Akcija, triler, krimi/2016./SAD

REŽIJA: Chad Stahelski

SCENARIJ: Derek Kolstad

ULOGE: Keanu Reeves, Common, Laurence Fishburne, Riccardo Scamarcio, Ruby Rose, John Leguizamo, Ian McShane, Bridget Moynahan, Lance Reddick…

TRAJANJE: 122 minute

SINOPSIS

U ovom nastavku hita iz 2014., legendarni plaćeni ubojica John Wick (Keanu Reeves) prisiljen je prekinuti mirovinu jer njegov bivši suradnik planira preuzeti kontrolu nad klanom međunarodnih ubojica. Krvna zakletva ga obvezuje da mu pomogne pa John putuje u Rim gdje se bori protiv nekolicine najsmrtonosnijih svjetskih ubojica.

John Wick: Chapter 2 je jedan od onih (rijetkih) nastavaka koji se može bez problema strpati u isti koš sa obožavanim Terminatorom 2 ili Aliensima. Što će reći, John Wick 2 ne samo da je dobar, opak i žestok (akcijski film) u čijem slučaju možemo bez problema primijeniti čuveno olimpijsko geslo Citius, altius, fortius, tj. “Brže, više, jače”, već je toliko dobar, opak i žestok da je uspio nadmašiti i sam original o kojem su se prije tri godine (također) pisali hvalospjevi. I zaista, gotovo sve u ovom nastavku je brže, veće i jače, odnosno brutalnije u odnosu na original, krenuvši od intenzivne režije, preko (raskošnih) lokacija, pa sve do spektakularne akcije i bodycounta koji je ovoga puta uistinu impresivan te gotovo da se može mjeriti sa onim iz Arnijevog Komandosa.

Koliko god da mi je drag, treba priznati da je Keanu Reeves nikada nije baš bio vrhunski glumac, tj. da je on jedan od onih glumaca koji raspolažu sa (tek) prosječnim glumačkim sposobnostima te svoje uloge gotovo uvijek igra(ju) na sličan, emotivno ograničen način. Glumac koji zasigurno neće nikada osvojiti svog Oscara, pa čak vrlo vjerojatno neće nikada zaraditi niti nominaciju za taj prepoznatljivi zlatni kipić. Pa ipak, unatoč tome, privatno je Reeves ljudina i pol, a na filmu je gotovo uvijek cool pojava, te je na sceni već punih 30+ godina, jednako relevantan i popularan danas kao i sredinom 90-ih kada mu je karijera krenula uzlaznom putanjom, ako ne čak i relevantniji i popularniji nego ikada prije.
Tijekom svoje dugogodišnje karijere Reeves je imao svojih uspona i padova, tražio se je, isprobao je sve i svašta, te je često skakao iz žanra u žanr, i tako okušao sreću u dramama, trilerima, komedijama, hororima, znanstvenoj fantastici, te akciji. Iako bi smo za njega teško mogli reći da je akcijski junak, barem ne u istom kontekstu kao što to kažemo za Schwarzeneggera, Stallonea, Stathama i ostale filmske štemere, zanimljivo je da su Reevesovu karijeru najviše obilježili upravo njegovi akcijski filmovi, tj. njegove akcijske uloge!
Sve je započelo 1991. sa filmom Point Break redateljice Kathryn Bigelow gdje je Reeves odigrao mladog FBI agenta Johnnya Utah koji se u sklopu tajnog zadatka ubacuje u redove kalifornijskih surfera i pokušava otkriti krije li se među njima ekipa koja već tri godine nekažnjeno pljačka banke pod maskama poznatih Američkih predsjednika. Film je s godinama stekao kultni status, a mnogi ga smatraju jednim od ponajboljih akcijskih naslova iz 90-ih godina. Tri godine kasnije, 1994., Reeves uskače u autobus koji vozi mlađahna i zgođušna Sandra Bullock, a koji ne smije usporiti ispod 50 kilometara na sat jer će u protivnom eksplodirati, te snima još jedan akcijski klasik 90-ih, Speed u režiji Jana de Bonta! Svoje (akcijske) 90-e Reeves zaokružuje sa stilom, tj. sa filmom The Matrix braće(sestara) Wachowski i ulazi u povijest kao “the chose one”, Neo! O Matrixu zaista ne treba trošiti previše riječi, i mislim da je dovoljno ako kažem da je to uistinu jedan bezvremenski akcijski SF klasik koji je zacementirao Reevesov lik i djelo u filmskoj povijesti.

Photo by Niko Tavernise/Lionsgate

Sa ulaskom u novi milenij, stigla su nam i dva Matrix nastavka (The Matrix Reloaded i The Matrix Revolutions) koji na žalost nisu ponovili uspjeh originala, i prometnuli su se u poprilična razočarenja što se fanova tiče. Ali ako izuzmemo 2-3 naslova donekle vrijedna spomena (npr. Constantine, A Scanner Darkly  i Street Kings) 2000-e generalno nisu baš bile pretjerano blagonaklone prema Reevesu! I pitanje je gdje bi njegova karijera bila (danas) nakon velikih kino promašaja kao što su The Day the Earth Stood Still, Man of Tai Chi i 47 Ronin, da se 2014. nije pojavio John Wick, stilizirani akcijski triler koji je i kritiku i publiku bacio na koljena, a Reevesa izdigao “iz pepela”, te mu osigurao priliku za (još jednu) cool franšizu!
Najzanimljivije u svemu tome, a samim time i iznenađujuće, je to što se ovako na prvu ruku činilo da John Wick zapravo i nema neke (pre)velike šanse za uspjeh, te da će to biti (još) jedan glupavi akcić koji će pogledati tek rijetki, i koji će vrlo brzo pasti u zaborav. Tim više jer je cijeli zaplet filma počivao na poprilično blesavom konceptu o bivšem ubojici koji se odluči osvetiti nekim opasnim ljudima jer su mu isti ubili psa! Psa!! Na kraju krajeva, zaboravljeni Steven Seagal je izgradio cijelu karijeru snimajući upravo takve filmove gdje je kao ex-ubojica/agent/policajac osvećivao smrt neke njemu drage osobe; osobe, ne životinje, i tek rijetki su marili za te filmove, pa je bilo naprosto nevjerojatno da bi Wick mogao postići bilo kakav uspjeh sa tako glupavim i ne odveć originalnim zapletom.
Ali Wick je uspio! I ne samo to, Wick je naprosto rasturio! A to mu je pošlo za rukom zahvaljujući primamljivoj stipovskoj estetici. Intrigantnom, unikatnom i nadasve opasnom svijetu koji je osmislio i izgradio scenarist Derek Kolstad. Fenomenalnoj, adrenalinskoj, stiliziranoj i brutalnoj, te izvrsno koreografiranoj gun-fu akciji za koju se pobrinuo koreograf Jon Valera, a koju su tako dobro izrežirali redatelji Chad Stahelski i David Leitch. Te naravno, zahvaljujući Keanu Reevesu koji je u ulogu Wicka unio 110% sebe, i koji nije bio tako cool još od prvog Matrixa. Sve to je bilo i više nego dovoljno da izdigne Johna Wicka iznad (zadanog) prosjeka i prometne ga u jedan od ponajboljih akcijskih filmova snimljenih unazad 10-ak, 15-ak, pa i više godina. Nakon svega toga, nastavak je bio gotovo pa sigurna stvar, samo je bilo pitanje hoće li nastavak ponoviti, ili čak i nadmašiti uspjeh originala, ili će se ponoviti prokletstvo omraženih Matrix nastavaka!?

Photo by Niko Tavernise/Lionsgate

Na sreću, to se nije dogodilo i nismo dobili još jedan Matrix Reloaded (ili Revolutions), već naprotiv, John Wick: Chapter 2 (u režiji Chada Stahelskia) je jedan od onih (rijetkih) nastavaka koji se može bez problema strpati u isti koš sa obožavanim Terminatorom 2 ili Aliensima. Što će reći, John Wick 2 ne samo da je dobar, opak i žestok (akcijski film) u čijem slučaju možemo bez problema primijeniti čuveno olimpijsko geslo Citius, altius, fortius, tj. “Brže, više, jače”, već je toliko dobar, opak i žestok da je uspio nadmašiti i sam original o kojem su se prije tri godine (također) pisali hvalospjevi. I zaista, gotovo sve u ovom nastavku je brže, veće i jače, odnosno brutalnije u odnosu na original, krenuvši od intenzivne režije, preko (raskošnih) lokacija, pa sve do spektakularne akcije i bodycounta koji je ovoga puta uistinu impresivan te gotovo da se može mjeriti sa onim iz Arnijevog Komandosa.
Iako se John Wick 2 takoreći nastavlja direktno na prvi film, ovaj nastavak ne slijedi isti obrazac, te priču odvodi u nekom posve drugom smjeru, daleko od osvete, Wickovog psa, ili bilo koje druge drage životinje, stvari i(li) osobe iz Wickovog života. Priča je ovoga puta izgrađena na temeljima tajanstvenog svijeta koji se vrti oko društva plaćenih ubojica kojega se prvi film tek površno dotakao. Pa tako u nastavku dobivamo bolji uvod u to tajno društvo koje postoji već stoljećima, saznajemo više o njihovim pravilima, kao i posljedicama koje slijede ukoliko neko od tih pravila bude prekršeno.
Također, saznajemo i nešto više o Wickovoj prošlost, koja kako to već biva, pokuca na njegova vrata kako bi ga “ugrizla za dupe” i pokvarila mu planove za (ponovno) umirovljenje. A ta prošlost dolazi u obliku profinjenog mafijaša pod imenom Santino D’Antonio kojega je odigrao Riccardo Scamarcio.  Santino sam po sebi ne djeluje baš opasno, i u konačnici se pokazao kao netko tko zbilja nije dorastao Wicku. Pa čak se ni njegova desna ruka, Ares u izvedbi (sveprisutne) Ruby Rose nije pretjerano iskazala, odnosno pokazala je da joj je želja veća od mogućnosti. No Santino je na svojoj strani imao Commona i cijelu vojsku “revolveraša” koji su Wicku zadali i više nego dovoljno posla kroz film.

Photo by Niko Tavernise/Lionsgate

Kao što sam već spomenuo ranije, akcija je u John Wicku 2 spektakularna i brutalna, a Reeves se u njoj snalazi poput ribe u vodi. I više je nego očito da su mu se silni mjeseci treniranja na streljani sa raznoraznima naoružanjem, kao što smo to mogli vidjeti u videu koji je svojedobno kružio internetom, itekako isplatili, te da je Revees svoje (filmske) ubojite vještine usavršio do savršenstva. Ali nije Reeves svoje pripreme za Wicka 2 provodio samo na streljani, već je mjesecima učio brazilski jiu-jutsu braće Machado, trenirao sa S.W.A.T. timom, i usvršavao svoje vozačko umijeće, te samim time još jednom uložio 110% u svoju izvedbu. Sve to je rezultirao time da je Reeves sam izveo gotovo 90% svih svojih stuntova i akcijskih scena, što se u filmu itekako primjećuje. Iako on skroman kakav je, u javnosti tvrdi da ne izvodi kaskaderske scene jer naprosto nije u dovoljno dobroj formi da bi mogao nešto takvo izvoditi sam.
Oni malo ozbiljniji filmofili koji raspolažu sa zavidnim filmskim znanjem će zasigurno u John Wicku 2 prepoznati mnogobrojne reference na Matrix. I pri tome ne milsim samo na pojavu Laurencea Fishburnea kojega svi pamtimo po ulozi Morpheusa, a koji ovdje opet igra ulogu vođe manje skupine “otpadnika”, već i na neke momente i detalje koji prizivaju u sjećanje upravo Matrix (primjerice scena kada sve si prolaznici oko Wicka zasutave na Winstonov zahtjev, baš poput momenta u programu za vježbanje iz Matrixa, kada Neu pozornost skrene “žena u crvenom”). Osim Matrixa, Wick 2 svojom završnicom smještenom u dvoranu nepreglednih ogledala odaje počast i kultnom Bruce Lee-.evom filmu Enter the Dragon, te djelomično i Jamesu Bondu pod naslovom The Man with the Golden Gun. I to radi savršeno! Samo finale Wicka 2 postavlja temelje za (moguću) trojku, do koje će s obzirom na izvrsne kritike i jednako izvrsnu zaradu zasigurno doći, a koja bi po svemu sudeći mogla biti nešto posve drugačije!

Ali da ne bi bilo kako pišem samo hvalospjeve (koliko god smatram da su oni u ovom slučaju opravdani), za kraj ću napomenuti kako bi pojedini filmofili koji baš i nisu skloni akcijskom filmu, tj. akcijskom žanru, Wicku 2 mogli prigovoriti repetitivnost, a samim time i dozu dosade. Ali njima preporučam da radije izaberu neki drugi film iz trenutne kino ponude, tim više ako im prvi film nije baš bio po volji. Čemu se uopće “mučiti”!? No fanovima originala i ljubiteljima akcijskog filma, John Wick: Chapter 2 je preporuka samo takva!