Akcija/2017./Hong Kong

REŽIJA: John Woo

SCENARIJ: Juko Nishimura (knjiga), John Woo

ULOGE: Hanyu Zhang, Masaharu Fukuyama, Ji Won Ha, Jun Kunimura, Angeles Woo

TRAJANJE: 106 minuta

SINOPSIS 

Elitni odvjetnik komfor sudnice zamjenjuje bijegom prožetim žestinom i opasnošću. Dok je pred sudom navikao braniti (ne)čast svojih klijenata, sada je primoran braniti vlastitu. Optužen za ubojstvo koje nije počinio, za petama su mu oni koji ga žele ušutkati, ali i genijalni detektiv Yamura. Može li Du Qiu sprati ljagu sa vlastitog imena, i koliko će točno metaka za to trebati?  

Iako se radi o povratku John Wooa akcijskim korijenima, Manhunt nije maestralan poput dobro poznatih gun fu naslova, jer zapravo i nije čisti gun fu uradak. Ne očekujte film u maniri Killera i Hard Boileda, ali ono čemu se možete radovati je jebački dobra, vješto režirana i donekle samosvjesna akcijska zabava.

“I’m not a master; I’m just a hard-working filmmaker. I would like everyone to see me as a friend rather than a master.” 

Riječi su ovo skromnog maestra, prikladne za prvu recenziju naše nove rubrike “Dobar, loš – s ruba”, u kojoj ćemo se truditi recenzirati što više naslova rubnih kinematografija i B produkcije.

Oni koji su odrasli uz heroic bloodshed naslove poput A Better Tomorrow, The Killer, Hard Boiled, te holivudiziranog Wooa (ili bolje reći wooizirani Hollywood) – Hard Target, Broken Arrow i Face/Off, čekali su na film kao što je Manhunt. Nakon dvaju ambicioznih, ali ne i za sebe tipičnih filmova Red Cliff i The Crossing, Woo, u čast glumcu Kenu Takakuri, snima ovaj akcijski film. Naime, Takakura je glumio u prvotnoj ekranizaciji knjige na kojoj se bazira i Manhunt, i njegova smrt 2014. godine Wooa je osobito pogodila. Kena je smatrao svojim idolom, toliko da je i lik Chow Yun-Fata u A Better Tomorrow bazirao na Takakurinom liku i djelu. Manhunt je tako prije svega oda Wooovom uzoru, i stoga je u startu pogrešno očekivati istinski preporod gun fu podžanra.

Iako jasno baziran na knjizi, sama priča se može opisati kao Red Corner i Fugitive miks, na hongkonški način. Budimo realni, ovo i nije film koji će itko gledati zbog priče, te njena naivnost može smetati samo zalutalom snobu, koji bolje da si je pripremio vrući kakao i nastavio “kakati” na svom podcastu.

Očekivano jaka strana Manhunta je brza, precizno-kaotična i poetska akcija koja je Wooov pečat. Iako potjera vodenim skuterima ima tehničkih grešaka i ostavlja dojam neispunjenog potencijala, Woo sja ondje gdje je najbolji – u bliskim vatrenim okršajima koji uključuju 10+ likova, većina kojih su tu kako bi u njih bila sprašena poprilična količina puščanog praha. Hand-to-hand i  borba sječivima nimalo ne zaostaje, te dominira u završnom okršaju, gdje “finokuhani” (ipak ne i tvrdokuhani) gun fu mjesto ustupa ispoliranoj koreografiji koja je užitak za gledati, a uključuje i  neizostavan element kada je farmaceutska tvornica postavljena kao setting – zlog  tipa u laboratorijskoj kuti.

Iako izuzetno dinamičan i akcijski bogat, Manhunt gubi ritam u melodramatičnim flashbackovima i dijalozima koji kao da namjerno karikiraju likove i njihove motive. Kada se zna razlog iza snimanja ovog uratka, jasno je kako je Woo htio stvoriti nešto što neće nužno biti uskrsnuće vlastitog akcijskog stila, koliko moderan twist na to. Uključujući samoparodirajuće elemente u scenarij, Woo Manhunt transformira u film koji, kako bi se reklo, “sebe ne doživljava ozbiljno.” Nemojte ni vi.

Lik Du Qiua svakako nije netko s kim empatiziramo i za kojeg nužno navijamo, dapače, Hanyu Zhang, iako blagog lica “poštenog bjegunca”, nezanimljiv je do granice gubitka svakog interesa za njegov lik. Zato je tu Masaharu Fukuyama, poznati pjevač i utjelovitelj japanskog Sherlocka, Galilea, koji kao “suicidalni policajac” Yamura potpuno dominira svakom pojavom i ne posustaje pred težinom situacije.  Woo u film stavlja i vlastitu kćer, Angeles Woo, u ulozi polovice femme hitman dua, Dawn. Kao jedan od vodećih antagonista, Angeles se vidno dobro zabavila i doprinijela komično-akcijskom tonu filma.

Obračun u kući jedne od protagonistica, negdje na početku zadnje trećine filma, njegova je najsjajnija točka, te je ona sama dovoljna da raspameti gun fu fanove.  Maestralno režirana, scena u fokus stavlja i buddy element, kada Du Qiu i Yamura, privezani jedan za drugog lisicama, vrše raspaljotku po topovskom plaćeničkom mesu. Svakako najčišći gun fu element filma.

Manhunt neće ući u povijest kao jedan od boljih naslova majstora koji je svoje najbolje dane ostavio iza sebe. Nema smisla ni očekivati odgovor na John Wicka, koji je pak i sam velika posveta njegovim uradcima. Woo je svoje rekao, kako na polju kinematografije svoje rodne zemlje, tako i na holivudskoj fronti.

Treba li nužno u duhu “najboljeg jučer”, očekivati i “bolje sutra” – kao i likovi ovog filma, kada na samom kraju referenciraju origilani gun fu uradak – ili je dovoljno uživati u onome što nam je Woo pripremio u “(dovoljno) dobrom danas”? Mislim da je odgovor jasan.

Manhunt je šarmantan uradak koji je postigao svoj dvojaki cilj – Takakuri odaje počast, a fanovima pruža brzu, šarmantnu i žestoku zabavu.

Majstore, ili bolje reći prijatelju, hvala ti!