I evo nas tako na kraju godine. A ovu godinu smo na Filmovima s Ruba odlučili zaključit sa intervjuom. I ovaj puta je riječ o intervjuu sa jednim od naših domaćih amaterskih filmaša, a on je Hrvoje Mužević iz Slavonskog Broda. Vjerojatno ste čuli za ono “pravilo” kojeg se drže mnogobrojni profesionalni filmaši – “ne snimajte filmove sa životinjama i(li) djecom”. E pa Hrvoje je “prekršio” to pravilo u gotovo svim svojim filmovima jer likove u njegovim uradcima često igraju njegovi psi, konji, ali i kompletna njegova obitelj, uključujući i njegovog 7-godišnjeg sina. Hrvoje osobno će Vam reći da njegovi filmovi tehnički i nisu najbolji, čak će priznati da se nekih (onih prvih) i srami pomalo, ali sve to nije ponukalo njegov entuzijazam za filmskim stvaralaštvom, tim više jer je do sada svojim uradcima nekoliko puta izazvao interes javnosti, te imao prilike osvojiti i nekoliko nagrada. Tako je npr. na natječaju Kućni Reklamni Video-”KRV“ sa svojom reklamom “Seljačka kobasica” osvojio drugo mjesto, a bila je prikazana i u sklopu “20. Dani Hrvatskog Filma”. Filmom “Vrijeme Mutanata” je osvojio Zlatnu Motorku na ovogodišnjem Trash Film Festivalu, a njegov prvi film “The Wild” je pak izazvao popriličan interes da je čak i Večernji List odlučio napraviti članak o njemu. Također  nedavno ste ga imali prilike vidjeti i u emisiji In Magazin koji su odlučili napraviti reportažu o njegovim dogama glumcima koje inače sam uzgaja u uzgajivačnici Von Unterwein. Ali da ja sad bespotrebno ne duljim, evo što nam je Hrvoje osobno rekao o sebi, svojim psima, i svojim filmovima.

Filmovi s Ruba: Hrvoje Mužević – suprug, otac, veterinarski tehničar (u radnom odnosu), uzgajivač doga, filmofil i redatelj amaterskih filmova! Hrvoje, ima još nešto što ne znamo o tebi a što bi bio voljan podijeliti s nama sada na početku?
Hrvoj Mužević:  Kao prvo, htio bi pozdraviti sve posjetitelje ovog sajta i izraziti veliku čast što se nalazim ovdje:) Razmišljam se sad o ovom pitanju i jedino što nažalost shvaćam je da moj život se može sažeti u uvodno pitanje haha:) To je u biti više-manje sve o meni, stvari koje zasada uspješno spajam zajedno:)

FsR: S obzirom na silne obveze (posao, obitelj, uzgajanje pasa), kako sve to uspijevaš uskladiti sa strašću prema filmskom stvaralaštvu?
HM: U današnje vrijeme je teško odvojiti trenutak za bilo kakvo stvaralaštvo koje ne donosi novac ili dobit. Pošto svi provodimo veći dio života u težnji za pukim preživljavanjem, neophodno je naći nekakav “ispušni ventil”. Meni je to snimanje i montiranje filmova. Jednostavno, dok planiram scenarij ili postavljam set-počnem se “brinuti” za likove iz filma, i uopće ne razmišljam o kašnjenju plaće, kreditu i sl:) Filmsko stvaralaštvo je bar na trenutak bijeg iz stvarnosti i problema:)

FsR: Kako je sve započelo, kada ti je prvi puta palo na pamet “idem ja snimiti film”, i zašto?
HM: Čisto slučajno! Iako sam kao dijete sa susjedom snimao neke gluposti na posuđenoj kameri, pravim stvaralaštvom sam se počeo baviti prije dvije godine. Pošto se bavim uzgojem pasa uvijek u prirodi i na treningu sam fotografirao i snimao pse za svoj web. U jednom trenutku sam uslikao moju suprugu i psa kako stoje pored raskrčene šume, i to me asociralo na plakat filma “I Am Legend”. Obasjala me lampica iznad glave i viknuh: ajmo snimiti film! Pri ruci su mi bili moja supruga Sandra, sin Pavo i ženka njemačke doge Bree. Odmah se razvila ideja sa film “The wild” o majci i djetetu koji nakon kataklizme prolaze kroz puste šume i tu ih napada vukodlak. Pošto sam tad snimao sa fotoaparatom i montirao u najjednostavnijem programu, taj film je doslovno sklepan. Bio je gotov u tri dana i trajanja 25 minuta. Nije mi vrag dao mira i poslao sam ga na VI. Trash festival gdje je uspio ući u natjecateljski program i visoko kotirao kod publike. U međuvremenu sam smontirao reklamu za natječaj “Kućni reklamni video” pod naslovom Seljačka kobasica -koja je osvojila drugo mjesto od 19 radova pristiglih na 20. Dane hrvatskog filma. Uhvatio sam se rada punom parom i istodobno napravio video o napuštanju pasa pred godišnje odmore. Uz Sandrino gunđanje napravio sam 15 minutni animal attack film “Napuštena keruša” u jedno poslijepodne. Onako Ed woodovski:) Nisam ni slutio da će 24 sata to objaviti na naslovnici i na svom tv-u. U samo tri dana bilo je 30 000 pregleda! Unatoč tim uspjesima počeo sam shvaćati da nemam pojma o snimanju filma i malo više počeo paziti na tehniku i sl. Tada sam se “zarazio” i na neki način mi je snimanje postalo pokretačka energija:)

FsR: U svim tvojim filmovima vrlo često veće uloge imaju životinje, najčešće tvoji psi koji se očigledno dobro zabavljaju glumeći u tvojim filmovima, a nedavno smo se u prilogu jedne domaće TV kuće uvjerili da neki od njih voze i auto. Da li si ih “podvrgnuo” nekoj posebnoj i zahtjevnoj dresuri da bi od njih dobio ono što želiš da izvedu pred kamerom?
HM: Ne, nikakvoj. Danas su psi generalno u društvu postali poput namještaja i većinom služe ljudima za nadomjestak u životu. Većina pasmina nema nikakvu funkciju i jednostavno gube radne sposobnosti. A svi psi su “veliki radnici” i žude za zadacima. Kao dijete sam se bavio radnom kinologijom i sa svojom njemačkom ovčarkom Jenny Lee (dobila ime po filmu K-9) postao 1994. prvak Hrvatske u obrani i napadu (plus 13. mjesto u Čakovcu u svim disciplinama). Sada imam njemačke doge koji su psi za pratnju,ali sam otkrio da one prirodno vole raditi. Naime, sve scene u filmu one odglume zato što hoće. Ima dana kad im se ne da a onda gasim kameru i idemo kući. Zvuči nevjerojatno ali ponašaju se kao prave zvijezde:) Ali zato kad im fino objasniš, onda glume smrt, voze auto, bore se, trče za autom i sl. I meni i njima je sve to veliki izazov i postavljamo sve veće granice, tako da  u najnovijem filmu njemačka ovčarka Ruth (deset godina stara) skače sa litice na krov auta u vožnji i vozi se na njemu. Još i jaše na konju.

FsR: Kao i većina amaterskih filmaša, i ti si počeo sa kratkim filmovima. Ali veoma brzo si se prebacio na srednjemetražne i dugometražne filmove. Reci nam, što te uopće ponukalo da se u tako kratkom roku prebaciš na dugometražni film, i da li su dugometražni filmovi zahtjevniji od kratmetražnih u svojoj izvedbi?
HM: Moja Sandra kaže da imam previše ideja i da ne znam napraviti film ispod sat vremena haha. Nekako su mi duži filmovi veći izazov. U početku sam htio što kraći i brži film, ali kako sam počeo svladavati tehniku dao sam priliku i lokacijama i glumcima da pokažu svoju ljepotu i dar. U biti volim da svaki lik ima svoju priču i razlog postojanja na filmu. Svaka akcijska sekvenca da ima motiv. Mrzim kad gledam klipiće od jedne scene u kojoj je samo borba. Uvijek volim da znam tko su ti koji se bore i zašto se bore. I kad pružiš svojim likovima njihov život, bez problema nastane dugometražni film. Jednostavno pustiš ih da žive i da se sami razvijaju.

FsR: Jedna od glavnih karakteristika tvojih filmova je to da u njima gotovo i nema digitalnih specijalnih efekata, takozvanog CGI-a. Umjesto toga veću pozornost pridaješ izboru lokacija, stuntovima i rekvizitima ne bi li se tvoji filmovi doimali što realnijima. Da li je to zbog toga što možda ne znaš  raditi sa programima za specijalne efekte, ili ih jednostavno ne voliš i draže ti je da ti filmovi izgledaju što stvarnije?
HM: Jednostavno smatram da je tehnika i efekti previše uzelo maha i da je to nažalost jedina svrha postojanja filma danas. Kod amaterskih filmova je to također postao problem jer mnogi snimaju pazeći samo na kvalitetu snimke i efekte. Rijetko tko se posvećuje priči ,radnji i zabavi. I tako nastanu klipovi od par minuta gdje se vidi samo bljeskanje i pucanje. Još prije dvije godine sam se zakleo da ću to izbjegavati i držim se toga i dan-danas. Puno veći izazov mi je snimati uživo scene, namučiti se i provesti cijeli dan u nekom nemogućem ambijentu da bi umontirao par sekundi akcije, nego da sjedim na kompu i postavljam efekte. To mi je smisao amaterskog filma. Npr. glavnu glumicu u filmu Bjesomareva kći smo zavezali za stup, postaviti uokolo nje slamu i zapalili vatru (scena spaljivanja vještice). Kad je vatra buknila, glumica je potrgala konopce na rukama od straha, ali zato njezin izraz na licu je bio neprocjenjiv.  Smatram da taj snimak puno više vrijedi nego da je bila CGI vatra. Ali moram napomenuti da u Hr. ima jako puno amatera koji prave efekte u službi priče, i to cijenim. No bojim se da ako ih sam počnem raditi da ću i ja podleći vizualizaciji, a s time nekako gubim smisao:)

FsR: Baš poput svojih pasa koji izvode kojekakve opasne scene, tako i ti ali i većina tvojih glumaca izvodite sami sve kaskaderske scene, što je pohvalno jednako koliko je i opasno. Koliko dugo planiraš i smišljaš “stuntove” u svojim filmovima, koji bi okarakterizirao kao najopasnji do sada, te da li je do sada bilo nekakvih ozljeda ili opasnosti kobnih po život!? I kako uopće nagovoriš svoju glumačku ekipu, počevši od vlastite žene, da izvode takve opasne stvari, tim više je svi sudjeluju “besplatno”?
HM: Volim te starinske kaskaderske bravure i smatram da one imaju poseban začin u filmu. Ako životinja treba odglumiti iole opasniju scenu, tu poduzimam velike mjere opreza jer one nisu svjesne rizika i opasnosti. Naravno, i kod ljudi pazimo na sigurnost, ali oni sami ocijene rizik i što i koliko mogu izvesti. Većinu najopasnijih scena odglumim sam, a smišljam ih ovisno o zahtjevnosti samog stunta ili terenu . Neke imam u glavi unaprijed, a neke kad vidim konfiguraciju zemljišta i sl. Što se tiče uvjeravanja glumaca, tu koristim tehniku Raul Julie u Tequilla Sunrise; razgovaramo dok ih ne uvjerim! Toliko budem uporan da im se akcijska bravura čini poput mačjeg kašlja naspram mog brbljanja! Na svu sreću nije bilo po život opasnih scena, ali nezgoda jeste! Npr. ocu sam sabljom skoro odsjekao prst, Sandra je dobila mačem posred glave (doduše imala je kacigu), konj mi je stao na nogu, glumicu Ines Pepić sam zapalio na lomači, Sandra i ja smo iskakali iz jurećeg auta (ja sam visio na autu i vozio se na haubi), glumac Bojan Maljković je pao u provaliju i još puno toga:) U svakom slučaju bi za “najluđe scene” izdvojio spuštanje u bunar u “Plague doctoru” i paljenje vatre u “Bjesomaru”. Naime, za snimanje scene gdje se prvi put pojavljuje staroslavenski bog pakla Črt odlučio sam se na izlazak iz vatre u mraku. Otac je ljetos u predvečerje palio staro granje i ja sam pohitao sa kamerom i opremom. Obukao sam crni plašt, stavio kacigu i uzeo mač te ušao u vatru. Dvadesetak minuta sam hodao kroz vatru, skoro mi pozlilo od temperature i dima, ali snimio sam fenomenalne kadrove. Kako se nisam zapalio, nemam pojma:) Druga opasna scena koja dokazuje da nisam normalan čovjek je kad smo snimali napad konjice u Bjesomaru. Ležao sam na travi i snimao galop konjanika, kad sam shvatio da jedan konj ide rano na mene. Jahač ga je probao ispraviti ali nije uspio jer su pored njega bili ostali konji. Ja se nisam htio pomaći jer sam hvatao izvrstan kadar i konj je prošao skoro preko mene. Još moram izdvojiti zadnju scenu koju smo snimali za novi film. Borio sam se sa glumcem Vedranom Čmelarom koji je dugi niz godina trenirao Krav Maga (borilačka vještina). Zapravo smo se pomlatitili a on je dobrovoljno pao sa litice u zaleđeno jezero. Led je pukao a on je propao. Efektna scena, i glumac je preživio:)

FsR: Za potrebe svog posljednje i za sada još neobjavljenog filma “Bjesomareva kći” si potegnuo i izvan Slavonskog Broda gdje živiš, pa je tako film dijelom snimljen u Zagrebu, ali i u Sloveniji! Kako pronalaziš lokacije za svoje filmove? Sam, ili ti netko dojavi da ima negdje zanimljiva lokacija koja bi ti se moga svidjeti pa odeš u obilazak iste?
HM: Ne,”Plague doctor” je sniman u Zagrebu i Sloveniji, i to sasvim slučajno. Poslovno sam bio u Zagrebu i uvjerio prijateljicu Leonu da odglumi jednu scenu. Ona je oduševljeno prihvatila i u ustupila svoju starinsku vilu, kao i još neke lokacije. Bjesomar je sniman na svim mogućim lokacijama u Slavoniji. U biti,  pratim krajolik i volim povijesne građevine. Na taj način kad god negdje idem, ponesem opremu (većina rekvizita je stalno u autu) i odmah iskoristim priliku. Na taj način sam dio scena u Bjesomaru sasvim slučajno snimio u Kaptolu dvorcu, vodopadima Jankovca, Pljuskari, Ružica gradu, Krečani i sl. S druge strane za scenu finalne borbe sam se tri dana vozio na vrh Papuka na Mirnu rijeku, jer su scene bile prezahtijevne i morao sam specijalno ići gore više puta. Najviše scena sam snimio na Sovskom jezeru na Dilju, gdje je nestvaran krajobraz, idealan za bilo kakve scene. U blizini (selo Ruševo) se nalazi starinsko selo obitelji Emić koji su mi zajedno sa obitelji Pavkov ustupili sve svoje konje. Moram napomenuti kako imam veliku sreću što sam upoznao te dvije obitelji, jer zahvaljujući njihovom znanju sa konjima uspijevam snimiti rijetko viđene kadrove u amaterskom filmu. Naime, u Bjesomaru glavnu ulogu ima Zimke, pastuh austrijske reprezentacije s kojim je sa vlasnik Željo Emić često puta jahao i po nekoliko sati do scene snimanja. S druge strane, obitelj Pavkov je dugi niz godina radila na Brijunima, i moram se pohvaliti da konje s kojima radim (Ben,Grom,Vihor) su jahali mnogi državnici.

FsR: Jedna od zanimljivosti kod tebe kao filmaša je i to što je “Bjesomareva kći” kao uostalom i svi tvoji filmovi snimljen bez napisanog scenarija. Jura Hižak, osnivač udruge Trash i idejni tvorac “Trash Film Festivala” je to nazvao “organskim stvaralaštvom”. Slažeš li se s njegovom tvrdnjom ili bi to nazvao nekako drugačije? Kako uopće nastaje film bez scenarija koji u konačnici ipak djeluje kao jedan smislena cjelina? Imaš li neku nit vodilju koje se držiš ili je to ipak improviziranje na samoj lokaciji?
HM: To je vrlo jednostavan način koji samo treba shvatiti. Zamislim jednu scenu i nekoliko likova koji mi se učine kao zanimljiva tema za obradu. I to je to. Jednostavno ih zamislim, snimim i pustim da žive svoj život. Možda zvuči blesavo, ali smatram da svi moji likovi u filmu su na neki način živi i da postoje (nešto slično kao u “Last action hero”) u nekoj drugoj stvarnosti. Ja ih samo jednostavno promatram i dokumentiram sa kamerom. Tako u biti nastane čitav scenarij i dugometražni film. S druge strane, knjigu snimanja i scenarij nikad nemam, jer često snimam i na nekim napućenim lokacijama i na licu mjesta shvatim da je scena koju sam zamislio nemoguća. Npr., u zadnjem filmu koji snimam “Konjanik Sovskog Dola” za jednu scenu smo sa konjima i mačevima došli u šumu. Na moju veliku žalost, tamo je bilo jako puno planinara i uvijek je u pozadini netko u kadru. Sad, pošto ja snimam amaterski, ne mogu osigurati si lokaciju. Onda se nabrzinu mijenja scenarij i ide se na drugu lokaciju. Zbog toga puno scena bude praktički improvizirano, ali uvijek one ispadnu na kraju puno bolje:)

FsR: Tko su tvoji filmski uzori ? Koji su filmaši i filmski naslovi na tebe imali najviše utjecaja od malih nogu pa sve do danas ?
HM: Puno njih. U početku stvaranja kolegica Martina Bothorn (scenaristica iz Berlina) mi je čak i dala nadimak Ed Wood, jer sam se držao njegove legendarne izjave; “Nisu bitni detalji,bitna je šira slika”. Ali je kasnije tvrdila da sam se uzdigao iznad toga, i čak je o svom trošku doputovala iz Berlina da sudjeluje na snimanju “Bjesomareve kćer”. Odrastao sam na Spielbergu, George Milleru, a kasnije na Tarantinu, Rodriguezu i mnogim drugima. U biti moj život i rad su obilježila tri filma – “Star wars”(svi filmovi), Milliusov “Conan” i “Sleepy Hollow”. Mislim da se u puno scena vidi njihov utjecaj.

FsR: Do sada si osvojio nekoliko nagrada za svoje uratke  a ove godine si osvojio i “Zlatnu motorku” na Trash Film Festivalu u Varaždinu po izboru publike za svoj film “Vrijeme mutanata”. Jesi li se nadao nagradi, te kako si se osjećao kada su pročitali tvoje ime kao dobitnika nagrade i koliko ti znači ta nagrada?
HM: To je bio neopisiv osjećaj. Tvrdim da je Zlatna Motorka najveće priznanje u Hr. koje amaterski filmaš može osvojiti. Posebno mi je drago što je po izboru publike. Jer, što smo maloprije spominjali-mnogo amaterskih filmova produkcijski više nalikuje profesionalnim filmovima za razliku od mojih, ali ovogodišnja nagrada me uvjerila koliko ljudima nedostaje zabave. Kino je bilo puno, i to su većinom bili ljudi koji su prošle godine gledali prvi dio “The wild”. U usporedbi sa drugim filmovima dođe mi da se posramim mojih, ali tada shvatim da su ljudi spremni doći jer im nije važna trešnja kamere, loš rez i sl. Važna im je zabavna priča i radnja. I to su spremni nagraditi. Iako, moram napomenuti da je meni već jako velika nagrada to što sam dvije godine za redom uspio “ući” na Trash festival. Jer to je veliko priznanje, i prikazivanje tvog filma među legendarnom ekipom je već neprocjenjivo!

FsR: Koji su ti planovi za budućnost? Planiraš li još kakve projekte, te kakve bi filmove volio snimati?
HM: Trenutno sam već na snimanju novog filma “Sovski Dol”. Ime je zgodno (selo gdje snimam) jer asocira na Sleepy Hollow, a radnja je o mjesnoj legendi gdje se također pojavljuje mistični konjanik. Također sad snimamo prvi ozbiljniji projekt, a to je spot za pjevačicu Irenu Kladnik, gdje pokušavamo ispričati filmsku povijesnu ljubavnu priču.

FsR: Mi smo istresli sve adute iz rukava, imaš li ti još što za dodati na kraju?
HM: Htio bi samo napomenuti, da mi je strašno žao što u Hrvatskoj mnogi kvalitetni filmaši više ne snimaju. Sandi Mance, Boris Prole, Ivica Pustički, pa čak i u zadnje vrijeme Plutonsi-nakon briljantnih ostvarenja koji imaju, od kojih su neki utjecali čak i na moj rad, ali u zadnje vrijeme (neki već i po nekoliko godina) nemaju nikakvog filma. Smatram da se može naći vremena i volje, iako ponekad izgleda nemoguće, i snimiti novi film.Jer bez takvih talenata, ovo naše amatersko nebo puno je slabije i drugi gube volju. Ajmo,momci:) Uglavnom, uživajte u svakom trenu života, ako volite snimati, snimajte, jer život je prekratak da bi si uskraćivali užitke:)

SRDAČAN POZDRAV!

FsR: Hrvoje, hvala tebi na izdvojenom vremenu, i ovako iscrpnim dogovorima. I mnogo sreće u daljnjem radu.

A svima vama koji nas čitate, Sretna Nova 2013.!