Akcija, avantura, drama, romantični/2016./SAD

REŽIJA: David Yates

SCENARIJ: Adam Cozad, Craig Brewer

ULOGE: Alexander Skarsgard, Margot Robbie, Samuel L. Jackson, Christoph Waltz, Djimon Hounsou, Sidney Ralitsoele, Osy Ikhile…

TRAJANJE: 109 minuta

SINOPSIS

Prošlo je mnogo godina otkako je Lord Greystoke, nekada poznat kao Tarzan, napustio afričku džunglu. Greystoke već duže vrijeme živi u civilizaciji sa svojom suprugom Jane. Kada dobije poziv da se vrati u Kongo kao trgovački izaslanik, ponovno se ujedinjuje sa starim prijateljima. Avantura počinje u trenutku kada shvati da je samo obični pijun u smrtonosnoj igri pohlepe i osvete koju je osmislio belgijski kapetan Leon Rom.

The Legend of Tarzan redatelja Davida Yatesa je solidna i uglavnom zabavna avantura starog kova upakirana u novo blještavo (CGI) ruho koje gledateljima pruža dovoljno drame, humora, akcije i vizualnih atrakcija da zadovolji potrebe ljubitelja (lagane) ljetne kino zabave i predstavi tog staromodnog junaka današnjoj mlađoj populaciji željnoj spektakularnih vizualnih poslastica. Što je s obzirom na (moja) očekivanja i više nego zadovoljavajuće.

Kao što već vjerujem mnogi znate, Tarzan, poznat još i pod imenom Lord Greystoke, odnosno John Clayton, je popularni fiktivni lik proizašao iz pera (i uma) Edgara Ricea Burroughsa davne 1912. godine kada se prvi puta pojavio u romanu Tarzan of the Apes. Od tada pa sve do danas, o Tarzanu i njegovim pustolovinama su izdana 24 romana, te je snimljeno preko 200-injak filmova i nekoliko TV serija, a utjelovilo ga je preko 20-ak različitih glumaca. Najpoznatiji i najdugovječniji filmski Tarzan je zasigurno Johnny Weissmuller, inače osvajač Olimpijskoga zlata u plivanju koji se u toj ulozi našao čak 12 puta! Među poznatije i kvalitetnije naslove iz njegove ere valja izdvojiti Tarzan the Ape Man, Tarzan and His Mate, Tarzan’s New York Adventure, Tarzan Escapes, Tarzan Finds a Son!, te Tarzan’s Secret Treasure. Iako generalno, nećete pogriješiti ako pogledate i svih 12 filmova.
Weissmullera su zatim naslijedili Lex Barker koji se pojavio u 5 filmova, te Gordon Scott koji je Tarzana utjelovio u 6 filmova. Barkera njegov angažman baš i nije proslavio, dok su Scottovu “vladavinu” obilježili (hvaljeni) Tarzan’s Greatest Adventure, te Tarzan and the Lost Safari, inače prvi film o Tarzanu snimljen u boji. Ali da sad ne nabrajam sve glumce ponaosob, preskočit ću nekoliko imena, i puna dva desetljeća filmova o Tarzanu, te ću se još samo osvrnuti na dvojicu, i to prvenstveno zato jer su obojica poznati široj publici. Jedan je Christopher Lambert koji je 1984. igrao Tarzana u hvaljenom filmu Greystoke: The Legend of Tarzan, Lord of the Apes, a drugi je Casper Van Dien koji se zaljuljao na lijanama 1998. u osrednjem uratku Tarzan and the Lost City. To je ujedno bio i zadnji igrani film o Tarzanu (sve donedavno) koji se s dolaskom novog tisućljeća preselio u svijet animiranog filma i TV-a.
Naime, dok su s jedne strane i kritika i publika pokopali Van Dienovog (igranog) Tarzana, s druge strane ih je oduševio Disneyev Tarzan iz 1999. koji i dan-danas slovi kao jedna od najpoznatijih (i najboljih) filmova o tom naslovnom junaku. Potaknut takvim uspjehom, Disney je kasnije izbacio još dva DTV nastavka (Tarzan & Jane i Tarzan II), iako ni jedan nije polučio takav uspjeh kao ovaj iz 99., a napravili su i animiranu TV seriju, The Legend of Tarzan koja je izdržala samo dvije sezone.

Photo by Courtesy of Warner Bros. Picture

Nakon nekoliko animiranih filmova s početka 2000-ih, Tarzan je dugo izbivao sa velikih (i malih) ekrana, i bilo je upitno imali uopće mjesta i interesa za njega u današnjem modernom svijetu super-junaka i eksplozivnih CGI blockbustera!(?) Ako je suditi po iznimno lošem prijemu igrane TV serije Tarzan iz 2003. koja je bila kratkoga vijeka (samo jednu sezonu), te (još jednog) animiranog filma, CGI Tarzana koji je snimljen 2013. uz pomoć motion capturea, onda je odgovor na to pitanje bio jasno i glasno NE. Pa ipak, to nije spriječilo Hollywoodske producente da “odriješe kesu” za 180 milijuna $ budžeta i još jednom ožive Tarzana na velikom platnu, ovoga puta potpomognutog novim tehnologijama, CGI-em i 3D-om, te samim time prilagođenog današnjoj publici.
A to nas dovodi do sljedećeg pitanja. Ako izuzmemo tehnološka dostignuća, mogućnosti i vizuale kojima se danas “dići” gotovo svaki Hollywoodski 100+ blockbuster, može li nam film o staromodnom junaku sa takvom bogatom i dugovječnom filmskom, književnom i stripovskom poviješću ponuditi nešto novo, svježe i zanimljivo? Istina je ta da Vam ja ne mogu dati neki izravan odgovor na to pitanje čisto iz razloga jer se slabo sjećam starih filmova koje sam gledao davnih dana, Burroughsove romane nisam nikada čitao, a stripovi o Tarzanu su postali tek dio mojih sad već pomalo izbljedjelih sjećanja. Ali ono što Vam mogu sa sigurnošću reći jest da je The Legend of Tarzan redatelja Davida Yatesa solidna i uglavnom zabavna avantura starog kova upakirana u novo blještavo (CGI) ruho koje gledateljima pruža dovoljno drame, humora, akcije i vizualnih atrakcija da zadovolji potrebe ljubitelja (lagane) ljetne kino zabave i predstavi tog staromodnog junaka današnjoj mlađoj populaciji željnoj spektakularnih vizualnih poslastica. Što je s obzirom na (moja) očekivanja i više nego zadovoljavajuće. Film se svojski trudi izbjeći “prokletstvo” još jedne origin priče, i u tome uspijeva tako što su svi potrebni detalji vezani uz Tarzanovu prošlost i djetinstvo  implicirani u radnju kroz niz kratkih ali efektnih flashbackova koji su razbacani kroz film.

Photo by Courtesy of Warner Bros. Picture

Naime, The Legend of Tarzan nije priča o Tarzanu, barem ne onom kakvog se sjećamo iz starih filmova, gospodara majmuna koji živi duboko u džungli okružen životinjama. Ovo je prije svega većim dijelom priča o Johnu Claytonu, odnosno Lord Greystokeu, plemiću koji je prigrlio život u civiliziranom svijetu, te se nevoljo vraća u (kako sam kaže, “vruću”) džunglu gdje je zatim primoran ponovno pronaći svoje mjesto i prigrliti “divljaka” u sebi čiji krik ledi krv u žilama neprijatelja. To bi doduše neki mogli okarakterizirati kao minus, jer naprosto imamo premalo Tarzana, dok će nekima vjerujem takav pristup biti baš po volji.
Zanimljivo, kao najveći kamen spoticanja Legende o Tarzanu pokazalo se upravo ono što je ovaj film trebalo približiti modernim blockbusterima i (vizualno ga) izdići iznad svih prethodnika, a to su CGI efekti i 3D. Ali 3D je je po običaju bezveze i samo smeta, dok je CGI na momente zbilja…pa neću reći loš, no definitivno (debelo) ispod prosjeka za jedan film od 180 milijuna $ budžeta, te samim time kvari “filmsku magiju” i gledatelja izbacuje “iz takta”, dajući mu itekako do znanja da ponekad džungla, pa čak i sam Tarzan koji se njiše i skače sa lijane na lijanu nisu ništa više od tek običnih kompjutorskih piksela i poligona. Ali naznake toga su se već mogle uočiti u trailerima i TV spotovima koji su nagovještavali još veću katastrofu.
No, zato se Alexander Skarsgård pokazao kao savršen izbor za Tarzana. Njegova mirna, staložena, pa čak na momente i “stidljiva” pojava daje tom liku neku određenu dozu hladnokrvnosti i misterije, pa čak i ranjivosti koja u potpunosti nestaje onog trenutka kada uslijedi bijes i potpuna transformacija u “divljaka iz džungle”. Trenutno “najvrućija” roba u Hollywoodu, Margot Robbie, ovdje igra malo drugačiju Jane koja ne želi biti “dama u nevolji, te nije smo lijepa, već je i opaka i hrabra. Jacksonova uloga je pak svedena na takozvani comic relief filma, ali on taj posao odrađuje sa lakoćom i uspijeva biti zabavan u više navrata. A Christoph Waltz svoju (već uobičajenu) rolu negativca odrađuje rutinski, gotovo na “Waltz autopilotu”, što njegovog Leona Roma nažalost čini tek prosječnim negativcem koji se lako zaboravlja.

Bilo kako bilo, The Legend of Tarzan nije film bez mana, i teško da će se naći pri samom vrhu liste najboljih blockbustera 2016. godine (iako ne bi trebao baš puno zaostajati), no dobri “stari” Tarzan uspješno drži svoj kraj pored Avengersa, Batmana, Supermana, Aliena, X-Mena i ostalih likova koji su iskakali sa filmskoga platna ljeta 2016. Iako je to bilo nekako i očekivano, film je zapravo propao u Američkim kinima, zaradivši (za sada) nekih 100-injak milijuna, što je za 80 milijuna prekratko da pokrije budžet, a kamo li da donese nekakvu zaradu. Doduše, svjetska zarada od nekih 260 milijuna $ ga pomalo izvlači i ulijeva nekakvu nadu da bi smo u buduće mogli gledati još koju Tarzanovu pustolovinu na velikom platnu. Osobno ne bih imao ništa protiv toga.