Biografija, triler, drama, povijesni/2015./SAD/Indija/Njemačka

REŽIJA: Steven Spielberg

SCENARIJ: Matt Charman, Ethan Coen, Joel Coen

ULOGE: Tom Hanks, Mark Rylance, Amy Ryan, Alan Alda, Sebastian Koch, Dakin Matthews…

TRAJANJE: 141 minuta

SINOPSIS

U novom redateljskom uratku trostrukog oskarovca Stevena Spielberga, dramatičnom trileru „Most špijuna“, Tom Hanks (dobitnik dvaju Oscara) glumi odvjetnika iz Brooklyna, Jamesa Donovana, koji se nađe u središtu Hladnoga rata nakon što ga CIA pošalje na gotovo nemoguć zadatak – mora sa Rusima ispregovarati puštanje zarobljenoga američkog U-2 pilota na slobodu.

Riječ je o vrlo dobrom uratku, sporogorećem političkom (i špijunskom) trileru u kojem si Spielberg uzima vremena da nas polako ali slojevito upozna sa pričom i likovima, i pri tome nam još jednom demonstrira koliko je vješt i sposoban u pričanju zanimljivih ljudskih priča.

Filmska 2015. se sa lakoćom može okarakterizirati kao godina (filmskih) špijuna. Razlog za to leži u činjenici da smo u našim (i svjetskim) kinima ove godine imali prilike pogledati čak šest filmskih naslova špijunske tematike!
Sezonu (filmskih) špijuna je početkom veljače otvorila stilizirana, nabrijana te iznimno nasilna ali zabavna over-the-top akcijska komedija Kingsman: The Secret Service redatelja Matthewa Vaughna. Kingsman je uspješno prizvao u sjećanje stare megalomanske James Bond naslove iz 60-ih i 70-ih, ali ih je također pri tome i dobrano ismijao. A “šlag na tortu” su bile izvrsne kritike i jednako izvrsna zarada. Nekoliko mjeseci kasnije, točnije početkom lipnja u kina je stigla Melissa McCarthy kao Špijunka u istoimenoj akcijskoj komediji redatelja Paula Feiga. Bio je to još jedan zabavan (špijunski) film koji je parodirao žanr na sebi svojstven način. Posve neočekivano, i ovaj naslov su popratile jako dobre, pa čak i izvrsne kritike, te jednako izvrsni box office rezultati.
Taj uspješan niz je krajem srpnja nastavio peti nastavak dugovječnog te iznimno uspješnog špijunskog serijala o pustolovinama agenta Ethana Hunta, Mission: Impossible – Rogue Nation u režiji Christophera McQuarriea. O filmu se pričalo i puno prije nego što je isti došao u svjetske (i domaće) kino dvorane, ponajviše zbog jedne od najluđih kaskaderskih vratolomija koju je Tom Cruise izveo u svojoj dugogodišnjoj karijeri. Naime Cruise, očiti ovisnik o adrenalinu od čijeg imena se osiguravateljima zasigurno diže kosa na glavi, je za potrebe ovog nastavka visio sa aviona u pokretu na visini od kilometar i pol od tla! Ta vratolomija, kao i činjenica da je film (očito) dobar su “petici” priskrbili brdo izvrsnih kritika, te još veće brdo novaca!

Ubrzo nakon Ethana Hunta, negdje sredinom kolovoza, u kina su došli američki, odnosno ruski tajni agenti Napoleon Solo i Illya Kuryakin. Točnije, junaci pomalo staromodne ali nadasve zabavne i stilizirane špijunske komedije The Man from U.N.C.L.E. redatelja Guya Ritchiea. Ova visokobudžetna Hollywoodska ekranizacija istoimene TV serije iz sredine 60-ih godina, je za razliku od svojih (špijunskih) prethodnika “mrvicu” zakazala na američkim kino blagajnama, pa je tako izostala neka veća zarada. No, kritika i publika su za film uglavnom imali riječi hvale.
A onda je početkom studenoga u kina došao jedan od najneočekivanijih (i najskupljih) ovogodišnjih špijunskih filmova, 24. film o Jamesu Bondu pod naslovom Spectre! Režije se ponovno uhvatio Sam Mendes koji je sa Skyfallom postavio poprilično visoku ljestvicu (mnogi su Skyfall prozvali najboljim filmom iz James Bond serijala), te samim time podigao očekivanja naspram Spectre kod mnogih fanova. Pa iako je film u malo manje od mjesec dana uspio srušiti nekoliko rekorda (samo u prva dva dana prikazivanja je oborio rekord najboljeg otvaranja u povijesti britanske kinematografije, a u dva tjedan prikazivanja je povratio cjelokupni budžet od 300 milijuna $), pa čak i ući u Guinnessovu knjigu rekorda (zahvaljujući najvećoj eksploziji ikada snimljenoj u nekom filmu), kritike su bile poprilično podijeljene. I dok su jedni izjavili da je riječ o zabavnom filmu koji je veoma blizak onom starom dobro poznatom Bondu prepunom spektakla i glamura, drugi su mu zamjerili nedostatak originalnosti, te hrpu scenarističkih rupa, grešaka i nedosljednosti.

(Photo by Twentieth Century Fox Film Corporation)

U svakom slučaju, bio bi red da ovaj kratki pregled filmske špijunske ponude 2015. godine zaokružimo sa (posljednjim ovogodišnjim špijunskim) filmom koji stavlja točku na i što se te ponude tiče. Riječ je naravno o povijesnoj biografskoj špijunskoj triler drami Bridge of Spies; projektu iza kojega stoji provjerena trojka, odnosno četvorka, koju čine Steven Spielberg, Tom Hanks i braća (Ethan i Joel) Coen. A kada Spielberg, Hanks i braća Coen zajedno rade film, onda teško da možemo očekivati loš film. Ne bi bilo uredu očekivati čak i neki prosječni uradak, jer sa ovakvom ekipom, i to bi se veoma lako moglo okarakterizirati kao (veliko) razočaranje.
Na sreću, Bridge of Spies nije ni loš ni osrednji film, pa nema razloga za brigu. Naprotiv, riječ je o vrlo dobrom uratku, sporogorećem političkom (i špijunskom) trileru u kojem si Spielberg uzima vremena da nas polako ali slojevito upozna sa pričom i likovima, i pri tome nam još jednom demonstrira koliko je vješt i sposoban u pričanju zanimljivih ljudskih priča. Naime, junak ovoga filma nije neki opaki i prekaljeni tajni agenti koji sve svoje probleme rješava sa cool spravicama i ispucanim mecima, već posve običan čovjek “iz naroda”. U ovom slučaju, odvjetnik koji se igrom slučajnosti nađe u (opasnoj i neizvjesnoj) situaciji izvan okvira svog djelovanja. Situaciji kojoj možda i nije dorastao, ali kojoj će se morati prilagoditi, i koju može riješiti isključivo dugotrajnim razgovorima i pregovorima.
Unatoč sporijem ritmu i “malo” dužem trajanju od čak 141 minute, Bridge of Spies nije dosadan ni sekunde, što se može zahvaliti izvrsnim glumačkim izvedbama, Spielbergovoj besprijekornoj i majstorskoj režiji, te suptilnom humorom za koji su očito zaslužna braća Coen. Stari (i prekaljeni) majstor je još jednom dokazao da ima sve što je potrebno da snimi dobar i razumljiv film. Doduše, neki bi to njegovo majstorstvo mogli zamijeniti za “automatizam”, što opet samo po sebi nije nužno neistina, jer očito je da nakon svih tih silnih godina i preko 50 režiranih naslova, Spielberg to svoje majstorstvo ima takoreći u malom prstu.

A slično bi se moglo reći i za Toma Hanksa koji je ovdje (standardno) izvrstan, kao što se to uostalom i očekuje od njega. Ova uloga se za njega čini poput “šetnje parkom”, i nekako sumnjam da će se zbog ove uloge išta promjeniti u njegovoj karijeri. Odnosno, sumnjam da bi mu ova izvedba, koliko god izvrsna bila, mogla priskrbiti još jednog Oscara. Sama nominacija nije nužno neminovna, ali za nešto više od toga, čini mi se da Hanks baš i nema šanse. No, zato puno veće šanse ima njegov kolega Mark Rylance koji ovdje igra uhvaćenog ruskog špijuna koji se samo tako pomirio sa svojom sudbinom, a kojega Hanksov lik mora braniti na sudu. On je ovdje (ako se mene pita) najveća zvijezda! A njegova izvedba je suptilna i samozatajna, ali nadasve efektna do te mjere da ga je naprosto nemoguće “ne zavoljeti”. Samim time “prijateljstvo” između njega i Hanksa još više dobiva na težini. Njegova nominacija u kategoriji sporedne muške uloge ne bi bila nikakvo iznenađenje na nadolazećoj dodjeli.
Ono što bi se moglo prigovoriti ovom filmu su predvidljivost (a samim time i nedostatak uzbuđenja) i blaga patetika koja izađe na vidjelo pred sam kraj. Doduše, patetika nije nikakva novost kod Spielberga, i poznato je da je on sklon tome u svojim filmovima, pa ni Bridge of Spies nije ništa drugačiji po tom pitanju. Nije Spielberg sad nešto pretjerao sa time, ali mogao je slobodno izostaviti zadnju scenu u vlaku kada naš junak filma, odvjetnik James B. Donovan, dobije naklonost putnice koja ga je prethodno gledala s prijezirom.
Ali sve te (moguće) nedostatke osim već spomenute izvrsne režije kompenziraju vrhunska produkcija i besprijekoran vizualni stil za koji je ponovno zaslužan Spielbergov dugogodišnji i stalni suradnik, snimatelj i direktor fotografije Janusz Kaminski koji je i ovdje napravio fanatičan posao. Budžet filma je navodno iznosio (svega) 40 milijuna $, što je u usporedbi sa ovim megalomanskim produkcijama (kao što je primjerice 300-milijunska produkcija Spectre) pravi sitniš. Ali unatoč tome, Bridge of Spies izgleda mnogo skuplje, što je rezultiralo gotovo savršenim i detaljnim prikazom hladno-ratovske Amerike i (Istočnog) Berlina 60-ih godina.

(Photo by Twentieth Century Fox Film Corporation)

U konačnici, zaključak je taj da filmska 2015. ne samo da je bila bogata špijunskim naslovima, nego je bila bogata kvalitetnim špijunskim naslovima! Kada se u obzir uzme svih 6 naslova koje sam naveo, Bridge of Spies u toj skupini ispada kao najozbiliniji i najprizemniji uradak, što i nije neko iznenađenje s obzirom da je film baziran na istinitim događajima i smješten u hladno-ratovsko razdoblje. U “prilog” mu svakako ide i trenutačno političko stanje, odnosno napeti odnosi Amerike i Rusije (i Turske), pa je tema hladnog rata danas aktualnija neko ikada u zadnjih 20-ak/30-ak godina. U svakom slučaju, Bridge of Spies je film sa kojim zasigurno nećete pogriješiti ukoliko ga odlučite pogledati jer je, kao to rekoh ranije, riječ o vrlo dobrom filmu. A imali Bridge of Spies šanse “na duge staze” kao pojedini Spielbergovi uradci, pokazat će vrijeme…