Akcija, komedija, borilački/2016./Srbija

REŽIJA:Danilo Bećković

SCENARIJ: Dimitrije Vojnov

ULOGE: Petar Strugar, Hristina Popović, Nikola Kojo, Sergej Trifunović, Andrija Milošević, Vesna Trivalić, Katarina Žutić, Miodrag Miki Krstović…

TRAJANJE: 117 minute

SINOPSIS

Glavni junak, Vladica (Petar Strugar) je profesionalni karatist, šarmantni veseljak koji je nekada bio veliki talent, ali nije napravio veliku karijeru zbog prevelike sklonosti noćnim provodima. Po završetku karijere vraća se u rodni grad i zaljubljuje se u Snežanu (Hristina Popović) te se veže za nju i njezinog sina Vukašina. Vladica se želi brinuti o njima, ali shvaća da ne može raditi ništa osim karatea. Njegova potraga za poslom koji bi mu omogućio da se brine o obitelji koju je upravo počeo stvarati, dovodi ga u niz urnebesnih situacija.

Redatelj Danilo Bećković je ovdje odlučio spojiti borilački film i romantičnu komediju, pri tome je posudio pojedine elemente iz Karate Kida i Lavljeg Srca kojem čak odaje počast jednom copy/paste sekvencom (pravi fanovi će ju prepoznati od prve), a posudio je nešto sitno iz Rockya i Jerrya Maguirea. Sve to je zaokružio svojevrsnom estetikom 80-ih (od rock soundtracka do neizostavne trening montaže), i tako snimio jednu iznimno zabavnu, opuštenu i nepretencioznu nostalgičnu odu 80-ima namijenjenu širokim masama.

Ako je vjerovati internetu (i Wikipediji), Samuraju su bili neustrašivi i iznimno disciplinirani ratnici iz vremena drevnog Japana, vođeni životnom filozofijom strogog kodeksa časti i moralnih vrijednosti poznatim kao Bushido, iliti “put ratnika”. Ako bi njihova čast bila povrijeđena i(li) ukaljana na bilo koji način, bili su primorani počiniti harakiri, odnosno samoubojstvo. Časno su služili svom gospodaru do same smrti, te su bili dio najvećeg društvenog staleža u drevnom Japana. Osim što su bili predani i vješti borci koji su vješto baratali katanom i drugim oružjem, bavili su se također politikom, poezijom i poljoprivredom.
Svijet, a pod time ponajprije mislim na zapad, je Samuraje upoznao ponajprije zahvaljujući legendarnom Japanskom redatelju Akiri Kurosawi, i njegovim kultnim filmovima Seven Samurai, Rashômon, Ran, The Throne of Blood, Yojimbo, Kagemusha i The Hidden Fortress. Iako je vjerojatno najpoznatiji, Kurosawa naravno nije bio jedini Japanskih filmaš koji se pozabavio tematikom Samuraja. Stoga definitivno valja još spomenuti Masakia Kobayashia i njegov uradak Harakiri, pa zatim Kihachia Okamotoa i njegov The Sword of Doom, Masakia Kobayashia i Samurai Rebellion, Kihachia Okamotoa i Kill!, Kinjia Fukasakua i Shogun’s Samurai, te kompletan Lone Wolf and Cub serijal koji se sastoji od sedam filmova.
Od mlađih i novijih autora/naslova, ne bi bilo na odmet još spomenuti Yôjia Yamadu te The Twilight Samuraia i The Hidden Blade, zatim Yôjirôa Takita i When the Last Sword is Drawn, Takeshia Kitanoa i njegovog Zatoichia, te na kraju krajeva i Takashia Miikea i njegovih 13 Assassins. Naravno, mogao bih ja sad tu nabrajati do prekosutra i spomenuti još mnoge druge samurajske naslove, a za njih sada naprosto nema ni mjesta ni vremena.

Photo by Mali Budo

Iako sam cijeli prvi odlomak posvetio isključivo Samurajima i samurajskim filmovima, njih ipak nećete pronaći u najnovijem filmu Danila Bećkovića, Srpskoj borilačkoj komediji Jesen samuraja. Sam naslov bi Vas doduše mogao navesti na krivi put, i stvoriti kriva očekivanja, no ako baš želite gledati Samuraje koji vitlaju katanama i pri tome lišavaju svoje protivnike života (i raznoraznih ekstremiteta), možda je onda ipak bolje da okušate sreću sa nekim od gore spomenutih naslova, jer teško da ćete pogriješiti i sa jednim od njih.  Ako pak želite gledati iznimno zabavnu “ljubavnu priču s puno smijeha  i nježnih emocija”, ali i dosta razbijenih glava i slomljenih udova, onda je Jesen samuraja savršen film za Vas!
Redatelj Danilo Bećković je ovdje odlučio spojiti borilački film i romantičnu komediju, pri tome je posudio pojedine elemente iz Karate Kida i Lavljeg Srca (poznatog još i pod naslovom Neopravdano Odsutan) kojem čak odaje počast jednom copy/paste sekvencom (pravi fanovi će ju prepoznati od prve), a posudio je nešto sitno iz Rockya i Jerrya Maguirea. Sve to je zaokružio svojevrsnom estetikom 80-ih (od rock soundtracka do neizostavne trening montaže), i tako snimio jednu iznimno zabavnu, opuštenu i nepretencioznu nostalgičnu odu 80-ima namijenjenu širokim masama. A tome u prilog svakako ide i činjenica da je Jesen Samuraja do sada u našoj regiji pogledalo preko 150 tisuća gledatelja, od čega 80 tisuća otpada samo na Srbiju.
Film osvaja svojim specifičnim šarmom (i humorom) takoreći od prve minute, kada upoznamo glavnog junaka, Vladicu “faking” Simonovića, samouvjerenog frajera koji često pali cigaretu za cigaretom, osvaja žene i ispija žestoka pića kao od šale, te bije svoje protivnike kao mašina. Vladica je vješt borac, šarmantan ženskaroš i…neozbiljni vucibatina bez posla i vizije koji samo “krade bogu dane”. On sanja samo o odlasku Japan i “putu ratnika” kojega tamo želi pronaći, ali da bi došao do toga, treba mu lova. Zbog svoje situacije će se ponovno naći pod očevim krovom, upasti u sumnjivi svijet ilegalnih borbi, ali u konačnici i zaljubiti, te pronaći svoj “put ratnika” na nekom drugom mjestu.

Photo by Mali Budo

Osim humorom, Jesen samuraja također osvaja i pamtljivim soundtrackom, jako dobrim glumačkim nastupima, te izvrsnim borilačkim sekvencama koje se kvalitetom mogu mjeriti sa onima iz ponajboljih Hollywoodskih, pa čak i Azijskih naslova. Naime, borilačke sekvence su režirane i koreografirane maestralno, i besprijekorno, pregledne, napete i brutalne. A za njihovu kvalitetu se pobrinuo Bugarin Borislav Iliev, kaskader i koreograf koji je do sada radio na mnogobrojnim poznatim i manje poznatim (B-movie) akcijskim naslovima kao što su Universal Soldier: Regeneration, Undisputed III: Redemption, El Gringo, The Expendables 2, Enemies Closer, London Has Fallen, te još mnogi drugi.
Što se glumačke ekipe tiče, od poznatijih imena tu je Nikola Kojo koji igra Vladičinog oca, i Kojo ko’ Kojo, izvrstan je, te ga je gušt gledati kako svog filmskog sina časti pogrdnim epitetima dok ga pokušava naučiti nekim životnim mudrostima i izvesti na “pravi put”. A njegovog filmskog sina igra mladi Petar Strugar koji se za ovu ulogu pripremao punih godinu i pol dana, što se u borilačkim sekvencama itekako vidi. Dečko je simpatičan i karizmatičan, te s jednakom lakoćom odrađuje romantične i akcijske/borilačke scene. Sergej Trifunović odrađuje svoju ulogu u svom klasičnom over the top stilu, što se od njegovog lika uostalom i traži. Valja još spomenuti i simpatičnog malog debitanta Petra Novićevića, te Hristinu Popović, svima najpoznatija iz urnebesne Parade. No ako se mene pita, u njoj možda i leži najveći “problem” ovoga filma.
Naime, unatoč dobrom glumačkom nastupu, i oku ugodnoj pojavi, ta razlika u godinama između nje i Stugara (a razlika iznosi 6 godina), je meni osobno odvlačila pažnju. Tim više jer smo ju u Paradi gledali kao buduću suprugu Nikole Koje, koji kao što spomenuh ranije, ovdje igra Stugarovog oca. Stoga, možda bi netko mlađi bio uvjerljiviji kao Strugarov ljubavni interes, a opet, možda je sve to samo do mog osobnog dojma.

Bilo kako bilo, Jesen samuraja  zasigurno nije nikakvo remek-djelo, ali je definitivno zabavan i nepretenciozan film za publiku koja voli naslove u kojima ima šore, šege i ševe, te film od iznimne važnosti za Srpsku, pa čak i regionalnu kinematografiju, jer je riječ o jedinom borilačkom filmu snimljenom na ovim prostorima unazad 20-ak i više godina.