Deckardov kutak

Deckardov Kutak – Recept za savršeno jelo; The Silence of the Lambs (1991)

 

silence-of-the-lambs

“A census taker once tried to test me. I ate his liver with some fava beans and a nice chianti.”

Hannibal Lecter

Jeste ikada pogledali sportski film u kojemu ekipa kojoj nitko ne daje nikakve šanse uspije napraviti preokret i doći do pobjedničkog postolja? Pretpostavljam da jeste, svi smo u jednom trenutku naletjeli na takav naslov i, vjerujem, zdušno navijali da jedna takva grupa pobijedi obično nesimpatični tim i napravi malo čudo. Takve stvari nisu samo ograničene na sportske dvorane, to se događa i u samom procesu stvaranja filmova i stvari, dok se kamere ne pokrenu, ponekad znaju ispasti poprilično zanimljive. Jedan primjer takvog projekta svakako su kultne Ralje, film koji je imao toliko problema i zastoja da je malo tko vjerovao kako će uspjeti biti dovršen, a kamoli napraviti nekoliko rekorda u zaradi. Zvučat će čudno na prvu ruku, ali Kad Jaganjci Utihnu drugi je primjer, što je, znam poprilično čudno za shvatiti na prvi pogled jer ovdje se ipak radi o trileru čija produkcija nije zahtijevala izmišljanje nikakvih mehaničkih čudesa koje bi vjerno dočarale radnju. Usprkos izostanku velikih bijelih morskih pasa, Jaganjci su od početka bili problematičan projekt, jedan od onih koji imaju određenog potencijala, koji imaju knjigu-uspješnicu u svojoj pozadini, ali to je ujedno bio i projekt koji nitko nije želio snimiti. Na samom početku priče postojala je A postava, savršeni igrači, da se tako izrazim, za koje su svi vjerovali da znače čisti uspjeh, a onda se dogodilo nekoliko nepredvidljivih događaja i projekt je prešao u ruke B postave te je izgubio svaku realnu šansu, tj. nitko više nije vjerovao, da će postati uspješan, a sasvim sigurno nitko nije vjerovao da će postići uspjeh kakav je postigao. No, nećemo krenuti sa završnim rezultatom, kojeg svi znamo, već ćemo se vratiti natrag na sami početak priče, čak i nešto dalje od toga da dobijete cijelu sliku o tome zašto nitko nije vjerovao da će priča o serijskom ubojici, doktoru Hannibalu Lecteru i FBI agentici Clarice Starling zainteresirati svijet ili barem vratiti uložena sredstva.

Godine 1981. američki pisac Thomas Harris objavio je svoj drugi roman imena Crveni Zmaj. Njegov prvi roman, Crna Nedjelja, objavljen je 1975 i, usprkos intrigantnoj radnji (grupa terorista planira masovni napad na američkom Super Bowl prvenstvu) nije postigao preveliki uspjeh. Tj. sve dok nije pretvoren u film istog imena. Crveni Zmaj bio je ponešto drugačijeg tona, ovaj put radilo se prikazu, ali i predstavljanju američkoj javnosti serijskih ubojica, koji su u tim godinama počinjali dolaziti pod svjetla javnosti kao nova vrsta negativaca, ona jeziva i opasna pošto u njihovim ubojstvima nije bilo motiva ili neke slične motivacije. Roman, koji je u sebi imao elemente stvarnih stvari, kao što je psihološko profiliranje takvih ubojica, gotovo odmah je postao veliki hit među čitateljima, što zbog intrigantne radnje, što zbog gotovo savršeno karakteriziranih likova, između koji se isticao profil gotovo savršenog serijskog ubojice, doktora Hannibala Lectera. Pet godina kasnije, roman je pretvoren u film Manhunter. Film je imao određenih odstupanja od pisanog materijala, uključujući i izmjenu slavnog doktora, ali usprkos tome, riječ je o prvoklasnom trileru kojeg je režirao vrhunski filmaš Michael Mann, a producirao još poznatiji producent Dino De Laurentiis. Činilo se da stvari ne mogu ispasti loše, no ipak jesu. Iako je film dobio pregršt pozitivnih kritika, njegov odjek na blagajnama bio je više nego razočaravajući. Iako je danas u društvu odličnih kultnih filmova i u samom vrhu psiholoških trilera, onda je bio proizvod koji jednostavno nije ispunio očekivanja.

81jpy6nrw2l idea2 silence_of_the_lambs_fanmade_book_cover_by_churchchristenson-da77ssj sotl_cover1 thomas-harris-the-silence-of-the-lambs silence-1

Bez obzira na neuspjeh filma, Thomas Harris 1988. godine na književnu scenu isporučuje svojevrsni nastavak svoje pisane uspješnice. Jaganjci postižu još veći uspjeh od svojeg prethodnika ponajviše zbog temelja koje je postavio film, ali, iako se pojavljuje određeni interes da se roman ekranizira, zbog slabih rezultata na blagajni od Lovca na Ljude nitko se ne želi baš upuštati u realizaciju. Odnosno, ne svi. Dino De Laurentiis prvi preskače kupiti filmska prava zbog uvjerenja da film neće zanimati široku publiku. To će se pokazati kao njegova velika pogreška. Naime, De Laurentiis je vlasnik ostatka franšize, uključujući Manhuntera, Hannibala, Red Dragon i Hannibal Rising, i jedini koji mu nedostaje, da se tako izrazim, su upravo Jaganjci. No, jedno poznato lice je zainteresirano za film. Jodie Foster na preporuku prijatelja čita knjigu i nakon toga se zainteresira da sama otkupi prava. No, dolazi prekasno, prava su već bila prodana drugom glumačkom lavu, Gene Hackmanu. Da su stvari ostale tako, danas bi njega pamtili po ulozi dobrog doktora, a ne Anthony Hopkinsa, što je, priznajemo, zanimljiva pomisao. Gene Hackman želi režirati film i glumiti naslovnu ulogu, i studio je uvjeren da bi njegovo ime moglo donijeti uspjeh. Ali, projekt stoji na mjestu. Iako nije uspjela kupiti prava, Jodie Foster otvoreno lobira i pokazuje interes za ulogu, no studio, zanimljivo, je ne vidi kao nekog tko bi mogao poželjno ime na blagajnama (usprkos Oskaru kojeg je ranije osvojila).

Stvari se ponovo mijenjaju kada Hackman odustane od cijelog projekta. Razlog njegovog odustajanja je zanimljiv; nije želio biti središtem još jedne kontroverze. Prošla kontroverza bila je povezana s odličnim trilerom Mississippi Burning, ali u svemu tome se našla i njegova kćer, koja ga je uvjerila da bi mu uloga psihopatskog ubojice mogla naškoditi karijeri. Filmska kompanija Orion sada ima novi problem u rukama; tko bi film mogao režirati? Jedan od producenata, Ron Bozeman, odluči malo iskoračiti iz sigurne zone i riskirati s čudnim izborom. Jonathan Demme sasvim sigurno nije bio na listama mogućih redatelja jer, iskreno, njegov rad je bio najpoznatiji po crnim komedijama, no Bozemanu se svidio njegov rad (kojeg je producirao) i ide toliko daleko da čak stopira projekt kojeg je Demme trebao režirati te mu nudi Jaganjce umjesto toga. Scenarij u tom vremenu još uvijek nije bio gotov, ali se izrađivao. Ted Tally prije Jaganjaca nije imao, doslovno, niti jedan producirani scenarij. No, sreća mu se smiješila. Njegov scenarij za dramu White Palace dobio je zeleno svjetlo i producentima se svidjelo to što su pročitali. Iako je posao da napiše scenarij za Jaganjce dobio tek uvjetno (baci nešto na papir, pa ćemo vidjeti kako će to ispasti) ono što je isporučio bilo je gotovo savršeno te je sve postalo službeno. S redateljem na mjestu i scenarijem, moglo se krenuti u potragu za glumcima.

Jodie Foster bila je u blizini, još uvijek spremna da uskoči u cipele Clarice Starling, ali Demme je nije vidio kao nekoga tko bi to mogao izvesti. Njegov prvi izbor je bila Michelle Pfeiffer s kojom je surađivao na prošlom filmu, Udana za mafiju. Jodie Foster se pak sviđala producentima, što će kasnije dovesti do zanimljive odluke. Njima je za glavnu ulogu odgovarao još jedan glumački vuk; Robert Duvall. Demme je pak u njoj vidio Anthony Hopkinsa. Zanimljiva stvar, Demme je mislio da će Hopkins biti savršen za nju jer je tako dobro odigrao dobrog doktora u Čovjeku Slonu, pa bi njegova transformacija trebala biti zanimljiva. Producenti pak nisu bili oduševljeni njegovim izborom. Da stvar bude još nepovoljnija, Anthony Hopkins je u tom trenutku bio digao ruke od svoje karijere u Americi zbog činjenice da zbog loših financijskih rezultata svojih prošlih filmova (Bounty) više nije mogao dobiti zanimljiv posao te je spakirao svoje stvari i vratio se natrag u London, gdje se posvetio kazališnom radu. Usprkos činjenici da ga studio nije želio, Demme na svoju ruku kontaktira Hopkinsa i daje mu na uvid scenarij. Hopkinsu su se uloga i scenarij svidjeli, ali trebat će pričekati neko vrijeme da se dogodi mali preokret. Studio, naime, odlučuje napraviti neviđeni kompromis. Dopustit će Demmeu da angažira Anthony Hopkinsa ako on za uzvrat angažira Jodie Foster. Zamislite situaciju gdje su si svi pljunuli u dlanove, rukovali i dobijete cijelu sliku kako je poznati dvojac došao do svojih uloga. Netipično, zar ne?

201410240000661 201410240000662 cl6xhp7veaayvwi-jpg-large tumblr_mrw82bca7e1sfph2po1_1280

Snimanje je moglo početi. Film je imao budžet od jedva 19 milijuna dolara, što je bilo tek jednu stepenicu više od toga da bude niskobudžetni film. Jedva. Zbog toga su morali biti napravljeni neki ustupci. Lokacijski je morao biti blizu da ekipa ne mora putovati (iako radnja sugerira da putuju preko pola Amerike) i morao je imati što manje zahtjevnih setova. Postojala su tri izgrađena seta, a zanimljiva stvar je da su sva tri bila izgrađena na istoj lokaciji; staroj napuštenoj tvornici. Zatvor u kojemu odigravaju susreti Clarice i Hannibala, zatvor iz kojega Hannibal pobjegne i kuća ludog serijskog ubojice Buffalo Billa. Prvi set koristio je tada popriličnu novotariju; zaštitno staklo. Zašto novotarija? Zato što se takvo što tek godinu dana prije počinjalo uvoditi u banke i slične objekte i djelovalo je drugačije. U scenariju su se svi susreti između Clarice i Hannibala trebali odigravati po klasičnom obrascu; kroz zatvorske rešetke. Jedna mala neugodnost tokom snimanja bila je da se zatvorski set zatvarao te je Anthony Hopkins u njemu morao provoditi sate i sate, što je bilo pomalo zanimljivo jer je, rekoše kroz šalu ostali glumci, izgledao kao da mu je tamo jako udobno. Zbog toga gotovo nikad nije imao izravnu interakciju s Jodie Foster jer su oboje gotovo sve scene odrađivali tako da su tekst izgovarali direktno u kameru. Uloga Buffalo Billa pak nije bila određena za nikoga poznatog. Ted Levine, kojemu je to danas jedna od najpoznatijih izvedbi, uopće nije vjerovao da će je dobiti te je na audiciju došao… ponešto nepripremljen i opušten, gotovo sa stavom boli me neka stvar. Začudo, producentima se svidio upravo zbog toga. On i Brooke Smith, koja je igrala njegovu žrtvu u podrumu, postali su tokom snimanja dobri prijatelji, što je bilo zanimljivo jer su preko dana snimali užasne scene gdje je on maltretira, da bi uvečer zajedno obilazili barove i dobro se zabavljali. Levin će se pokazati i kao kreativan glumac pri famoznoj sceni gdje pleše gol ispred kamere. Scena nije postojala u scenariju, ne u takvom obliku. Redatelj Demme je rekao Levineu da jednostavno nešto izmisli, pa će vidjeti kako će to ići. Cijela scena s plesom, gdje ugura pimpek između nogu bila je ustvari Levineova improvizacija koja se svima toliko svidjela da su je upotrijebili u filmu. Anthony Hopkins također je pridodao nešto svom liku; bijelu boju. Odjeću koju nosi prilikom bijega iz zatvora (bijela majica i hlače) njegova su ideja jer je vjerovao da će tako djelovati dijaboličnije. Pa, nije pogriješio.

Filmska produkcija kao takva nije imala problema, snimanje je završeno u okvirima zadanog vremena i budžeta. Tokom montaže napravljena je zanimljiva odluka. Film je inače trebao biti poslagan uobičajeno, scenu po scenu, kako bi pratio radnju, ali dok su ga montirali, Jonathan Demme odlučio se malo poigrati s gledateljima te napraviti ponešto drugačije gledište. To se odnosi na famoznu scenu gdje Clarice pozvoni na vrata ubojice, ali publika misli da se radi o FBI agentima koji su okružili kuću. Film originalno nije trebao tako izgledati već rutinski, gdje ona izlazi iz auta, prilazi vratima i normalno pozvoni, ali svi se možemo složiti da je ovo malo eksperimentiranje urodilo jako dobrim rezultatom. Druga stvar; postojala je bojazan da je film premračan i previše krvav, što je, gledajući današnje filmove, pomalo smiješna stvar, ali onda je skoro donesena odluka da se scena gdje Hannibal nosi tuđe lice izbaci i sve snimi nanovo, da ne bude toliko jeziva. Ipak, ostavili su sve kako je snimljeno i film je pušten na slobodu. Pomalo kao crna šala, film je pušten u distribuciju doslovno na Valentinovo, pa ako ste u tim danima htjeli odvesti djevojku na nešto romantično… Jaganjci su bili, pa jako čudan izbor za to. Ono što se danas zna da je film zaradio preko 100 milijuna dolara samo na američkom tržištu, što ga je pretvorilo u jedan od najvećih hitova dotične godine, ali i najveći hit kojeg je producirala filmska kuća Orion (uz Ples s Vukovima), no slabo je poznata činjenica da film nikad nije bio broj 1 na blagajnama već je imao sporogoreći fitilj zbog kojega mu je gledanost trajala tjednima, čak i mjesecima, a ne danima, kao što je to danas slučaj.

05e7abed4adf6818f87f36600d507ceb screen_shot_2016-07-06_at_2-37-57_pm 8c13780a314541b583e7839daea23d1d hannibal-lecter

Nakon toga uspjeha, za koji su već svi govorili da je nevjerojatan, posebice kada se u obzir uzme da su planovi bili drugačiji, novo iznenađenje je tek slijedilo. Prvo su bile nominacije za Oskare. Za jedan triler/horor to je bilo prvo iznenađenje, ali još veće je bilo kad je doslovce pomeo nagrade i uzeo sve važnije kipiće. Iako tada još nisu postojali čvrsti planovi, počeo se spominjati i nastavak, ali htjeli su da autor, Thomas Harris, prvo napiše nastavak romana. Što i jest napravio, sedam godina kasnije, i prvi telefon koji je zazvonio bio je onaj od Jonathana Demmea. No, on je ponudu odbio jer mu se ideja i konačni scenarij nisu svidjeli. Naime, u romanu i prvoj verziji scenarija Clarice i Hannibal postanu ljubavnici, koji potom odu na proputovanje svijetom. Sljedeća koja je odbila ponudu bila je Jodie Foster. Iako je komentirala da je imala drugo snimanje, mnogi vjeruju da je odustala iz istog razloga kao i redatelj Demme. Do dana današnjeg nije dala komentar o tome što iskreno misli o nastavku, koji je na kraju snimljen pod redateljskom palicom Ridley Scotta. Iako je Anthony Hopkins reprizirao svoju ulogu, također je bio iskren i izjavio da to više nije bilo to, da je filmu nedostajalo nešto da bude odličan.

Želeći još malo kapitalizirati popularnost lika, Dino De Laurentiis snimio je i remake Manhuntera. Crveni Zmaj ponovo je angažirao Anthony Hopkinsa za ulogu Lectera i donekle popravio dojam možda zato što se vratio i originalni scenarist Jaganjaca, Ted Tally, pa je uspio uhvatiti malo atmosfere prethodnika. No, nakon toga, stvari su otišle pogrešnim tokom jer je De Laurentiis, želeći još više izvući iz franšize, planirao novi nastavak, takozvani praquel u kojemu bi se pojasnilo zašto je Hannibal postao to što jest. Hannibal Rising nije nikoga oduševio, bez obzira što je scenarij napisao autor originalnih romana, Thomas Harris. On je na kraju izjavo da je posao napravio samo zato što su planirali film napraviti s njim ili bez njega. No, zar je netko uistinu očekivao da će nastavci ponoviti uspjeh originala? Osim što je ispao u cijelosti drugačiji film od zamišljenog, s potpuno drugačijim glumcima, osim što je uspio zaraditi skoro deset puta više nego je uloženo i pomesti konkurenciju na Oskarima, filmu je također uspjelo poći za rukom da zamuti granice koje razdvajaju žanrove pa se tako danas često lome koplja oko toga jesu li Jaganjci horor ili psihološki triler. Što god da jesu, riječ je o prvoklasnom filmu, kojemu godine nimalo ne škode, ali ne možemo da se barem malo ne zapitamo da li bi to bio slučaj da je na filmu ostala raditi prvobitna ekipa, ona koja je zvučala više pobjednički nego ovi koji su film i napravili. Bila bi to zanimljiva usporedba za vidjeti. Do sljedećeg čitanja, svakako popijte malo Chiantija.

39f80da9a4d588150ff2eea6d39b4902 silence-des-agneaux-1991-18-g jodie-foster-anthony-hopkins c03

9ea71d585eaea758a712acd464dd8f58 hopkins-foster-1992-w_4751883-original-imagegallery_standard ss-130109-jodie-foster-1992-oscar-silence-today-ss-slide-desktop momentos_memorables_en_la_historia_del_oscar_418833557_802x1200 sotldiv f6beb61f8723e0e87f06e33f2da0147c

 

 

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s