FsR: Kad bi recimo mogao birati što će Hollywood snimiti sljedeće, bi li izabrao nastavke poznatih (i tebi dragih) uspješnica ili, pak, originalne projekte koji su bili planirani, ali nikad realizirani, poput “Crusadea” sa Arniejem?
MNj: Ovo potonje, naravno, s obzirom koliko se nastavaka snima. “Crusade“ mi je osobno neprežaljen projekt koji je s Verhoevenom iza kamere mogao lako biti još jedan epohalni Arniejev film. Iako, lagao bih kad bi rekao da se ne veselim novom “Conanu“ kao Schwarzeneggerovom odgovoru na Eastwoodov “Unforgiven“. Još da ga režira Verhoeven…

FsR: Koje je tvoje stajalište o nastavcima popularnih franšiza koji nam stižu i po 30 godina od nastanka originala, ili o sveprisutnim remakeovima, rebootovima i prequelima?
MNj: Načelno nisam za to i često se uhvatim za glavu kad čujem riječ “remake“ i “reboot“ ili da se netko sjetio snimiti zakašnjeli nastavak neke svetinje, no neću odmah prekrižiti film samo zato što je nešto od to troje. “Pobješnjeli Max: Divlja cesta“ pokazao je da nikad nije kasno za “sequel“ ako se isti radi s respektom prema prethodnicima. Remakeova je oduvijek bilo sjetimo li se “Stvora“, “Lica s ožiljkom“, “Muhe“ i upravo ova tri filma iz osamdesetih daju primjer da remake može biti bolji od originala. A da nije bilo Nolanova “reboota“ serijala o Batmanu, Čovjek-šišmiš bi nam ostao u sjećanju slomljenih krila kao George Lazenby, pardon Clooney.

kung-fu1kung-fu2kung-fu3kung-fu4kung-fu5 mac&magija1mac&magija2mac&magija3mac&magija4mac&magija5 Rodriguez1Rodriguez2Rodriguez3 superhero1superhero2superhero3superhero4superhero5superhero6superhero7
Njegićevi članci iz Hollywooda

FsR: Jesi li iznenađen fenomenom “Twilight“ i “The Hunger Games” serijala, kao i popularnošću ostalih sličnih teen-naslova?
MNj: Prvi “Sumrak“ i druge “Igre gladi“ su mi skroz okej, za razliku od nastavaka i većine ostalih ekranizacija “young adult“ romana. No, nisam iznenađen njihovim uspjehom. Filmovi imaju čvrst temelj u bestselerskim knjigama, a tipuju na tinejdžersku publiku koja posljednjih godina najviše ide u kino. Uz to, tinejdžeri su u tim filmovima evoluirali. Nekad im je bilo najbitnije izgubiti nevinost (“Američka pita“) ili pobjeći maskiranom manijaku iz slashera, sad su nerijetko predstavljeni kao junaci koji su prisiljeni spašavati planet i u tom procesu usput rade tranziciju u svijet odraslih.

FsR: Kad već govorimo o fenomenima, moramo se malo osvrnuti i na serije. Nekoć su se velika glumačka imena bojala gaže na televiziji jer je to gotovo automatski značilo smrt karijere na filmu. Danas je situacija posve drugačija, pa čak i Oscarom nagrađeni glumci poput Matthew McCounagheya rado nastupaju na malim ekranima. Što misliš o popularnosti serija koje u današnje vrijeme proživljavaju svojevrsnu renesansu? Jesu li serije uistinu postale bolje od filmova kao što pojedinci tvrde?
MNj: 
Meni nisu, iako to dvoje ne bi uopće trebalo uspoređivati. Doduše, ne stignem pratiti serije, ali ono što sam uspio vidjeti nije me toliko oborilo s nogu da (o)stanem ispred TV-a kao ukopan. Svaka čast “Pravom detektivu“, ali kad smo kod “serial killer“ trilera prednost dajem “Sedmici“ ili “Kad jaganjci utihnu“. “Flash“ je simpa, no dajte mi “Spider-Mana (1)“ svaki dan… Međutim, drago mi je da je TV napravio “boom“ i otvorio nova radna mjesta za glumce koji u prodoru mladih snaga više nemaju toliko posla na velikom ekranu. A imam i jednu teoriju u vezi njihove popularnosti u Hrvatskoj, unatoč poboljšanoj kvaliteti. Veličina možda nije važna (smijeh), ali veliki ekran je za mene veliki ekran. Problem je što su se mnogi odlijepili od velikog ekrana (kultura odlaska u kino je kod nas ipak u padu) i oko istrenirali na malome “skidajući“ filmove s neta nakon čega je logičan korak bio prebaciti se na serije kojima je to prirodan habitat.

FsR: Ne smijemo zapostaviti filmsku glazbu, pa da te pitamo, koji su tvoji omiljeni filmski skladatelji i omiljene filmske teme?
MNj: 
Bravo, muzika svjetlosti je vrlo bitna za film. Puno je toga, od skladatelja do glazbe i pjesama, pa idem “random“ uglavnom s naslovima filmova, pretpostavljajući da čitatelji znaju autore. Vjerojatno naj-filmski “score“ imaju mi “Conan“, “Posljednji Mohikanac“, “Istrebljivač“ i “Hrabro srce“. Volim romantične (“Titanic”) i stare akcijske “scoreove“ nažalost pokojnog Jamesa Hornera (“48 sati“, “Crveno usijanje“), a kad sam gore upisao “Istrebljivača“ automatski sam se od Vangelisa sjetio i “Bountyja“. Labavu razliku između sna i jave do neprepoznatljivosti magle “Potpuno sjećanje“, “Vrtoglavica“ i “Početak“. Kad je “suspense“ u pitanju, biram  “Ralje“, “Psiha“ i “Predatora“. Na spomen totala i krupnog plana, odmah mi pada na pamet “Dobar, loš, zao“. Otvaranje filma “Ratnici podzemlja“. Teme za sva vremena “Terminator“, “Rocky“, “Superman“, “Ratovi zvijezda“, “Indiana Jones“, “Kum”… Uklapanje neke pjesme u film, ovako na pamet, “Halycon Daze“ i “Adelin život“, “Free Falin’“ i “Jerry Maguire“, “Born Slippy“ i “Trainspotting“, “With Every Heart Beat“ i “Dječak A“. Savršeno dočaravanje trenut(a)ka.

2014-godina filmcina 2014-godina filmcina2 Chuck Norris Jaume Balaguero Joe Dante Joe Dante2_Videodrom_Tron
Njegićevi članci iz Slobodne Dalmacije

FsR: U vrijeme dok nije bilo interneta, a filmovi su se posuđivali u videotekama, traileri i filmski plakati su bili možda i jedini oblik nekakve informacije o filmu i namjera im je bila da privuku gledatelja. Današnji traileri otkrivaju “spoilere“, često i priču kompletnog filma, dok plakati, pak, svi redom izgledaju gotovo isto. Što je po tebi razlog današnje neinventivnosti po tom pitanju?
MNj: Filmskom svijetu danas nedostaje jedan Drew Struzan. Nedostaju mu i istinske zvijezde. Nekoć na plakat nije trebalo nagurati dobar dio glumačke ekipe, bilo je dosta staviti lice i (prez)ime glumca koje bi “prodalo“ film, tipa REDFORD-HOFFMAN (“Svi predsjednikovi ljudi“), BRONSON (“Murphyjev zakon“), STALLONE (“Kobra“), CRUISE (“Dani groma“), SCHWARZENEGGER (“Terminator 2“), VAN DAMME (“Teška meta“)… Danas je to gotovo nemoguće jer nedostaje faca takvog kova, plus zvijezde više ne prodavaju film nego franšize. Na plakatu novog “Terminatora“ Arnie se gužva s Emiliom Clarke, Jaijem Courtneyjem i Jasonom Clarkeom, a na prijašnjima je bio sam.

FsR: Što misliš zašto se hrvatski redatelji i producenti ne usuđuju odvažiti napraviti žanrovski film i hoćemo li ikada imati prilike vidjeti domaći visokobudžetni akcić, horor ili SF blockbuster?
MNj: Kinohitovi postaju isključivo filmovi za djecu i komedije pa se takvi projekti i odobravaju. Počeli smo biti zapaženi na festivalima pa će sigurno biti i još više takvih filmova. No, poželjan je i diverzitet hrvatske kinematografije. Nadam se da će “Broj 55“ kao punokrvna ratna akcija pogurati stvari naprijed prema klasičnom žanrovskom filmu, da ne gledamo mahom festivalske drame, komedije i ostvarenja za djecu. Ne mora to čak biti ni visokobudžetni film. “Racija“ je očiti dokaz da se akcija može snimiti za male pare, a u niskobudžetnim okvirima u svijetu nastaju i mnogi horori, čak i SF-ovi.

FsR: Čije ti filmske kritike rado čitaš?
MNj: 
Još uvijek sa zadovoljstvom bacim oko na kritike gore navedenih kolega koji su i dalje aktivni u pisanju, kao i na od Društva hrvatskih filmskih kritičara zasluženo nagrađenog Vladimira Cvetkovića Severa, a u posljednje vrijeme s guštom iščitavam i tekstove Vladimira Vukovića u knjizi “April u Novembru“. Čovjek je udario temelje za filmsku kritiku i filmsko novinarstvo. Preporuka. Obvezna lektira.

FsR: Još par sitnica nas samo zanima za kraj, a to su: Arnie ili Sly? Van Damme ili Dolph? Seagal ili Norris? Adkins ili Jaa? Cameron ili McT? Nolan ili Fincher? Tarantino ili Rodriguez?
MNj: Uuuuu, na stotinu muka sam (smijeh). 1) Nekoć bi se odlučio za Arnieja koji definitivno ima velebnije filmove, impresivniji “on-screen presence“ i zabavniji je. No, što se više “vraćam“ Slyju, divim se njegovoj akcijskoj srčanosti i respektiram je do neba. Neriješeno. 2) Van Damme. Veći “cooler“. Veći broj kvalitetnijih filmova. Sjajan u “JCVD-ju“. Razriješen si dužnosti, naredniče Lundgren (smijeh). 3) “Stevo“ u devedesetima. Chuck u osamdesetima. Osamdesete su bile godine… 4) Dva najbolja fajtera današnjice. 1:1. 5) McTiernan umire muški protiv Terminatora Camerona? Tough one. Ne znam, ne mogu se odlučiti, ipak Cameron. 6) David protiv Golijata. David pobjeđuje u napetom duelu zahvaljujući iskustvu iz “Kluba boraca“. 7) Tarantino, filmofilima fino.

FsR: Eto, Marko to bi bilo to što se tiče nas. Imaš li ti možda još što za dodati?
MNj: 
To bi bilo to i od mene. Puno smo toga filmskoga pretresli u ovom intervjuu koji je bio neizmjeran užitak, a ući će i u povijest kao jedan od najvećih uopće. Više od 32 tisuće znakova teksta, to jest nekih 18-ak kartica. Epic.

Razgovarali Boris Prole i Ivica Pustički

Oglasi

Kategorije:Intervju, Specijal

Tagged as: ,

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s