*Ovaj članak je preuzet sa portala duart.hr uz dopuštenje uredništva

Horor, SF, Drama/2019./Španjolska

REŽIJA:  Galder Gaztelu-Urrutia

SCENARIJ:  David Desola, David Desola, Pedro Rivero

ULOGE: Ivan Massagué, Zorion Eguileor, Antonia San Juan…

TRAJANJE: 94 minute

SINOPSIS 

Okomiti zatvor pod imenom Rupa, s jednom ćelijom po razini. Dvoje ljudi u ćeliji. Jedna jedina platforma za hranu koja se spušta kroz otvor u sredini ćelije, i dvije minute dnevno za hranjenje. Beskrajna noćna mora za sve koji se nalaze u Rupi, a posebice one koji se nalaze na najnižim katovima.

Od metafizičkog užasa do distopijske kritike društva. Galder Gaztelu-Urrutia svojim je debijem iznenadio i publiku i kritičare!

Nakon što je na filmskom festivalu u Torontu 2019. osvojio nagradu publike, film Galdera Gaztelu-Urrutia nastavio je privlačiti pažnju filmske javnosti i profesionalaca. Sad kad ga je Netflix kupio, rasprava o tome što ovaj film nudi je ponovno zavladala. Moram priznati, Netflixova odluka da kupi ovaj distopijski horor je poprilično hrabra. Film je prvenstveno namijenjen ljubiteljima nesvakidašnjih ostvarenja. Nema šanse da ljudi koji gledaju mainstream filmove vide nešto vrijedno u ovom uratku. S druge strane, mislim da mnogi neće moći izdržati do kraja filma jer osim fascinantnih scena nasilja, koje uključuju kanibalizam, filmu nedostaje uobičajene narativne strukture.

The Platform je podijeljen u tri narativne linije, poveznica je glavni glumac, izvrsni Ivan Massagué iz filma Pan’s Labyrinth, i klaustrofobična scenografija. Za usporedbu, jedan veliki distopijski film kojem nalikuje The Platform je Cube redatelja Vicenza Natalia. Ali to je više zbog strukture prizora. Ne znam bih li nabrajao sve što mi padne na pamet? Ali trebao bih spomenuti gurua distopijske fikcije – Orwella i njegovu 1984. godinu.

Film započinje scenom buđenja novog zarobljenika Gorenga, u prilično neobičnom minimalističkom okruženju. Betonska soba s rupom prema dolje i gore. Nasuprot njemu je samo još jedan cimer, stariji Trimagas. Ništa osim betona i kreveta. Izuzetno nejasna i naizgled sterilna ćelija. Ubrzo se Goreng i Trimagas upoznaju. Stariji zatvorenik uvodi novog cimera donekle u neobičnu stvarnost Platforme. Jednom dnevno kroz gornji otvor se spušta stol s hrpom različitih namirnica. Oni su na razini 48, a iznad je 96 ljudi koji dobivaju tu hranu prije njih. Slijedi bijesno hranjenje dok stol s hranom nakon nekoliko minuta ide na niže razine. Na nižim razinama vlada velika glad, a kanibalizam je pravilo, a ne iznimka.

Photo by Netflix

Nakon nekog vremena, Goreng i Trimagas probude se na razini 127, Goreng je čvrsto vezan, a Trimagasi se priprema da polako odreže komade mesa s tijela i pojede. Malo po malo. Hrana nikada ne doseže ovu razinu. Sve jedu ljudi iznad njih. Sve dok ih opet ne premjeste u drugu ćeliju To je jednostavna shema:“Tko bi doli sad je gori“ i obrnuto. Rijetkost je da obojica cimerica prežive stoga ovdje počinje druga narativna linija.

Goreng dobiva novog cimera, Imoguirija. Ona je sklona društvenim promišljanjima i racionalnom uzimanju hrane sa stola. Od nje, Goreng saznaje da je VSMC – “Vertikalni centar za samoupravljanje” zatvor na više od 200 nivoa. Ako oni na vrhu skromno uzimaju hranu sa stola, vjerojatnije je da će ljudi na dnu preživjeti. Imaguiri vjeruje da je vertikalni zatvor društveni eksperiment, gdje se samo uz ljudskost i brigu za druge može izdržati do kraja.

U trećem dijelu u priču ulazi Baharat, koji, nakon što je pokušao pobjeći iz zatvora penjući se prema gore, pomaže Gorengu da se spuste do dna. Oni se trude sačuvati hranu za one koji su potpuno na dnu. Što se više spuštaju, to više čovječanstva nestaje. Čini se da je ipak Imaguiri bio u krivu. Ljudi su takvi kakvi jesu. Briga pojedinca ne mijenja razliku u ukupnoj slici. Mnogo je bolja kolektivna promjena svijesti, koja je neovisna o pojedinačnom naporu.

Photo by Netflix

No, redatelj Urrutia na kraju mijenja diskurs, pokušavajući dati neko značenje pojedinačnoj žrtvi i prosvjetljenju. Treća narativna linija izvedena je uglavnom metafizički. Nije lako reći ili smisliti čitav smisao. Redatelj je naprosto ostavio svakom gledatelju mogućnost izbora da interpretira kraj filma po vlastitom nahođenju. Zanimljivo je da je riječ o tako složenom filmu, kojeg je napisao i snimio niz ljudi kojima je ovo prvi film. Fascinantno! Jedva čekam da vidim kako se razvija karijera Urrutia u godinama koje dolaze.

Za kraj, opet naglašavam da The Platform zasigurno nije za svakoga. Ljudi koji su navikli gledati filmove radi zabave, trebali bi preskočiti ovaj film. Ako u bilo kojem trenutku filma imate problema, jednostavno odustanite. Kasnije postaje sve teže i teže. Ipak, oni koji izdrže 94 minute filma i 200 razina “Platforme” očekuje zaslužena nagrada u vidu spektakularne završnice!

Piše: Momir Rajšić / Duart.hr