Akcija, avantura, SF/2019./SAD

REŽIJA: Anthony Russo, Joe Russo

SCENARIJ: Christopher Markus, Stephen McFeely

ULOGE: Robert Downey Jr., Josh Brolin, Chris Hemsworth, Chris Evans, Paul Rudd, Scarlett Johansson, Mark Ruffalo, Jeremy Renner…

TRAJANJE: 182 minute

SINOPSIS

Nakon razornih događaja u filmu Osvetnici: Rat beskonačnosti (2018.), svemir je u ruševinama. Uz pomoć preostalih saveznika, Osvetnici se ponovno okupljaju kako bi poništili Thanosove postupke i vratili red u svemir.

Braća Russo su se ovaj puta umjesto na akciju, koja je u Infinity Waru nakon nekog vremena postala repetitivna i zamorna, a koje doduše ne nedostaja u samom finalu Endgamea, usredotočili na dramu i likove, te njihove međuodnose, njihove motive i njihove osobne demone koji ih proganjaju od takoznanog “snapeninga”. A sve to su isprepleli sa izvrsnim humorom koji se pojavljuje u pravim trenucima, u pravoj mjeri, zbog čega je Endgame gorko-slatko iskustvo za gledatelje.

Često kada pričam ili pišem o Marvelu i MCU filmovima, prvo što obično kažem, a moglo bi se reći i najavim svojim sugovornicima/čitateljima, je da ja osobno i nisam zagriženi (hardcore) fan Marvela i MCU filmova. A tom izjavom započinjem i ovaj kino pregled. Doduše, imajući to na umu, trebam vjerojatno naglasiti kako smatram da je neupitno to da Marvel već 11 godina za redom snima solidne, pa čak i dobre, te iznimno zabavne superherojske filmove. U toj tvrdnji nema baš ništa sporno jer većina MCU filmova uistinu jesu zabavni popcorn blockbusteri koji se gledaju sa lakoćom, a neki tih naslova su zbilja i izvrsni (superherojski) filmovi, kao primjerice prvi Iron Man, pa zatim Captain America: The Winter Soldier, Thor: Ragnarok, Guardians of the Galaxy Vol. 2, ili pak Ant-Man, sve redom moji favoriti kada je MCU u pitanju.
No, nije “zlato” baš sve što je Marvel izbacio u zadnjih 11 godina, bez obzira što kritičari, imdb, te Rotten Tomatoes kažu suprotno. Ali prije nego nastavim i osvrnem se na te neke, po meni slabije naslove, trebam spomenuti i to kako nisam jedan od onih koji olako padaju na hype koji obično okružuje MCU naslove, i samim time neki od najhvaljenijih MCU naslova meni naprosto nisu “legli” kao velikoj većini, zbog ovog ili onog razloga.

Photo by null – © null

Neki će se zasigurno iznenaditi, možda šokirati, pa čak i naljutiti ako kažem da mi prvi Guardians of the Galaxy nije ni upola dobar ni zabavan kao nastavak, pa čak niti jedan od dražih i boljih MCU filmova generalno. Ne kažem da je to loš film, nipošto, OK je, zabavan je (iako ne u mjeri u kojoj sam očekivao da će biti), ali meni osobno zaboravljiv. Razloga ima nekoliko, ali neću sada o njima.
Slično vrijedi i za sva tri filma o Osvetnicima! Ni jedan nije loš film, ali me nije nešto posebno oduševio, pa čak ni mega-hvaljeni Avengers: Infinity War koji mi je možda i najslabiji od sva tri. Pokušao sam ga pogledati nakon kina još dva puta kod kuće sa svojom suprugom, na Blu Ray-u koji sam kupio za svoju kolekciju, i u obje prilike smo prekinuli film nakon 15-ak minuta. Njoj naprosto nije bio interesantan za gledanje, a meni je bio nekako (pre)dosadan za ponavljanje.
Kada se k tome još uzme u obzir da su mi neki od posljednjih MCU naslova bili tek prosječni filmovi (Captain Marvel i Ant-Man and the Wasp), a ultra hvaljeni i nagrađivani Black Panther nevjerojatno loš, i definitivno najslabiji MCU naslov, nije nikakvo iznenađenje da sam bio poprilično skeptičan u (s)vezi posljednjeg MCU naslova, Avengers: Endgame. A tu je i taj nesnošljivi hype koji me više iziritirao nego privukao da pogledam “najočekivaniji film godine”.

Pa ipak, znatiželja u meni je prevladala, kao i činjenica da naprosto nisam htio biti u zaostatku o odnosu na ostatak filmofilskog svijeta, i nisam želio riskirati moguće spoilere u narednim danima ili tjednima, pa sam doslovce  u zadnji tren, u noći uoči pretpremijere, negdje oko pola 3 ujutro kupio kartu za jednu od projekcija. I još k tome sasvim solidno mjesto negdje na sredini kino dvorane, što je pravo “malo čudo” s obzirom da su za gotovo sve projekcije za narednih 5-6 dana skoro pa rasprodane. Barem što se onih najboljih mjesta tiče.
Kao što već rekoh, bio sam skeptičan i pretpostavljao sam da bi mi se mogao ponoviti još jedan Infinity War; film za kojim svi luduju, film koji svi hvale i dižu u nebesa, film koji manje-više svi obasipaju hvalospjevima, a ja jednostavno ne shvaćam što je tu tako dobro, i što sam ja to tu propustio!?

Photo by null – © null

E pa…vjerovali ili ne, to se nije dogodilo! Naprotiv, Avengers: Endgame je uspio napraviti nešto što gotovo ni jedan MCU film do sada nije uspio – oduševiti mene MCU skeptika i istovremeno izvući iz mene brdo emocija; od smijeha, preko uzbuđenja, pa sve do nevjerice i pokoje suze u određenim momentima. Ne događa mi se tako često da mi oči zasuze gledajući film(ove), ali opet, nisam od kamena. Avengers: Endgame je uistinu emocionalni blockbuster roller coaster koji je zaista pogodio prave žice u pravim momentima.
A kako je to uspio!? Pa tako što su se braća Russo ovaj puta umjesto na akciju, koja je u Infinity Waru nakon nekog vremena postala repetitivna i zamorna, a koje doduše ne nedostaja u samom finalu Endgamea, usredotočili na dramu i likove, te njihove međuodnose, njihove motive i njihove osobne demone koji ih proganjaju od takoznanog “snapeninga”. A sve to su isprepleli sa izvrsnim humorom koji se pojavljuje u pravim trenucima, u pravoj mjeri, zbog čega je Endgame gorko-slatko iskustvo za gledatelje.
Traileri su nagoviještali da će se Endgame baviti svojevrsnom osvetom Osvetnika, no to u filmu definitivno nije slučaj, i traileri zaista pokazuju tek prvih 10-ak minuta filma, te je osveta tu gotovo nevažna stavka. Ali ono što je važno, i čime se film bavi je ta želja i potreba naših junaka da daju svom životu smisao i da pod svaku cijenu isprave nepravdu. A neki će tu cijenu zaista masno platiti.
Uz sve to treba uzeti u obzir i činjenicu kako Endgame jednim veći dijelom igra na kartu nostalgije. Ovaj film ipak označava svojevrsni kraj jedne ere, i stavlja točku na i, što također udara po emocijama gledatelja. Pa čak i Stan Lee ima svoj posljednji cameo upravo u ovom filmu, što je samo po sebi od velikog značenja. Marvel će i dalje snimati filmove, to je neupitno, ali stvari jednostavno više neće biti iste nakon ovoga filma. I pitanje je hoće li Marvel više biti u mogućnosti da gledateljima ponudi nešto novo što već nismo vidjeli!? A kamo li ovako dobro! Ako se mene pita, teško, jako teško.
Moram još spomenuti i publiku sa kojom sam gledao Endgame, a koja je zasigurno pridonijela mom finalnom dojmu viđenoga. Naime, publika je zaista bila izvrsna! Ljudi su se smijali, pljeskali i klicali, pa čak i navijali u određenim momentima, i tako podigli atmosferu na još jednu višu razinu. A zadnjih 10-ak minuta je nastupio totalni tajac! Niste čak mogli čuti da itko diše! Čuo se tek tu i tamo pokoji “šmrc”. Zaista, ne sjećam se kada sam zadnji puta gledao neki film u kinu, a da je publika bila toliko angažirana i uživljena u film.

Photo by null – © null

Na kraju se postavlja to neizbježno pitanje; da li je Avengers: Endgame film godine, ili pak najbolji superherojski film ikada snimljen?! Pa…nije. Ne treba pretjerivati. Film ima svojih mana u koje sada neću detaljno ulaziti jer bih samim time ušao u polje spojlera, a to ne želim. No, da li je ovo jedan od boljih superherojskih filmova generalno, te jedan od boljih, ako ne i najbolji Avengers film, to svakako je. Braća Russo i Marvel su zaista uspjeli napraviti veličanstvenu stvar ovdje, i nevjerojatno je kako su sve to dobro posložili i savršeno zaokružili jedno cijelo desetljeće superjunačenja. S toga, učinite sebi uslugu, i pogledajte Endgame na velikom platnu, 3 sata će vam proletjeti poput 3 minute! I učinite to što prije…kako zbog filma, tako i zbog rizika da vam netko spojla film.