Kino Pregled

Kino Pregled: Anka

anka-poster

Drama, fantasy, dječji film/2017./HR

REŽIJA: Dejan Aćimović

SCENARIJ: Tatjana Aćimović

ULOGE: Eric Cantona, Cvita Viljac, Anđela Ramljak, Rade Šerbedžija, Linda Begonja, Vuk Kostić, Nikola Kojo, Žarko Savić, Goran Grgić, Jelena Lopatić, Petar Mirčevski…

TRAJANJE: 90 minuta

SINOPSIS

Bajka smještena u srednjoj Europi početkom prošloga stoljeća, ANKA je priča o djevojčici iz sirotišta koju posvaja bogata rođakinja. Nedugo nakon Ankina dolaska otmjena rođakinja pokazuje drugo lice te razočarana i utučena Anka bježi, želeći se vratiti u sirotište. Put je dovodi do ciglane okružene visokim stablima i neobičnom prirodom. Grubih lica i velikoga srca, ciglari joj daju novi privremeni dom, daju joj sobu buntovnoga ciglara Brazilijanca, siročeta poput nje, koji je završio tu noć u zatvoru zbog kavge koju je započeo u seoskoj krčmi. U ciglani u dubini šume, s ovozemaljskim životom isprepliće se začudni, bajkoviti, svijet šumskih bića, koja vide samo djeca bujne mašte…

2 5 6 8

za Anku baš i nemam mnogo riječi hvale, te mi je film kao cjelina bio poprilično loš. Sve skupa je previše traljavo i nespretno odrađeno, fali mu redateljskog umijeća, scenarističke dotjeranosti i dubine, i emocija. Ritam filma je spor i dosadnjikav, dramaturški je sve skupa manjkavo, razbacano i nabacano bez nekog reda i logike. Likovi su čas ovakvi, čas onakvi, pojavljuju se i nestaju bez nekih konkretnih razloga, a granica između stvarnog i magičnog fantasy svijeta je gotovo nepostojeća, pa je veći dio filma nemoguće shvatiti da li je sve to samo u Ankinoj mašti, ili taj svijet uistinu postoji.

Proteklih nekoliko tjedana po raznoraznim internetskim portalima, dnevnim tiskovinama i televizijskim emisijama informativnog karaktera se protezala trakavica zvana “afera HAVC” (koja u biti još nije završila). Sve je započelo kada je Državna revizija u javnost izbacila izvješće u kojem je utvrđeno da su pronašli gomilu nepravilnosti u poslovanju Hrvatskoga audiovizualnog centra kojim je tada upravljao Hrvoje Hribar. U tom izvješću su bili obuhvaćeni financijski izvještaji i poslovanje HAVC-a, a spominjali su se pozamašni troškovi za parking i mobitele, te raspolaganje sredstvima na temelju zaključenih ugovora, u iznosima iznad 50.000 kuna, odnosno iznosima iznad 200.000 kuna, za koje nisu bila potrebna odobrenja i suglasnost od strane Upravnog odbora, odnosno suglasnosti osnivača, Ministarstva kulture.
Ubrzo nakon tog negativnog izvješća, Hribar je podnio ostavku na dužnost ravnatelja Hrvatskoga audiovizualnog centra koju je Upravni odbor jednoglasno prihvatio. A sa njegovim odlaskom je započela sveopća borba Hribarovih pristaša i zagovaratelja HAVC-a i onoga što on predstavlja, te onih koji su samo čekali Hribarov pad i priželjkivali da se HAVC vrati pod državnu čizmu kako bi se zaustavilo “prijateljsko pogodovanje” i dijeljenje državnog novca šakom i kapom.
Osobno nisam na strani ni jednih ni drugih, jer sa gotovo jednakom skepsom gledam na hrvatsku politiku i hrvatsku kinematografiju, s tim da za razliku od domaće kinematografije, politika prednjači u sustavnom uništavanju ove države. S druge strane, hrvatski film možda nije odgovoran za uništavanje Hrvatske i iseljavanju mladeži, ali je svakako već dugi niz godina na zlu glasu i česta meta svih onih kojima nije jasno zašto se milijuni bacaju na dosadne socijalne i ratne drame koje gotovo nitko ne želi gledati.

Photo by Da Film

Photo by Da Film

Oni koji podržavaju Hribara će Vam reći kako je hrvatski film u zadnjih nekoliko godina doživio svojevrsnu renesansu zahvaljujući HAVC-u (i Hribaru), čemu u prilog svakako idu uspjesi i nagrade koje su pojedini domaći naslovi osvojili na mnogobrojnim prestižnim festivalima po cijelom svijetu. E sad, nagrade kao takve nisu nužno neko mjerilo kvalitete, jer nagrade zasigurno ne privlače publiku u kino (osima ako nisu Oscar). I ne znam je li to uistinu do Hribara i(li) HAVC-a, no domaći film je u zadnjih nekoliko godina zbilja napravio pomak u pravom smjeru.
Naime, hrvatski filmaši se sve češće hvataju u koštac sa nečime što bi smo mogli opisati kao žanrovski film (Živi i mrtvi, Broj 55Šuma summarum, Narodni heroj Ljiljan Vidić, The Show Must Go OnGoranZg80, itd.) i što je najvažnije, ti filmovi, iako malobrojni, su privukli domaću publiku u kino. Doduše te brojke se ne mogu mjeriti sa svjetskim brojkama i brojkama američkih hit naslova, ali te brojke su ipak pokazatelj da domaću publiku interesira malo drugačiji domaći film…film koji iskače iz ustaljenog kalupa socijalnih i ratnih drama kojih nam je već uistinu pun kufer.
Pa ipak, ako naše filmaše priupitate “zašto se kod nas (češće) ne snimaju žanrovski filmovi?”, kao što je to jedan gledatelj nedavno pripitao Zrinka Ogrestu koji je gostovao u emisiji jedne lokalne televizije, najčešći odgovor koji ćete dobiti jeste “da je to preskupo”. Upravo takav odgovor je i taj gledatelj dobio od Ogreste, koji je na to još pridodao “pa snimaju se dječji filmovi”. A kada se k toj skupoći još pridoda i činjenica da mi nismo veliko tržište, i samim time nemamo uvijete za veliku filmsku industriju te domaći filmovi teško da mogu zaraditi ili barem povratiti uloženo, onda se zaista ne trebamo čuditi što su domaći žanrovski filmovi takva rijetkost. Ali hej, kao što Ogresta reče…barem su tu dječji filmovi! Što nas eto napokon dovodi i do najnovijeg redateljskoga uratka Dejana Aćimovića, dječjeg avanturističkog fantasy filma Anka.

Photo by Da Film

Photo by Da Film

Anka je daklem bazirana na romanu Anka Brazilijanka Mate Lovraka, a scenarij istoga potpisuje Tatjana Aćimović koja je zajedno sa bratom Dejanom i (ko)producirala ovaj film. A kad kažem da je film (samo) baziran na spomenutom romanu, onda to uistinu treba shvatiti doslovno, jer film i roman povezuje tek osnovna stuktura radnje o Anki, djevojčici iz sirotišta koja bježi od svoje zle rođakinje koja ju posvoji, te svoju sreću pronalazi u ciglani, u rukama simpatične i dobronamjerne seljanke i robusnog, čangrizavog i mrgudnog Brazilijanca koji prvotno odbija Anku od sebe, da bi ju na kraju objeručke prihvatio u svoj život.
No iz nekog meni neshvatljivog razloga Aćimovići su u tu priču odlučili na silu ubacili i neke fantasy elemente kojih u Lovrakovoj knjizi nema čak ni u tragovima. Pa tako to imamo čarobnu šumu, vilenjake, divove i žene zmije. To samo samo po sebi i ne bi bio neki problem da su ti fantasy elementi bolje ukomponirani u samu radnju. Ali nisu, te sve skupa djeluje isforsirano i nabacano bez nekog smisla, pa čak i pomalo zbunjuje gledatelja. To pak postavlja sljedeće pitanje; ako su Aćimovići zbilja htjeli napraviti dječji fantasy film, zašto naprosto nisu posegnuli za Šumom Striborovom Ivane Brlić-Mažuranić!? Ali dobro, to je tema za neku drugu priliku.
Na žalost, za Anku baš i nemam mnogo riječi hvale, te mi je film kao cjelina bio poprilično loš, gotovo pa u rangu sa katastrofalnim Šegrtom Hlapićem Silvije Petranovića. Sve skupa je previše traljavo i nespretno odrađeno, fali mu redateljskog umijeća, scenarističke dotjeranosti i dubine, i emocija. Ritam filma je spor i dosadnjikav, dramaturški je sve skupa manjkavo, razbacano i nabacano bez nekog reda i logike. Likovi su čas ovakvi, čas onakvi, pojavljuju se i nestaju bez nekih konkretnih razloga, a granica između stvarnog i magičnog fantasy svijeta je gotovo nepostojeća, pa je veći dio filma nemoguće shvatiti da li je sve to samo u Ankinoj mašti, ili taj svijet uistinu postoji (kao u Harry Potter filmovima)! I to je tek dio problema.

Photo by Da Film

Photo by Da Film

Ono što ovaj film donekle izvlači od potpune katastrofe su glumci, tj. barem neki od njih. Eric Cantona zasigurno neće ući u povijest kao izvrstan glumac, i njegov krnji “francuski hrvatski” je na momente nerazumljiv, ali je on u ovoj ulozi simpatičan (i samim time pomalo zabavan), iako je njegova transformacija iz grubijana u dobricu poprilično neuvjerljiva, kao i štošta drugo u Anki. S druge strane, Anđela Ramljak je odradila vjerojatno i najbolju i najuvjerljiviju ulogu u ovom filmu, te se pokazala kao talentirana mlada glumica koja zaslužuje uspješnu karijeru. A tu je i Cvita Viljac, 11-godišnja kćerka poznate glumice Ecije Ojdanić koja je sasvim solidno odigrala naslovnu Anku. Šerbedžija ko Šerbedžija, dobar i u maloj sporednoj ulozi, dok je najslabija karika, ako se mene pita, Linda Begonja sa svojim pretjeranim teatralnim nastupom koji je na momente iritantan i neuvjerljiv. Ali dobro, negativci valjda takvi moraju biti, pretjerani. A kad već spominjem negativce, zanimljivo je da su jedina dva Srpska glumca, Nikola Kojo i Vuk Kostić, ovdje svedeni na tek epizodne i površne negativce koji se pojave tu i tamo, tek tako, da malo zakompliciraju radnju i izderu se na nekoga.
Vizualni efekti također nisu loši, posebice za jedan Hrvatski film. No daleko je to od Hollywooda i njihovog multimilijunskog CGI-a kakvog smo navikli gledati u raznoraznim spektaklima, ali je svakako bolje od Asylum i SyFy produkcije. Maske za koje je zaslužan Miroslav Lakobrija su vjerojatno najbolji vizualni aspekt Anke, i poprilično su creepy, ali u kombinaciji sa tek osrednjim CGI-em i green screenom koji ponekad baš bode u oči, i one se na žalost pomalo “utapaju u prosjeku”.

Ali hej, olakotna okolnost je da je ovo u konačnici ipak dječji film, namijenjen djeci. A znamo da djeca često zanemaruju i puno lakše praštaju pogreške i nedostatke koje smetaju nama odraslima. Samim time, lako je moguće da će na kraju krajeva djeca uživati gledajući Anku i njezin čarobni svijet. A to je zapravo jedino važno u svemu ovome.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s