Horor, triler/2016./SAD

REŽIJA: James Wan

SCENARIJ: James Wan, Carey Hayes, Chad Hayes, David Leslie Johnson

ULOGE: Vera Farmiga, Patrick Wilson, Frances O’Connor, Madison Wolfe, Lauren Esposito, Patrick McAuley, Benjamin Haigh, Maria Doyle Kennedy, Simon Delaney, Franka Potente, Simon McBurney…

TRAJANJE: 133 minuta

SINOPSIS

U novom nastavku ponovo ćemo moći gledati Eda (Patrick Wilson) i Lorraine Warren (Vera Farmiga) u ulozi paranormalnih istražitelja, koji će ovoga puta otputovati u Englesku. Priča je bazirana na istinitim događajima koji su se u periodu od 1977. do 1979. dešavali u jednoj kući u engleskom gradu Brimsdownu. Radi se o jednom od najvažnijih dokumentiranih paranormalnih slučajeva u svijetu koji su pogodili porodicu Hodgson, a Ed Warren je ovaj slučaj naveo kao jedan od najstrašnijih iskustava tokom njegove karijere.

James Wan je još jednom dokazao da itekako zna stvoriti napetost, tenzije, te nelagodnu i zastrašujuću atmosferu od koje se lagano diže kosa na glavi. Njegova kamera lebdi zrakom, prolazi kroz zidove, pukotine i prozore, naslućujući da je nešto zlo u zraku, a njegova uporaba zvuka i glazbe, u kombinaciji sa slikom, je besprijekorna i na momente nas tjera da se naježimo ili da poskočimo od straha. Ali na žalost, The Conjuring 2 ipak ne uspijeva biti tako zastrašujuć i jeziv kao prethodni film! Razlog tome prije svega leži u minutaži od čak 133 minute, zbog čega je The Conjuring 2 u konačnici djelovao (pre)razvučeno, kao i (nepotrebnoj) melo-dramatici koje u drugoj polovici filma ima previše što je rezultiralo razvodnjenom atmosferom i ne pretjerano uzbudljivom završnicom. 

Strah – praiskonski ljudski osjećaj koji mnoge od nas još i dan-danas, bez obzira na godine, tjera na to da spavamo pod upaljenim svijetlom, ili da se (gotovo svake večeri) pred spavanje zapitamo “krije li se nešto (zlokobno) ispod našeg kreveta i(li) mračnim zakutcima naše sobe!?” (i ne, ne mislim pri tome na sebe). Uzrok tome su djelomično i “traume” iz djetinjstva potaknute čestim zastrašivanjima od strane roditelja, baka, djedova i ostale rodbine, koji su nas plašili sa raznoraznim babarogama, vješticama, vukovima, krampusima i sličnim (navodno) opasnim i krvožednim (i uglavnom izmišljenim) beštijama, ne bi li nas na taj način natjerali da budemo poslušni i dobri. Ali opet, ne valja svu krivicu svaliti isključivo na mame i tate/bake i djedove, jer glavni okidač za strah i nelagodu su još češće bili silni horor filmovi, koji su kumovali mnogobrojnim noćnim morama!
Doduše, kad ste klinac i tek otkrivate svijet filma i počinjete stvarati svoj filmofilmski ukus/izričaj, horor filmovi su često “zabranjeno” voće”! Iako, postoje roditelji koji će bez problema svom djetetu pustiti neki hororac, po mogućnosti neki koji je i njih (u)plašio kad su oni bili mali, ali ipak, u većini slučajeva roditelji svojoj djeci brane da gledaju horor filmove sve dok malo ne porastu. Ali kako to obično biva, kada nam je nešto zabranjeno, onda to (nešto) želimo još više, pa su mnogobrojni klinci pronašli način kako da “zaobiđu pravila” i “pobjede roditelje”, odnosno, kako da se dočepaju hororaca!
Tako su generacije i generacije klinaca odrastale uz Freddya Krugera (A Nightmare on Elm Street serijal), Jasona (Friday the 13th serijal), Michaela Myersa (Halloween serijal), Leatherfacea (The Texas Chain Saw Massacre serijal), Pinheada (Hellraiser serijal), Chuckya (Child’s Play serijal), Pennywisea (It), Regan (The Exorcist), ili u novije vrijeme uz Jigsawa (Saw serijal), te još mnoge druge poznate i manje poznate filmske monstrume koji su kasapili svoje žrtve na ovaj ili onaj način, kako na malim, tako i na velikim ekranima!

Photo by Courtesy of Warner Bros. Picture

Ali ako ćemo iskreno, ja ipak nisam bio jedan od tih klinaca! Naime, ja sam izbjegavao hororce u širokom luku i zapravo sam ih u svojim ranim godinama pogledao jako malo. Nisu me smetali nasilje i krv, a nisam imao ni noćne more jer ionako rijetko sanjam, već su mi probleme stvarali osjećaj nelagode i straha koji bi se pojavili u meni kad god bi pogledao neki horor film. Hororci su na mene ostavljali psihološki efekt, pa nisam još danima nakon toga mogao normalno zaspati! Ležao bih nepomično u krevetu, u mraku, dok bi mi srce lupalo 100 na sat, trzajući se i na najmanji zvuk, razmišljajući o tome hoće li se nešto pojaviti na prozoru, ili me, ne daj Bože, zgrabiti! A povratak iz škole po mrklom mraku je za mene bio živi pakao od kojeg mi se ježila koža na vratu! Pa mi nije trebalo dugo da shvatim kako je najbolje da se ostavim hororaca. Ionako sam oduvijek više volio borilačke (i akcijske) filmove.
Danas je situacija posve drugačija, te hororce gledam sa jednakom lakoćom kao i naslove iz bilo kojeg drugog žanra, a često i sa smiješkom na licu. Ne znam, možda to ima veze sa mojim godinama, možda sa mojim ponekad bizarnim crnim smislom za humor, ili su hororci naprosto prestali biti strašni, i glavna im je fora postala da budu nasilni, krvavi i po mogućnosti šokantni i(li) gadljivi. Ali to nasilje često ode i takve ekstreme da naprosto prestaje bi šokantno, te postane smiješno! A o silnim klišejima da i ne govorim. To doduše ne znači da se i danas ne može pronaći pokoji hororac koji ima za cilj prije svega zastrašiti publiku, često i bez kapi krvi, a kojem to i pođe za rukom! A to nas evo (napokon) dovodi do mladog redatelja Jamesa Wana i njegovih filmova The Conjuring i The Conjuring 2.

Photo by Courtesy of Warner Bros. Picture

Neću Vam lagati, The Conjuring sam zapravo pogledao na nagovor supruge koja je od nekoga čula kako je film dobar, pa je izrazila želju da ga pogleda, ali ne sama. Stoga prvotno nisam baš bio pretjerano zainteresiran za taj film, tim više jer mi je prethodni Wanov uradak, Insidious, bio grozno naporan, te sam očekivao da će se ista stvar ponoviti i sa The Conjuring. Ali posve neočekivano, The Conjuring je uspio kod mene probuditi onaj stari osjećaj nelagode i straha koji me proganjao u djetinjstvu. Doduše, taj osjećaj nije bio tako snažan i dugotrajan kao nekoć, ali spomenuti film me ipak uspio natjerati da barem 2-3 večeri za redom ostavljam svijetla upaljena dok radim do kasno u noć, te da odlazim spavati sa nekim unutarnjim nemirom razmišljajući o demonima i duhovima.
E sad, možda je to bilo usko povezano sa činjenicom da je The Conjuring zapravo inspiriran istinitim događajima i stvarnim osobama što je “prijetnju” učinilo još realnijom u mojoj glavi, ili je to naprosto imalo veze sa Wanovom majstorskom režijom i umijećem da stvori napetu i nelagodnu atmosferu, ili je u pitanju bila kombinacija jednog i drugog! Na kraju krajeva, to je ionako manje važno. Uglavnom, zbog iskustva sa prvim filmom, očekivao sam da bi se slično moglo dogoditi i kod nastavka (koji je također baziran na stvarnom događaju koji se zbio u Engleskoj 70-ih godina), pa sam na projekciju Prizivanja 2 otišao sa dozom nelagode, očekujući “najgore od najgorega”.
I zaista, James Wan je još jednom dokazao da itekako zna stvoriti napetost, tenzije, te nelagodnu i zastrašujuću atmosferu od koje se lagano diže kosa na glavi, posebice u prvoj polovici nastavka. Njegova kamera lebdi zrakom, prolazi kroz zidove, pukotine i prozore, naslućujući da je nešto zlo u zraku, a njegova uporaba zvuka i glazbe, u kombinaciji sa slikom, je besprijekorna i na momente nas tjera da se naježimo ili da poskočimo od straha. Ali na žalost (ili na sreću, ovisno o gledištu), The Conjuring 2 ipak ne uspijeva biti tako zastrašujuć i jeziv kao prethodni film! Razlog tome prije svega leži u minutaži od čak 133 minute, zbog čega je The Conjuring 2 u konačnici djelovao (pre)razvučeno, kao i (nepotrebnoj) melo-dramatici koje u drugoj polovici filma ima previše što je rezultiralo razvodnjenom atmosferom i ne pretjerano uzbudljivom završnicom. 

Photo by Courtesy of Warner Bros. Picture

Ne kažem da je fokus na likove i njihove pozadinske priče (bio) nešto loše, i(li) nešto što je trebalo zanemariti (i zapostaviti), samo možda je tome ipak posvećeno malo previše vremena, zbog čega je The Conjuring 2 u svojoj drugoj polovici izgubio na dinamici i napetosti. Sav osjećaj nelagode i jeziva atmosfera koju je Wan “(iz)gradio” u prvoj polovici filma, sve to je na žalost palo u vodu jednom kada se radnja sa opsjednute  kuće, prestrašene obitelji, zastrašujućih mračnih silueta i spodoba koje vrebaju iz mraka, okrenutih križeva i letećeg namještaja, odjednom fokusirala na odnos Eda i Lorraine Warren, i na njihovu snažnu i neraskidivu vezu. Primjerice, koliko god je scena u kojoj Ed (inače u izvrsnoj izvedbi Patricka Wilsona) pjeva Elvisovu “Can’t Help Falling In Love”, dok ga promatraju vesela djeca i raznježena supruga Lorraine (također izvrsna Vera Farmiga), bila simpatična, ipak je djelovala kao iz nekog drugog filma, previše je razvodnila ton filma i odvukla pažnju u nekom posve drugom smjeru. A takvih sličnih primjera je bilo još kroz film. Također, za razliku od originala koji je bio poprilično ozbiljan i mračan od početka do kraja, The Conjuring 2 je prošaran (crnim) humorom koji razbija mračne misli, ali koji je ipak dobrodošao u manjim dozama i u pravim momentima. Isto tako, za razliku od originala koji je snimljen sa duplo manjim budžetom (20 naspram 40 milijuna $), nastavak izgleda možda mrvicu previše “hollywoodizirano” i ušminkano, i samim time ne uspijeva u potpunosti prodati “istinitost” i autentičnost priče, kao što je to uspio original.

Znam da u konačnici ovo sve skupa djeluje kao da samo pljujem po filmu i da me isti razočarao, ali uvjeravam vas, to ipak nije istina. Iako nije bez mana, i nije baš u rangu sa prvim filmom, The Conjuring 2 je i više nego solidan nastavak, te dosta dobar hororac koji je mene osobno, zahvaljujući dobroj režiji i izvrsnim glumačkim izvedbama (pred Wilsona i Farmige valja svakako izdvojiti mladu Madison Wolfe i nešto stariju Frances O’Connor) uspio zabaviti, ali i zastrašiti na momente (palac gore za demonsku časnu sestru). Film je to koji bi svakako trebao zadovoljiti horor fanove i ljubitelje izvornog filma, a koji će ga vrlo vjerojatno znati cijeniti i više od mene.