Da život inspirira umjetnost znaju već svi vrapci na obližnjim granama, ali da se nekoliko događaja preklopi u jednu cjelinu, koja opet svoje grane raširi na nekoliko drugih strana, priča je za sebe. Da bi se sve to ispričalo kako treba morali bi krenuti od samog početka, od dana 13 studenog 1974 godine, kad je lokalna policijska postaja zaprimila telefonski poziv od čovjeka koji je tvrdio da je upravo s grupom prijatelja ušao u obiteljsku kuću smještenu na 112 Ocean Avenue, gdje su pronašli šest članova obitelji DeFeo mrtve. Ustrijeljene u svojim krevetima. Jedini preživjeli član, Ronald DeFeo, brzo je stavljen pod policijsku zaštitu u strahu da bi se ubojice mogla vratiti i dovršiti posao. Zločin takve širine i takvih okolnosti, činilo se da su sve žrtve ubijene u snu, brzo je šokirao američku javnost, koja je zahtijevala odgovore od policijskih dužnosnika kako bi se umanji strah od mogućeg ponavljanja. No, to nije početak. Početak se odigrao iste te noći, s 12 na 13 studeni, kad je Ronald DeFeo puškom repetirkom poubijao sve članova svoje obitelji, a onda proveo dan u stvaranju alibija, čak i nazivanju vlastite kuće, i šireći sumnje da se nešto dogodilo. Policija je jako brzo otkrila kako u njegovoj priči postoje nedosljednosti i nije trebalo previše vremena da dokažu kako je on bio taj koji je povukao okidač. DeFeo će u idućih 40 godina, koliko već boravi u zatvoru, nekoliko puta promijeniti vlastitu priču, od toga da je obitelj ubio s grupom prijatelja, do toga da mu je pomogla sestra Dawn (s kojom je bio, navodnu, u poluincestnim odnosima) i koju je, na kraju, ubio jer nije bio siguran u to da ga neće izdati. Policijska je istraga pronašla tragove baruta na njezinoj spavaćici, što je otvorilo sumnju da je doista i sudjelovala u ubojstvima, no nikad nije posve dokazano kolika je njezina uloga bila u cijelom događaju. Ronald DeFeo u svojem će dugotrajnom postupku žaljenja upotrijebiti i dobru staru nisam-kriv-čujem-glasove-zaposjednut-sam obranu, ali sudski vještaci dokazat će njegovu uračunljivost, što će u konačnici rezultirati trajnom osudom. Na ovo ću se još vratiti, posljednji dio njegove obrane, ali za sad ćemo zaokružiti priču o masakru obitelji DeFeo činjenicom da se radi o zločinu kakav država New York do tada nije doživjela (čak ni nakon njega) te da su posljedice u obliku prepričavanja, morbidne slave samog ubojice i analize slučaja preživjele do današnjih dana. Nakon ovog uvoda, koji je kompilacija svega što se može doznati jednim klikom miša na google, upoznat ćemo nove stanare kuće u 112 Ocean Avenue. Obitelj Lutz. George i Kathy. Simpatičan sveamerički bračni par, koji su dolazili u paketu s troje sveameričke djece, koji je u kupnji kuće kojoj je tržišna cijena bila čista bagatela (tako to ide kad imate povijest nasilnog zločina) vidio priliku za novi početak.

Obitelj je u kući izdržala 21 dan. Pobjegli su iz nje noseći samo odjeću koju su imali na sebi. Za javnost su izjavili kako ih je u kući maltretirala nepoznata nadnaravna sila, koja ih je budila po noći, radi koje su doživjeli susrete s insektima, a nadovezali su se i s viđenjem čudnog svinjolikog demona. Također, postojao je cijeli paket uobičajenih paranormalnih zabava kao što je lupanje vratima, prozorima, zvucima nečijih koraka, a imali su i nekih osobnih iskustava, nimalo ugodnih. Tako je George, koji je dijelio određenu sličnost s Ronaldom DeFeom počeo piti njegovo piće i razvijati temperament dok je Kathy doživjela naglo starenje vlastita tijela (čemu je George bio svjedok). Njihova je najmlađa kćer počela pričati s izmišljenim frendom imenom Jodie, a opisi su varirali od one svinje-demona do ustrijeljene djevojčice. Sama paranormalna aktivnost u kući imala je tek neke poveznice s masakrom koji se dogodio par godina ranije, budili su se u 3:15, što je bilo vrijeme ubojstava, ali glavna karakteristika toga bila je posve nova sorta zla, nešto što je bilo puno dublje od ubojstava. Njihova je priča dočekana s, očekivano, sumnjama i podsmijehom, ali je zaintrigirala gomilu „istražitelja“ paranormalnih stvari koji su počeli istraživati kuću. Rezultati su, hmmm, zanimljivi. Većina je naglašavala da u kući nešto postoji, kako mogu osjetiti „prisustvo“, a na sve to će i Ron DeFeo imati ponešto za dodati. No ne prije nego je cijela priča dobila obličje sveameričke senzacije.

Pisac Jay Anson shvatit će Lutzove zaozbiljno i napisati knjigu prepoznatljiva naslova: The Amityville Horror.  Anson ustvari nije stvarao zaključke već je njihovu odiseju od 21 dana opisao u detalje te je knjiga postala bestseler, posebice jer se reklamirala kao non-fiction (stvarni fakti). Zanimanje javnosti bilo je takvo da to nije moglo proći samo tako pokraj izoštrenih čula filmskih studija te su u roku dok kažete Amityville kupljena autorska prava i snimljen film. Tadašnja aktualna zvijezda Margot Kidder (iliti Lois Lane iz Superman franšize) te James Brolin zaigrali su bračni par Lutzovih i napravili iskorak u svojim karijerama. Film je dočekam s kišom dolara, kao i opisima da se radi o najstrašnijem filmu svih vremena, no istina je da je sam film poprilično dosadnjikav te da glumačke izvedbe nisu ništa osim korektnog. Potpomognut i nastupom legende (malo over the top izvedba) Roda Steigera, film svoju najveću popularnost može zahvaliti tome što se nešto takvo moglo gledati jedino u kinima (bila su to ona primitivna vremena kad nije bilo videa, CD-a, DVD-a i poštenog televizijskog kanala) jer bi danas prošao puno gore nego onda. Bilo kako bilo, danas je to kult naslov koji stoji rame uz rame s jednim The Shinningom. I dok je film rasturao po kinima, razni stručnjaci vjerovali su da je kuća opsjednuta (no ne i budući kupci, koji su se u nju uselili godinu dana nakon bijega Lutzovih i ostali u njoj do dana današnjeg: bez ijedne prijave o nečem zlom) te se čak javio i DeFeo. On je čak dao ime zlom duhu. John Ketchum. Ako je vjerovati podacima (onima mutnima kao dno obližnje močvare jer nikad nije dokazano da je bilo tko takvog imena postojao) taj je lik bio takav bad ass da su ga čak i oni koji su voljeli roštiljati žene u Salemu protjerali iz svojih redova. Volio je mučiti ljude, posebice Indijance, raditi im svakakve psihotične stvari, a, naravno, uz to je išla i optužba da je vještac, da voli crnu magiju i slične zabavne stvari. U tadašnje vrijeme nitko nije baš posebno reagirao na njegove riječi (policija je uspješno dokazala kako je bio vucibatina koja je ubila obitelj iz koristoljublja) ali puno kasnije, netko jest. Na što ćemo se vratiti još. Sljedeća stavka dnevnog reda: Amityville franšiza.

Ista je povezana s još nekoliko stvari. Kako je prva knjiga postala književni hit, bio je red da se to nastavi. Kako je film postao hit, bio je red da se i to nastavi. Pisac John G. Jones napisao je nastavak Amityvillea i nadovezao priču obitelji Lutz o proganjanju koje se nastavilo nakon iseljenja. Iako se i to reklamiralo kao non-fiction uradak, većina se složila je to jako dobra fikcija. Nakon tog uspjeha, Jones je složio još tri dodatna naslova kroz godine koje su došle, pretvarajući obitelj Lutz u prave horor ikone žanra opsjednutosti, povremeno mijenjajući podatke iz knjige u knjigu kako bi dobio na dinamičnosti. Jones je iz svega toga izvukao sasvim finu gomilu kešovine, a činilo se da ni publika nije posve imuna na priču, koja više uopće nije imala veze s Amityvilleom kao takvim. Zadnji književni uradak došao je 1991 godine, od strane pisca Robina Karla, koji je, kao svjež početak, započeo priču kao oblik reebota, predstavljajući je kao non-fiction, no što je bio samo reklamni štos za bolju čitanost. Iako je u planu bio nastavak, zbog slabe čitanosti (a više ni Lutzovi nisu bili glavni likovi) to se nije dogodilo. S druge strane, prave non-fiction knjige također su imali svoj dio financijskog kolača, kao i naklonost čitatelja. Od njih četiri, koje su najpoznatije, tri su se zadržale na obitelji DeFeo i rekonstrukciji njihove smrti, izbjegavajući paranormalno i Lutzove u potpunosti. Pisac Ric Osuna došao je jako blizu toga da bude uspoređen s novim Trumanom Capoteom radi knjige „Noć kad je umrla obitelj DeFeo“ radi istinitog karaktera (razgovarao je i s Ronom DeFeom u zatvoru). Filmski je svijet bio jako blizu toga, nimalo ne zaostajući za svojom pisanom braćom.

Serijal Amityville do dana današnjeg nanizao je čak devet tematskih naslova, od čega je predzadnji remake prvog filma. Naravno, tek drugi dio, Amityville II: Possesion, ima neke veze s pričom kao takvom jer se ustvari radi o praquelu prvog filma te za radnju koristi obitelj DeFeo (s debelo izmijenjenim detaljima, uključujući i samo ime) što je bilo dovoljno da postane još jedna hit. Ostatak ansambla, koji je svakim naslovom dobivao sve manji i manji budget, jednako je tako gubio nit priče te se događalo svašta, od ukletih predmeta, pa do ukletih kuća koje više nisu imale nikakve veze s Amityvilleom. Amityville: 3-D uveo je posve nove likove u radnju, što je dovelo do tužbe Lutzovih i kultnog producenta Dina De Laurentisa (koju su izgubili) no još uvijek je zadržao creepy izgled kuće, kao i neke dijelove radnje (vezano uz ubojstva). Film kao takav označava kraj priče koja se međusobno nadovezuje, ali i filmova koji su rađeni za kino. Sve do pojave remake iz 2005. Tu priča postaje zanimljiva, a malo se i vraćamo u prošlost. Sjećate se imena Jodie? Ovdje je ona jedan od članova obitelji DeFeo (povijest njihova ubojstva je stvarna i korištena je za film, ali Jodie DeFeo kao takva nikad nije postojala) i komunicira s djevojčicom Lutzovih. Sjećate se imena John Ketchum? On je ovdje pretvoren u glavnog negativca i film prati radnju kako ju je Ron DeFeo ispričao, da je bio zaposjednut i da je zato ubio svoju obitelj. Film implicira da je famozna kuća sagrađena na indijanskom groblju (što je uzrok sranja) ali to nije istina (ogranak pravih Indijanaca je poslao dopis u vezi te teme) te je čista fikcija. Ono što je zajedničko svim filmovima jeste prikaz same kuće, tj. njezina lokacija. U filmovima se radi o izoliranoj i izdvojenoj građevini (tako je više creepy) ali u stvarnosti kuća je okružena drugim kućama i smještena u obično susjedstvo gdje možete vidjeti drugom susjedu u dvorište. Film je, čudna stvar, proglašen boljim nego originalni jer je spremnije iskoristio efekte (neki kažu i previše) te pojačao tempo i malo ubrzao stvari. Osobno, film je uistinu bolji, iako nema baš previše veze s stvarnim stvarima (tj. ako uopće vjerujete da je obitelj Lutz imala nekih loših iskustava u kući te da nije samo izvodila prevaru) i gledam ga kao predstavnika boljih remakova.

Da ne kažete kako vas ne informiram o svemu, postoji i nedavno objavljeni dokumentarni film imena Shattered Hopes: True Story of Amityville murders (valjda je objavljen jer nema datum izlaska, samo godinu) i radi se o polu dokumentarnom i polu igranom uratku koji istražuje sve teorije koje su se dogodile u kući. Dvije stvarne fakte objavljene su u njemu, a jedna od njih je misterija sedmog tijela. Istražujući za knjigu, netko je naletio na sliku mrtve djevojke kako leži u krevetu i nekako je pripisao obitelji DeFeo zato što je položaj bio gotovo isti kao onaj u kojem je pronađena Allion DeFeo, te je postojala i jaka fizička sličnost. Slika je snimljena prilikom očevida (ne bih vam preporučio da to istražujete ako nemate visok prag tolerancije) te je ostala misterija skoro četrdeset godina, točnije sve dok autori Shattered Hopes nisu naišli na jedan mali, gotovo nevažni članak o ubojstvu na području New Yorka. Prateći trag na osnovu intuicije, pronašli su slučaj i samu djevojku te je misterija, koja je već pripadala nadnaravnoj ostavštini pravog ubojstva obitelji DeFeo, razjašnjena kao: policijska pogreška. Odnosno, laboratorija koji je razvijao slike s očevida. Dvije su žrtve imale slično prezime po abecedi (DeGennero i DeFeo) što je dovelo do miješanja. Ipak, ostaje jeziva sličnost između dvije žrtve, kao i prostora (obje leže na sličnom krevetu) u kojem su snimljene. To je ipak manje sablasno od slike pravog duha. Iz Amityvillea.

Snimio ju je fotograf imenom Gene Campbell za vrijeme jedne od tura istraživanja unutrašnjosti, no toga nije bio svjestan sve do tri godine kasnije. Postavljeni je fotoaparat snimao hodnik i raskrižje za u tri sobe, no radio je automatski, svako određeno vrijeme jedna snimka te Gene nikad nije razvio filmove dok nije trebalo složiti knjigu slika iz unutrašnjosti. I otkriće je pokazalo snimak dječaka zatamnjenog lica čije oči imaju čudan odsjaj. Iako lošije, crno/bijele kvalitete, slika je jako slična jednom od najmlađih ubijenih članova obitelji DeFeo i do dana današnjeg (koliko sam ja mogao otkriti) nije dokazano da slika predstavlja nekakvu vrstu podvale iako je možete odbaciti ako sami ne vjerujete u to. Nakon svega toga, uopće nije čudno što postoji simbioza u toliko različitih žanrova koje povezuje jedan događaj (ustvari dva) i sve što se može zaključiti jeste da nasljeđe Amityvillea živi i danas, posebice kad je Internet omogućio slaganje svih „dokaza“ za i protiv na jednu hrpu, te, ako vas uhvati inspiracija za samostalno istraživanje, sve je dostupno. Iskrena ispovijest ili prevara, ubojstvo iz koristoljublja, filmski serijal koji nikako da zamre, knjige fikcije i knjige ne-fikcije… Odaberite svoj žanr. Možda vam se neće svidjeti što otkrijete, ali bit će to vraški zanimljivo putovanje.