Hrvatska

Specijal – Intervju: Ivan-Goran Vitez

Zakoračili smo eto u 2016. godinu, ali ako se malo osvrnemo na našu trenutačnu društveno-političku situaciju, može se lako steći dojam da se (ideološki) zapravo nismo nikamo pomakli već 60-ak i više godina. Još uvijek se dijelimo na lijeve i desne, na plave i crvene, na ustaše i komunjare, te jedni drugima još uvijek nabijamo na nos “grijehe” iz prošlosti. Da je nešto još uvijek “trulo u državi Hrvatskoj” primijetili su scenarist Zoran Lazić redatelj Ivan-Goran Vitez koji su se na humorističan način odlučili  pozabaviti tom problematikom u svom najnovijem filmu, partizanskoj komediji Narodni heroj Ljiljan Vidić koja je (kao što sam već spomenuo u našoj najavi) radnjom smještenoj pred kraj Drugog svjetskog rata, i koja prema Vitezovim riječima “tematizira prošlost koja nikad nije otišla s ovih prostora”.
Ivan-Goran Vitez je relativno “novo” ime na domaćoj filmskoj sceni, barem ako uzmemo u obzir njegov dugometražni (igrani) redateljski opus koji se za sada sastoji od svega dva filma, crnohumorne triler komedije Šuma summarum koja je premijerno prikazana 2010. godine, i već spomenute “ratne” komedije Narodni heroj Ljiljan Vidić. No Vitez je u svijetu filma još od malih nogu, a svoju karijeru je započeo još 1981. kao glumac u filmu Rano sazrijevanje Marka Kovača redatelja i scenarista Branka Schmidta. Nakon toga se još pojavio u filmu Stela Petra Krelje, zatim “kratkišu” Najmanji čovjek na svijetu Roberta Orhela, te nogometnoj komediji Ajmo žuti Dražena Žarkovića. A mogli smo ga također gledati u epizodnoj ulozi (TV voditelja) u popularnoj domaćoj humorističnoj TV seriji “Bitange i princeze” Gorana Kulenovića na kojoj je Vitez također surađivao kao redatelj i scenarist (zajedno sa Zoranom Lazićem).
Sredinom 90-ih Vitez je upisao režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje zanimljivo, još uvijek nije diplomirao jer su njegov film Pomor tuljana (iz 2000.) njegovi mentori i predavači odbili kao diplomski rad uz objašnjenje da je “previše nasilan” i “moralno neodgovoran”. Ništa manje kontroverze, unatoč nagradama, nije izazvao ni njegov srednjemetražni film Posljednja pričest  iz 2005., a slično je prošla i već spomenuta komedija Šuma Summarum koju su mnogi opisali riječima “eksplicitno” i “groteskno”. No, Šuma Summarum je također bila okarakterizirana kao ugodno iznenađenje što je u konačnici rezultiralo kultnim statusom filma u određenim krugovima. Na kraju krajeva, ne smijem zaboraviti spomenuti i prvi domaći filmski podcast, Filmske Repulzije, koji je Vitez pokrenuo unazad 2-3 godine zajedno sa kolegama Goranom Sedlarom i Sanjom Kovačević, te humorističnu TV seriju “Zakon!” koja je također proizašla iz suradnje Viteza i Lazića. Na njihovu žalost, sve je ostalo samo na jednoj sezoni jer ljudi sa HRT-a baš i nisu najbolje shvatili (specifičan) humor koji su Vitez i Lazić “isfuravali” u Zakonu, pa su seriju šibnuli u najkasniji mogući termin, a zatim ju i ukinuli nakon prve sezone.
No, ako je suditi po gledanosti Narodnog heroja Ljiljana Vidića koji je u prva tri dana sakupio čak 15 tisuća gledatelja, što je za hrvatski film itekako fina brojka, Lazićev i Vitezov humor ovaj puta nije ostao neshvaćen, iako je toj brojci zasigurno “kumovala” i jaka marketinška kampanja. Bilo kako bilo, uspio sam “zagnjaviti” Viteza da izdvoji malo vremena za Filmove s Ruba, pa evo što nam je sve rekao…

“Iskreno, meni isto dođe malo muka kad vidim koliko se ljude treba nagovarati da dođu u kino na domaći, u ovom konkretnom slučaju moj film, ali izgleda da bez toga ne ide.”

Izvor: Screenshot, HRT

Izvor: Screenshot, HRT

Filmovi s Ruba: Ajmo za početak malo o Filmskim Repulzijama, (filmskom) podcastu koji si pokrenuo sa Goranom Sedlarom i Sanjom Kovačević prije, koliko..2-3 godine? Do sada ste “natukli” ravno 125 epizoda i nemate namjeru stati na tome. Kada ste počinjali sa tim projektom, je li itko od vas uopće mogao pomisliti da ćete “dogurati” ovako daleko? I kakvi su daljnji planovi za Repulzije, razmišljate li da nakon toliko uloženog vremena i truda pokušate i unovčiti sve to, pronaći neko sponzorstvo?

Ivan-Goran Vitez: Ja što god počnem imam ideju raditi dok ne krepam. Po putu se katkad ti planovi moraju prilagoditi novonastalim situacijama, ali evo, Repulzije sad već šajbamo i 127 epizoda i nekako nemamo namjeru prestati. Za one koje ne znaju, nas troje pogledamo što će tekući tjedan zaigrati u kinima i onda uglavnom popljujemo te filmove, samo na temelju trailera i marketinškog materijala, jer nas se uvijek šopa istim pizdarijama.

Bilo bi idealno kad bi itko prepoznao našu misiju i omogućio nam da ovo što sad već tri godine radimo besplatno, radimo za nekakve novce, ali dosad se to nije dogodilo. Bilo je nekih kontakata s radiom Yammat, ali naš im koncept ipak nije bio zanimljiv. Podcastanje dopušta sve, a službene radio stanice ipak prvenstveno moraju misliti na svoje sponzore, a tek onda na publiku koju mi čak imamo u čisto solidnom broju.

 

FsR: U jednom kratkom intervjuu za Monitor si spomenuo kako su Repulzije nastale kao produkt toga, citiram, “što nas se toliko marketinški bombardira sa stvarima koje moramo gledati da smo jednostavno zaključili da neke stvari ne želimo gledati, a na ovom ćemo podcastu objašnjavati zašto ne i to dijeliti s vama”. E sad, tvoj prvi dugometražni film, “Šuma Summarum”, je marketinški bio slabo popraćen, gotovo nikako, što je u konačnici rezultiralo sa svega 2-3 tisuće gledatelja.
No “Ljiljan Vidić” zato ovih zadnjih dana gotovo da “iskače iz paštete”. Građane se “bombardira” raznoraznim marketinškim materijalima, od jambo plakata po cijelom gradu, bannera na popularnim web stranicama, preko nagradnih igara na Facebook stranici, News Bar skečeva, raznoraznih pojavljivanja i intervjua po novinama, portalima i TV emisijama gdje ih se “uvjerava” da je ovo najbolja komedija još od 45-e! Nije li to upravo ono protiv čega se Repulzije “bore”? Kome vjerovati u ovom slučaju, Ivanu-Goranu Vitezu, redatelju koji priželjkuje da njegov film vidi što više ljudi (ili barem 100 000), ili Ivanu-Gornu Vitezu, Repulzičaru koji svoje slušatelje već 125 epizoda uvjerava da ne podliježu marketingu?

IGV: Zato smo napravili emisiju u kojoj je tematiziran “Ljiljan Vidić”, a u kojoj nisam sudjelovao ja. I kolege nisu bili posebno nježni, komentirali su film prvo na temelju tog marketinškog bombardiranja, a onda i nakon gledanja iznijeli svoje impresije.

Iskreno, meni isto dođe malo muka kad vidim koliko se ljude treba nagovarati da dođu u kino na domaći, u ovom konkretnom slučaju moj film, ali izgleda da bez toga ne ide. Sa “Šumom” sam se pouzdao u nekakav famozni “word of mouth”, no to ne funkcionira. Tako da zapravo mogu biti prezadovoljan što je Blitz prepoznao hitoidni potencijal “Narodnog heroja Ljiljana Vidića” i odlučio mu dati ogroman marketinški vjetar u leđa. Naravno, to je mač s dvije oštrice, jer određeni sloj populacije ne može podnijeti da postoji nešto što bi postalo domaći kino hit, pa se upiru ne bi li potencijalnu publiku uvjerili da je “Ljiljan Vidić” prenapuhano smeće, ali to je tako, ide u rok službe. U svakom slučaju, ja smatram da je “Narodni heroj Ljiljan Vidić” film itekako vrijedan gledanja i pritom prilično važan u ovom trenutku povijesti. Ali moguće je da sam u zabludi, jer kao što će reći mudri internetski glas – “s obziron koliko se film reklamira, ne može bit dobar”.

 

FsR: Kao što si to već i sam spomenuo u nekoliko navrata, Ljiljan Vidić na sebi svojstven način ismijava partizane, ustaše, četnike, i moderne elemente društva kao što su konzumerizam i pomama sa reality showovima. No, hoće li to biti zanimljivo i smiješno današnjoj publici koju uglavnom sačinjavaju mlađih ljudi, srednjoškolci, studenti i ostali gledatelji između srednjih 20-ih i 30-ih, koji generalno preferiraju šarene visokobudžetne CGI (super-herojske) spektakle, ne mare previše za prošlost koja im se uporno gura pod nos, a mnogi od njih i sami gledaju te realitye. Ili se nadaš da će Ljiljan Vidić pronaći svoju publiku u nekom drugom, odabranom miljeu građanstva?

IGV: Ne zanima me nikakav odabrani milje građanstva, smatram da bi ovaj film treba vidjeti što veći sloj publike. Koliko uspijem pratiti reakcije ljudi, na kraju nema nikakve veze koliko je tko star, stvar je samo u tome koliko je neopterećen i nefrustriran, te spreman pogledati film mimo svojih unaprijed postavljenih shvaćanja. “Narodni heroj Ljiljan Vidić” je komedija, a komedija je zajeban žanr, jer svatko za sebe misli da mu je smisao za humor razvijen do krajnjih granica, što uglavnom ne odgovara stvarnom stanju stvari. U biti bi svatko tko kaže za bilo što “Ovo nije smiješno”, trebao nastaviti “… a ono što je smiješno je…” i dodati svoj primjer smiješnoga, tako da mu se ukus za komediju postavi u bilo kakvu korelaciju.

 

FsR: Žanrovski film u Hrvatskoj baš i nije pretjerano zatupljen jer se domaći redatelji više vole baviti temama nego žanrovima (a tu je naravno i probelm financiranja). Ali zadnjih par godina, Milić, Marasović, ti i još neki, polako ali sigurno mijenjate tu “politiku”. Što ti misliš o budućnosti hrvatskog žanrovskog filma, već kad su “Šuma Summarum”, “Živi i mrtvi”, “Broj 55”, te “Show Must Go On” (i sada “Ljiljan Vidić”) napravili (mali) iskorak na tom polju? Imali li uopće budućnosti za žanrovski film kod nas?!

IGV: To je sad stvar publike koja kuka li ga kuka “Oh, zašto se kod nas ne snimi horror, zašto se kod nas ne snimi SF, itd…” Mada, tvrdim da kada bi se snimio film u tim, manje zastupljenim žanrovima, ti koji najviše kukaju, tek bi onda počeli kukati kako to nije baš to što su si zamislili. Ako bi ga se uopće i udostojili pogledati. Ali, evo, nas nekoliko nabrojanih pokazuje da nije nemoguće u Hrvatskoj snimiti film mimo mainstreama, pa, mislim, ajmo, kameru u ruke i rasturačina! Danas je bar jednostavno snimiti film u svojoj produkciji. Od kukanja slabe vajde. A o tome koliko se svaki od nas spotrga da bi uopće došao u priliku snimiti film bi se dale napisati enciklopedije.

Izvor: blitz-cinestar.hr

Izvor: blitz-cinestar.hr

FsR: Sa svojim dugometražnim prvijencom si imao problema ne samo sa marketingom, već i sa samom distribucijom. Sjećam se kako si svojedobno izjavio da su u opticaju tada bile samo tri kopije za prikazivanje koje su se slale naokolo bez tvog znanja, te kako ni jedna TV kuća nije bila zainteresirana za prikazivanje “Šume” na svom programu i da film vrlo vjerojatno neće izaći na DVD-u. Na sreću, HRT ga je u konačnici otkupio i prikazao, a “Šuma” je izašla i na DVD-u (iako ne bez problema). “Ljiljan Vidić” nadajmo se neće imati takvih problema, no jesi li razmišljao o tome da film pokušaš progurati i na vanjsko tržište? Primjerice Milićev “Živi i mrtvi” je izašao na DVD-u i Blu rayu u Francuskoj, Engleskoj i Japanu (dok hrvatsko DVD izdanje tog filma uopće ne postoji!). Imali šanse da i “Ljiljan Vidić” “krene tim stopama”?

IGV: Ja se time zbilja nema niti snage niti znanja baviti. Prošli put su mi distributeri bili paraziti iz Continentala i nadam se da mi se to iskustvo više nikada neće ponoviti. Blitz i PR-ovac Hrvoje Ratkić svoj posao rade vrhunski, tako da će se vjerojatno pobrinuti za sav popratni plasman filma. Iako, “Narodnog heroja Ljiljana Vidića” sam snimao isključivo s idejom domaće publike, uopće me ne zanimaju nikakvi festivali i vanjska tržišta. Najmanji je problem izdati DVD za vanjsko tržište, ali što s tim? Vanjska tržišta su zatrpana tonama filmova, što će ikome na bilo kojem vanjskom tržištu značiti film na nerazumljivom jeziku koji se bavi temom koja ih se teško dotiče?

 

FsR: “Šumu Summarum” su pojedinci uspoređivali sa Boormanovim “Oslobađanjem”, Hillovom “Južnjačkom Utjehom”, i nekim drugim modernijim naslovima slične tematike, kao primjerice “Paintball” iz 2009. “Ljiljana Vidića” pak neki uspoređuju sa Tarantinovim “Nemilosrdnim Gadovima”. Smetaju li te takve usporedbe? Tim više što si ti u jednoj nedavnoj epizodi Repulzija spomenuo kako zapravo nikada nisi gledao Nemilosrdne Gadove, te da bi morao pogledati taj film.  Jesi li ga možda pogledao u među vremenu?

IGV: I dalje nisam gledao “Nemilosrdne gadove”, nemam više živaca za Tarantina. Njegova furka nije moja furka i naporno mi ga je gledati. A smetaju li me takve usporedbe – da, smetaju. Naročito Ljiljana Vidića uspoređivati s Tarantinom, dok postoji autohtoni žanr partizanskog filma na kojem smo mnogi od nas odrasli. Nije filmska povijest počela s Tarantinom, vrag ga zel! Htio bih jednom zasvagda raščistiti nešto – kad idem raditi film nikada mi – NIKADA! – inicijalna ideja ne potječe iz nekog drugog snimljenog filma. Pa tko vjeruje – vjeruje, tko ne – što mu ja mogu. Uspoređivati “Šumu summarum” s ijednim od nabrojanih filmova (“Paintball” uopće ne znam što je) mogu samo ljudi koji ili nisu gledali “Šumu” ili te druge filmove ili im je mozak oštećen u toj mjeri da mu je naznaka određenog motiva znak da su neki filmovi isti.

 

FsR: Možeš li nam reći nešto više o samom snimanju “Ljiljana Vidića”? Kako je to proteklo, kakva je bila atmsofera na setu, jel bilo kakvih nezgoda, anegdota, ili većih problema?

IGV: Vrijeme je bilo čista katastrofa, poplave su nam uništavale setove, pa smo usred snimanja morali tražiti nove, koji su znali čak ispasti bolji od prvotno izabranih i tako to. Tipično snimanje filma. Mukotrpno, ali slatko, jer je unatoč svemu atmosfera bila fenomenalna, plan snimanja nije prekoračen niti za jedan dan i na oproštajki je organizirana vrhunska orgija, kako to već obično bude u ovom glamuroznom poslu.

 

FsR: Svatko tko sluša Repulzije upoznat je sa time da ti baš i ne gledaš pretjerano mnogo filmove (i serije), a ono što i pogledaš često ti se ne svidi. Pa s obzirom da je 2015. završila, reci nam, koji ti je onda najbolji film koji si ti pogledao u 2015-oj, ako takav uopće postoji?

IGV: Zapravo mi je postotak šuta prilično velik, ono što pogledam uglavnom bude dobro, jer mi je proces selekcije zastrašujuć. Prošle godine od pogledanog preporučam “Nightcrawlera”, “Foxcatchera”, “It Follows” i predivan “Inside/Out”. Od serija “Daredevila”, s rezervom da bi mi bilo jako interesantno vidjeti kako bi sve skupa završilo da je Drew Goddard ostao do kraja.

 

FsR: I za kraj ono klasično pitanje, kakvi su ti planovi za dalje, nakon Ljiljana Vidića? Razmišljaš li već o nekom novom projektu koji te intrigira?

IGV: Počinjem pisati scenarij o talačkoj krizi u osnovnoj školi – svježe rastavljeni tata dolazi u kćerkin razred proslavit njen rođendan i sa sobom ponese pušku, kako ga nitko ne bi omeo u naumu. I iz toga krenu razne peripetije, tako da se na pola filma više uopće ne zna tko je tu normalan, tko je good guy, a tko bad guy, i kako se sve uopće može završiti da ne izgine cijeli razred devetogodišnje djece.

 

Ja ovim putem (još jednom) zahvaljujem Vitezu na vremenu izdvojenom za Filmove s Ruba, a Vas sve pozivam da zajedno pogledamo Narodnog heroja Ljiljana Vidića koji se počeo prikazivati “u svim poštenim kinima” od 31. prosinca 2015.

Oglasi

1 reply »

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s