Doznao sam jedan zanimljiv podatak. Luc Besson je prvu ideju za svoj Peti Element dobio još dok je studirao. Bila je to zabavna fantazija o ciničnom taksisti budućnosti koji upada u probleme i proživljava avanture života. Koje desetljeće kasnije, kada je napravio od vlastitog imena marku koja garantira određenu vrstu kvalitete, Besson se sjetio tih mladenačkih fantazija te sjeo za radni stol i napisao scenarij koji je u konačnici postao poznati film. Malo je reći da je u konačnici ispao jedan od najzabavnijih SF filmova 90-ih (u kojima svakako nije nedostajalo dobrih science fiction filmova – Dan Nezavisnosti, Zvjezdana vrata…) te ga mnogi, gledatelji i kritičari, drže jednim od boljih Bessonovih ostvarenja, iako se i nije mogao pohvaliti nekakvih globalnim i pamtljivim uspjehom na blagajnama. Što Luc Besson ima zajedničkog s Jamesom Cameronom? Pa, općenito ništa osim toga što su obojica redatelji koji su ostavili trag u sedmoj umjetnosti, ali dijele zabavnu anegdotu o tome kako su nastali njihovi… neobični filmovi. Što sada nije baš u cijelosti istina, Cameronov Bezdan tipičan je film za njegov opus; dobra priča, dobra akcija, spektakularni efekti i pomicanje granica u filmskom stvaralaštvu. No, film je, ideja za film, došla mu je još dok je pokušavao studirati. Kažem pokušavao jer od nekoliko započetih studija, nije nijedan završio, što je nebitna stvar u ovoj priči, ali prvi nacrt za ono što će kasnije postati poznato kao Bezdan, nastala je u njegovoj glavi još dok uopće nije ni razmišljao o režiranju filmova, a kamoli da će jednog dana sjediti na tronu najisplativijeg redatelja nego dok je sjedio u školskim klupama, s jedva 17 godina. Danas je uvriježeno mišljenje da je Bezdan najbolji Cameronov film, najzreliji, što bi se reklo, ali priča koja se odvijala iza kamera zanimljiva je skoro kao i sami gotovi proizvod. Jer, tu ima doslovce svega. Od pomicanja granica specijalnih efekata, preko nevjerojatnih stvarnih setova, pa do činjenice da je snimanje bilo toliko naporno i napeto da je filmska ekipa bila u nimalo sjajnim odnosima, zbog čega do današnjeg dana Ed Harris ne voli govoriti o svom iskustvu pri snimanju. Kako je sve počelo? Kao i sve dobre priče… neočekivanim uspjehom.

Tokom godina, Cameron je zadržao ideju o podvodnom susretu s izvanzemaljcima blizu sebe. Sa 17 je dobio ideju, tokom godina neuspješnih studija ju je pretvorio u kratku priču (nikada objavljenu) i tokom godina je stalno radio na njoj. Inicijalno, radilo se o grupi znanstvenika, ali to je promijenio u obične radnike jer je vjerovao da će netko takav prije privući zanimanje gledatelja nego spomenuti znanstvenici. Ideju za pomičnu naftnu platformu dobio je gledajući dokumentarac National Geographica o sve većoj upotrebi daljinski navođenih vozila za istraživanje podmorja. Također, sitnice iz njegovog osobnog života završile su u scenariju. Brak s Gale Anne Hurd je nailazio na velike valove, da tako kažem, i tokom pred-produkcije započeli su razlaz, što je rezultiralo da lik Lindsey iz filma bude baziran na njoj. Uz sve to, razradu i doradu i osobne probleme, Cameron i produkcija su se naišli pred novim problemom; kako snimiti film koji se 90% vremena odigrava pod vodom? Jedno od zlatnih pravila Hollywooda je to da nikada ništa ne snimaš na otvorenom moru jer, osim logističkih problema, tu su i oni prirodni. Također, nije postojao tako veliki set na kojemu bi mogli snimati, a kada kažem set, onda stvarno mislim na pravi set jer Cameron je film želio snimiti doslovce pod vodom, bez lažiranja. Nakon nekoliko pokušaja da pronađu pravu lokaciju (jedan je bila na Malti) posve slučajno, pronašli su ono što im je trebalo u Južnoj Karolini, odnosno nikada dovršenoj nuklearnoj elektrani. Ogromni bazen za hlađenje nikada postavljenog reaktora tako je postao gradilište. I dok su ekipe gradile ono što će u filmu postati poznato kao vanjski dijelovi naftne platforme Deep Core, glumci su na drugom kraju zemlje prolazili rigorozne lekcije iz ronjenja. Treća grupa radila je na izmišljanju nove opreme za potrebe filma, specijalno dizajniranih spremnika za zrak, kaciga i sve ostale opreme koja će biti predstavljena u filmu. Važno je spomenuti da ništa od toga nije bilo jednostavno rekvizit, sva oprema koju je Cameron dizajnirao sa svojim timom bila je operativna i funkcionalna te je dobila sve odobravajuće certifikate od nadležnih ustanova da se mogla nastaviti koristiti i nakon što snimanje završi.

Samo snimanje nije započelo po planu jer glavni bazen s vodom nije bio spreman, pa se jedan dio rasporeda prebacio na susjedni, manji, koji je odmah po punjenju počeo propuštati vodu. Troškovi su počeli rasti prije nego je snimljena i jedna scena. Nakon što su tehnički problemi dovedeni koliko-toliko pod kontrolu, samo snimanje pokazalo se puno izazovnijim nego je to bilo tko mogao očekivati. Tehnički problem je bio snimanje dijaloga pod vodom; to je bilo nemoguće jer je oprema i kontrolirano disanje blokiralo mikrofone, a da bi cijela grupa ljudi bila sigurna (s svakom trenutku pod vodom se nalazilo blizu 40 osoba, što glumaca, što ekipe, što profesionalnih ronioca koji su pazili na moguće probleme) koristio se sustav signaliranja, pri čemu se stvarao kliktavi zvuk koji je govor činio nerazumljivim. Svjetlo je također predstavljalo problem. Kako se snimalo na dubini od 11 i 17 metara, bilo je jasno da će vrh tanka biti vidljiv i da se neće dobiti crna boja velike dubine. Na kratko se razmišljalo da se snima samo noću, što je donio drugi set problema, pa se od toga odustalo. Kao rješenje, postavljena je crna cerada preko vrha spremnika s vodom, ali nesretnim spletom okolnosti, ista je bila rastrgana nekoliko dana kasnije kada je lokaciju udarila jaka oluja. Sljedeće rješenje pokazalo se uspješnijim; gomila, gomila, nekoliko tona crnih plastičnih kuglica ispuštena je u spremnik i one su stvorile pokrivač na površini kroz koji sunce nije prolazilo. Oprema je također znala napraviti probleme glumcima, od težine, pa do zaglavljivanja, što je dovelo do nekoliko uzbudljivih situacija, potencijalno i opasnih koje su, srećom, riješene uz pomoć profesionalnih ronioca.

Povrh svega toga, snimanje se pokazalo kao ogromna muka za glumce. Mary Elizabeth Mastrantonio uistinu je odigrala scenu gdje se utapa, na dubini od 17 metara, bez opreme, dok je Ed Harris vuče kroz vodu. Napustila je set kada su snimali scenu njezinog oživljavanja, gdje ju je Harris zaozbiljno ošamario par puta, ali ne zbog toga već zato što se kamera pokvarila i scenu je trebalo snimiti ispočetka. Zbog silnog napora doživjela i emocionalni slom zbog kojeg se morala nekoliko dana odmarati. Ed Harris se zamalo utopio. Da stvar bude još gora, Cameron je, navodno nastavio snimati scenu iako je Harris bio u problemima, što je rezultiralo time da je Harris udario Cameron i odjurio sa seta, nakon čega je i on imao teški emocionalni trenutak. Njih dvoje, Harris i Mastrantonio, nakon što je snimanje bilo gotovo, jasno i glasno su odbili raditi na promociji filma, još glasnije naglašavajući da o tom iskustvu neće više nikada pričati. Slične su reakcije imali i ostali članovi glumačke ekipe, iako ne tako drastične, ali svi su se složili u tome da je Bezdan bio jedno teško, naporno i psihički izazovno iskustvo. Fizičkim naporima se može pribrojati i dugački boravak pod vodom, pod punom opremom, koji je znao trajati i po nekoliko sati. Kada je skoro desetljeće kasnije započeo rad na Titaniku (koji je pak imao svoj set problema, ali to je neka druga priča) neki su novinari pitali Camerona da li se rad na filmu može usporediti s težinom rada na Bezdanu; odgovor je bio – ni blizu.

Osim pomicanja granica fizičke izdržljivosti, dovođenje u pitanje da li je Cameron teški sadist ili samo brutalni perfekcionist, izmišljanja potpuno nove opreme i dizajniranja nikada prije dizajniranih setova, došao je red i da se filmu doda završni dodir; specijalni efekti. Danas se Terminator 2: Sudnji dan stavlja kao naslov koji je probijao granice mašte (jednako kao i budžeta) ali vrijedi spomenuti da je upravo Bezdan predstavio neke novi granice za specijalne efekte. Poznata scena gdje članovi platforme stupaju u kontakt s izvanzemaljcima koji zauzimaju oblik pipka od vode zamalo nije bila ni snimljena. Cijela scena bila je ubačena u scenarij, ali tako da se izbaci van ukoliko ispadne neizvediva za snimanje. Postojao je okvirni plan da se ista snimi uz pomoć stare škole; gline i stop-pokret animacije. Igrom slučaja, ILM (Industrial & Light and Magic) je počeo stvarati ime na području CGI tehnologije i konačni rezultat ispao je toliko impresivan (vidljivo u filmu) da je Cameron istu ekipu upotrijebio iz nastavak Terminatora i kreiranje lika od tekućeg metala. Uz to, Cameron nije bježao ni od stare škole praktičnih efekata, projekcija unutar minijaturnih podmornica i maketa koje nisu bile ništa manje impresivne od samih setova. Neke od stvari koje su korištene na setu Bezdana, kao što su mrak, maketa na običnim tračnicama i dim, ponovo su iskorištene na snimanju Titanika za dočaravanje velike dubine.

Uz sve probleme koji su pratili produkciju, one tehničke naravi, nije bilo nikakvo čudo što je film, nakon nevjerojatnih 140 dana fizičkog snimanja, probio budžet. Malo poznata činjenica je i to da je The Abyss svojevremeno bio jedan od najskupljih filmova ikada snimljenih, što će postati gotovo zaštitni Cameronov znak, ali jako dobro je poznato i to da je (do sada) bio i njegov jedini ozbiljniji promašaj na kino-blagajnama. Film je koštao 70 milijuna dolara, što gledano iz današnje perspektive i ne djeluje kao nešto veliko, ali za kraj 80-ih to je bila čista ekstravagancija. Za usporedbu, jedan Batman i Indiana Jones u isto su vrijeme snimljeni za 35 milijuna, odnosno 45, što dovoljno ilustrirao razliku. I na blagajnama je vratio samo 54 milijuna. Sa svjetskom prodajom konačni učinak Bezdana došao je do nekih 90 milijuna, ali kada se odbije sve, po konačnom učinku je ostao dosta ispod površine. Publika ga nije mrzila, ali im je bio malo preozbiljan, ali zato je kritika imala svoj dan u naglašavanju njegovih mana. Doduše, Bezdan je prošao i dobro, naglašavali su se uspjeli specijalni efekti, glumci, ali se jasno naglašavalo i to kako film jednostavno ostavlja razočaran dojam u ustima kada dođe do kraja. Konačno rješenje je mnoge ostavilo s pitanjem; to je to? Kako je jedan kritičar rekao; kao torpedo koji ide pravo prema meti i baš kada je treba pogoditi, on skrene i detonira pokraj nje. Ipak, flop Bezdana nije naškodio Cameronu jer je nastavio dalje u istom tonu, ali dogodila se jedna zanimljiva stvar u godinama koje su došle – film je uspio preokrenuti početni negativni dojam i popraviti vlastiti ugled, što ga stavlja na popis onih naslova kao što su Carpenterov The Thing ili Scottov Blade Runner.

Originalno trajanje filma bilo je blizu tri sata, što je zvalo na kraćenje, da se održi neka dužina trajanja na 130 minuta. Suprotno vjerovanju, studio se nije uplitao u samo skraćivanje, štoviše, šefovi su gledali u čudu Camerona kada je odlučio izbaciti scenu velikog vala na samom kraju. Trajanje je bila jedna stvar, druga stvar je bila što ILM još nije stigao dovršiti sve efekte za vrijeme premijere, pa su te scene morale biti izbačene (slična se stvar dogodila i kod post-produkcije Aliensa) Nekoliko godina kasnije, pri pripremanju filma za posebno DVD izdanje, Cameron je odlučio vratiti sve ono što je prethodno izbacio, pri čemu je ILM dodatno doradio neke od scena, a angažiran je i novi skladatelj koji je dopisao glazbu za scene koje do tada nisu bile viđene pošto Alan Silvestri (Povratak u budućnost) nije bio slobodan. Zanimljiva stvar, isti tretman su prošli i Aliensi, gdje je u konačnici vraćeno oko 20 minuta materijala (koji su samo pojačali dojam da je riječ o odličnom filmu), Terminator 2, gdje je vraćeno manje, oko desetak minuta, te Bezdan, gdje je vraćeno 28 minuta filma, scene koje nikada do tada nisu bile viđene. Naravno, to nije prošlo bez nove reakcije kritičara koji su odmah pohvalili da dosta toga u filmu sada ima više smisla, kao i da je završnica puno jača i pozitivnija. Uz to, malo je poznato i to da postoji i novelizacija romana koje je postigla zamjetan uspjeh u književnom svijetu, što baš i nije čest slučaj kod takvih stvari (zašto čitati nešto što ima film) ali iza ove stoji poznato ime science fiction žanra, Orson Scott Card (Enderova igra) koji je roman pisao uz Cameronovu blisku suradnju. Roman ide dalje od radnje filma, pa tako se u njemu dosta toga doznaje o stvarima koje nikada nismo vidjeli te likovi imaju još veću dubinu (pogotovo Coffey, koji je u filmu ispao pomalo banalni negativac u izvedbi Michaela Biehna) te ima poprilično dobru ocjenu u književnom svijetu. Dodatna zanimljivost… Filsmki set postojao je čak do 2007 godine. Kako su troškovi rušenja bili preveliki, metalna konstrukcija koja je predstavljala Deepcore platformu u filmu ostala je na svom mjestu, na dnu spremnika za vodu i hlađenje. Kroz godine je postala nešto kao nezvanična atrakcija onih koje vole istraživati takve stvari i tek je 200 godine uklonjena, kada se cijelo to područje raščičavalo. Sami film je na kraju dogurao i do pozitivnog stava publike i kritike, iako inicijalno nije ispao onako kako je zamišljeno, što nikako ne umanjuje njegove dostignuća izvan filmskog svijeta. Jer, jedno je snimiti film, ali posve drugo je izmišljati novu tehnologiju, nove načine snimanja i dovoditi stvari na samu granicu kako bi se pravilno izvela nečija vizija. James Cameron je s Bezdanom napravio sve to, potvrdivši da prelaženje granice nije nešto čega se treba bojati, jer da bi bili punokrvan autor, ponekad je potrebno napraviti baš to.