Kino Pregled

Kino Pregled: Goran

goran-poster

Triler, drama/2016./Hrvatska

REŽIJA: Nevio Marasović

SCENARIJ: Gjermund Gisvold

ULOGE: Franjo Dijak, Nataša Janjić, Goran Bogdan, Janko Popović Volarić, Milan Štrljić, Bojan Navojec, Edita Karađole, Filip Križan, Iva Krajnc…

TRAJANJE: 82 minute

SINOPSIS

Jedino što Goran u životu želi je brinuti se za svoju slijepu ženu Linu. Međutim, ljudi oko njega kroje mu život po vlastitim idejama i time dovode u pitanje njegov jednostavan i bezbrižan život. Karakteri, stavovi i uvjerenja sukobljavaju se u idiličnom okruženju snijegom zametenog Gorskog Kotara. Idila se pretvara u noćnu moru, a sedam života biva nepovratno uništeno.

1 2 3 4

Goran počinje kao i gotovo svaki drugi (tipični) Hrvatski film; kao još jedna drama o egzistenciji i tmurnoj svakodnevnici. No film si zapravo u toj prvoj trećini uzima vremena da nas upozna sa likovima, i da postavi temelje za situaciju koja će kasnije eskalirati. A onda, nakon sporogorećeg uvoda, Goran iznenada ubacuje u višu brzinu, šokira gledatelje, te postepeno gradi neizvjesnost sve do (neizbježnog) krvavog i nasilnog finala!

Mi Hrvati poznati smo po tome što se naprosto (konstantno) obožavamo žaliti oko nečega, i uvijek ćemo pronaći neki novi razlog zbog kojeg ćemo kukati po raznoraznim portalima i društvenim mrežama. Doduše, bio bih licemjer kada bih rekao da to silno kukanje nije opravdano. Među najčešćim razlozima za kuknjavu su politika i mnogobrojne lopine i uhljebi koji sjede u saborskim stolicama i iz dana u dan donose krive odluke zbog kojih u konačnici uglavnom ispaštamo mi. Kukamo također zbog (pre)malih plaća, loših životnih uvjeta, zbog (pre)velikih poreza i računa, kao i zbog gluposti o nekim (domaćim i stranim) wannabe zvjezdicama za koje nikoga nije briga, a kojima nas novinari stalno bombardiraju kao da nemaju drugih ozbiljnijih i važnijih tema za pisanje.
To naravno nije sve, pa tako jedna od tema zbog koje se ponekad žalimo zna biti i Hrvatska kinematografija! Hej, neću Vam lagati, do prije nekoliko godina i ja sam bio jedan od tih ljudi kojima je domaći film bio “vreća za udaranje”, jer mi je više bila puna kapa toga da nam se domaći film od neovisnosti naovamo svodi isključivo na teške i depresivne drame (o egzistenciji) sa ratnom pozadinom, ili neduhovite komedije.
A onda su se tamo u drugoj polovici 2000-ih stvari počele mijenjati! Polako, ali sigurno, pojedini domaći filmaši su se počeli sve više i češće hvatati u koštac sa žanrovskim filmom. Tj., nečime što je najbliže tome. Tako primjerice Kristijan Milić 2007. snima ratni horor Živi i mrtvi, a sa filmom Broj 55 iz 2014. domaćoj publici daje prvi Hrvatski akcijski (ratni) film u kojem metci pljušte na sve strane od prve do zadnje minute. Branko Schmidt pak 2009. snima svojevrsni Hrvatski Trainspotting, triler dramu Metastaze. A 2012. se nastavlja baviti mračnim temama domaćeg kriminalnog podzemlja sa triler dramom Ljudožder vegetarijanac. A našli su se tu i Ivan-Goran Vitez sa otkačenim crnohumornim horor trilerom Šuma summarum (2010) i ratnom komedijom/parodijom Narodni heroj Ljiljan Vidić (2015), kao i Igor Šeregi sa akcijsko-navijačkom komedijom Zg80 (2016), ujedno prvim prednastavkom (Metastaza) u povijesti domaće kinematografije. A na kraju krajeva, našao se tu također mladi i perspektivni Nevio Marasović koji je 2010. debitirao sa (prvom Hrvatskom) apokaliptičnom SF triler dramom The Show Must Go On i tako svim pokazao da on ne namjerava biti samo još jedan (tipični) hrvatski redatelj koji će “snimati isključivo komorne i depresivne drame, te eksperimentalne filmove za svoju dušu”.

Photo by Antitalent Produkcija

Photo by Antitalent Produkcija

Šest godina kasnije, pred nama je eto već treći Marasovićev film (drugi je bio Vis-à-vis), triler drama Goran, koju mnogi, uključujući i samog redatelja, opisuju kao “čistokrvni skandinavski triler”. Ta usporedba djelomično proizlazi iz činjenice što je scenarij za Gorana napisao Norveški scenarist Gjermund Gisvold, a djelomično iz toga što je Goran u potpunosti snimljen u snijegom okovanom Gorskom Kotaru, koji ambijentalno uistinu vuče neke sličnosti sa “skandinavijom”. A tu su još naravno i nasilje te momenti bizarnosti, također dosta česti elementi u skandinavskim filmovima (npr. HeadhuntersPusher trilogy, The Girl with the Dragon Tattoo, Black’s GameKraftidioten).
S druge strane, mnogi koji su već pogledali Gorana, uspoređuju ga sa kultnim uratkom braće Coen, Fargo. A naš ponajbolji domaći kritičar, Marko Njegić, u svojoj recenziji je u jednadžbu čak ubacio i jedan pomalo zaboravljeni crnohumorni dragulj s kraja 90-ih, Very Bad Things. I zaista, Goran je svojevrsni derivat svega prethodno spomenutog, no to ga u konačnici ne čini ništa manje vrijednim ili loši(ji)m.
Naprotiv, Goran je jedan od rijetkih domaćih filmova koji publici nudi nešto drugačije, nešto što smo navikli gledati isključivo u stranim filmovima – intrigantni zaplet, crni humor, nasilje, te šok i nevjericu. Doduše, Goran počinje kao i gotovo svaki drugi (tipični) Hrvatski film; kao još jedna drama o egzistenciji i tmurnoj svakodnevnici. No film si zapravo u toj prvoj trećini uzima vremena da nas upozna sa likovima, i da postavi temelje za situaciju koja će kasnije eskalirati. A onda, nakon sporogorećeg uvoda, Goran iznenada ubacuje u višu brzinu, šokira gledatelje, te postepeno gradi neizvjesnost sve do (neizbježnog) krvavog i nasilnog finala! I sve to u manje od 90 minuta, taman koliko treba da sve skupa ne postane zamorno ili naporno.
Sami likovi možda jesu površni, te se Marasović nije pretjerano zamarao njihovim “nijansama”, ali čak i takva karakterizacija je dovoljna da nam da do znanja tko su oni zapravo i što žele. Primjera radi, naslovni Goran (kojega minimalistički igra Franjo Dijak) je ništa doli luzer, čovjek bez vizije i (pre)velikih životnih ambicija koji u konačnici prihvati svoju sudbinu za dobrobit drugih (tj., njegove supruge). A njegova slijepa supruga, Lina (u izvedbi predivne Nataše Janjić), je zbog svog hendikepa svojevrsni sinonim za čistoću i nevinost, iako daleko do toga da je i ona bez krvi na svojim rukama. Samo je razlika ta što ona u odnosu na ostale ne vidi krajni rezultat svojih loših odluka.

Na kraju krajeva, Goran možda nije najoriginalniji film koji ćete ikada pogledati, ali u okvirima domaće kinematogafije, Goran je film koji (itekako) zaslužuje da ga pogledate, jer hrabro korača izvan okvira ustaljenih, napornih i dosadnih hrvatskih filmova kakve smo navikli izbjegavati. I ne obazrite se previše na negativne kritike domaćih kritičara, je Goran je ionako film koji je prvenstveno namijenjen publici, a ne kritici kojoj su čini se draže tipične domaće (filmske) teme kao što su Hrvatski ustav i tmurna obiteljska svakodnevnica.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s