Ah, nostalgija. Često me tako zovu. Nostalgičarom. Kao; ti, prljavi, pokvareni… nostalgičaru! Iako mi nije jasno baš zašto jer nostalgičari po nekoj gruboj definiciji žale za nekim davnim prošlim vremenima (ustaše, partizani, četnici… birajte) dok ja to ne radim. Mislim, ne shvatite me krivo, volim specijalne efekte, volim filmove koji koriste CGI, nisam protiv njih i svakako ne bi želio da se vrate vremena kada su u igri bili samo praktični efekti. Tako da zvati mene nostalgičarom dođe kao… pa, kao pogrešno adresirana uvreda. Ali volim stare filmove. Da to sad ne zvuči krivo, volim filmove općenito, ali imam neke koji su mi baš prirasli srcu i to stvarno nema nikakve veze s nagradama, kultnim statusima i stvarima kao što su tko je bio ispred i iza kamere. Dobar film je jednostavno dobar film, a to što dobri filmovi imaju ono nešto uspjelo u sebi nije proizvod vremena već domišljatosti tadašnjih majstora koji su radili na njemu, a to što neki primjeri njihove domišljatosti drže vodo i do dana današnjeg govori dovoljno o kolikim majstorima je ustvari riječ, iako je većina njih onda bila na početku karijere. Da budem iskren, ako film mogu gledati bilo kad i u bilo koje doba, znak je da nešto vrijedi. Blue Thunder savršen je primjer filma koji će uvijek imati posebno mjesto u mojoj knjizi dojmova. Jer dolazi odmah iza Assault on Precinct 13, mog najdražeg filma. Više je tu stvari u igri, iskreno. Prvo, to je jako dobar akcijski film. Drugo, gledao sam ga kao klinac i još dan danas me uspije uvući u to neko mladenačko stanje duha. Treće, to je jako dobar film općenito. No, koliko god ja njega volio i sve to, nisam baš imao u planu raditi nekakav tematski tekst o njemu. Prije skoro pet godina sjeo sam i napisao jedan okvirni tekst o njemu (zar je već prošlo toliko godina?), pogledam ga u nekim redovitim intervalima i to je bilo to. Sve dok prije neki dan nisam sjeo i slučajno zavrtio jedan stariji intervju s Roy Scheiderom (YouTube je stvarno rasadnik svega i svačega) i kad sam čuo što je rekao, pa, nekako me povuklo da prvo napravim malo istraživanje, pa da onda sjednem i nešto pametno zapišem.

Jer, stari Roy je rekao sljedeće o Plavom Gromu. “To je dobar film koji ima kultni status s razlogom (u potpunosti se slažem) te bi ga ljudi gledali i danas, da se ponovo snimi”. I tu je sve počelo. Jer remake Groma je nedavno najavljen, samo što u novoj verziji ne bi više gledati helikopter već, tuš, molim, bespilotnog drona. Iza cijele priče stoje producenti koji su vam na velike ekrane donijeli 50 Shades of Gray. Molim, ne omalovažavam, samo ističem očitu stvar. No, dok se i ljudi koji nikad nisu radili akcijski film mogu u njemu snaći kao riba u vodi (ta i John Badham nikad nije režirao akcijski film prije Plavog Groma) obično je pogrešno shvaćena modernizacija starog materijala to što ustvari sruši cijelu priču. Iako je ideja o modernom dronu za nadgledanje solidna stvar i aktualna stvar, dronovi su zadnjih nekoliko godina postali novi način ratovanja, ono što je iz toga jasno jeste da u novoj priči neće biti ljudskog faktora. Umjetna inteligencija kao takva već je pokazala kako izgleda ratovanje bez ljudske komponente u filmu Stealth (koji nije dobro prošao ni kod publike, ni kod kritike) i, kako stvari za sada stoje, netko nije naučio vrijednu lekciju o tome kako treba raditi obradu starog filma. A i originalni Blue Thunder mogao se pohvaliti time da je bio aktualan u svoje vrijeme jer je tehnološki napredak počinjao sve više uzimati zamaha, kao i ideja o sve većem nadzoru nad običnim ljudima i nepoštivanju privatnosti. Približavala se godina koju je George Orwell upotrijebio za svoj roman, 1984, i ideja o Velikom Bratu koji sve vidi postala je ne samo maštovita radnja fiktivnog romana nego i gruba stvarnost od koje nitko nije mogao pobjeći. Tako je barem rekao Dan O’Bannon dok je sjedio i pričao s prijateljem Donom Jakobyjem o idejama za nekakav projekt koji bi bio u duhu 1984. Jedan od detalja kojeg se obojica sjećaju bilo je klopiranje policijskog helikoptera iznad grada Los Angelesa, a kako su obojica imali finu raspravu o kultnom Taxi Driveru, nekako su došli na ideju da spoje prolupalog vijetnamskog heroja i moderni policijski helikopter u jednu priču.

O’Bannon će odmah priznati da nije on pisao scenarij već Jakoby, ali je njegovo ime bilo prvo zato jer je u to vrijeme, zahvaljujući Alienu, bio vruća roba u Hollywoodu. On i Jakoby, dugogodišnji prijatelji, na kraju će ravnomjerno doprinijeti projektu jer inicijalni scenarij nije prošao stroge revizije kod filmskih studija. Točnije, i što je zanimljivo, prošao je treći čin, u kojemu junak nabildanim helikopterom izaziva kaos i razaranje na ulicama Los Angelesa. Ali sama ideja da film bude o poludjelom policajcu nije prolazila jer nitko nije želio uložiti novce u film koji će za glavnog junaka imati ne baš privlačnog junaka. Priča je zato trebala biti modificirana u nešto privlačnije publici, a konačni rezultat ono je što se vidjelo u filmu. Ipak, karakter Franka Murphyja ostao je malo mračniji nego su to zahtijevali studiji, iako je to bilo daleko od onog što su O’Bannon i Jakoby prvobitno zamislili. I dalje je ostao vijetnamski veteran i dalje je imao loša sjećanja na to razdoblje, iako je sve to postalo sporedni (stvarno sporedni) dio filma. Također, još je jedna stvar tokom montaže morala ispasti van, a povezana je baš s karakterom glavnog lika, no na to ćemo se još vratiti jer, iako je odabir glumaca bio u procesu, glavni problem predstavljala je glavna atrakcija filma; helikopter.

John Badham sam priznaje da u to vrijeme nije znao ništa o njima. Jedini model kojeg je poznavao (tj. vidio uživo) bio je Bell, isti onaj model koji se mogao vidjeti kako leti nad gradom Los Angelesom, policijski helikopter. I tako su krenuli pregledavati modele ne bi li pronašli onaj najbolji koji će uspješno predstaviti unikatni model. Zabavna stvar, izbor je na kraju pao na Aérospatiale SA-341G Gazelle, što vam možda ne govori puno, ali helikopter sam po sebi ima… pa, zaobljene linije, potpuno suprotno od onoga što je kreativni tim imao u vidu da bude opasna i ubojita mašina. No usprkos nimalo zastrašujućem izgledu, model je imao ono nešto što ga je činilo zanimljivim, pa se tako krenulo u njegovu nadogradnju. Dodatna stvar, sve stvari koje su redatelj Badham i njegova ekipa planirali staviti na njega (vanjske mikrofone, strojnicu) morala je odobriti zračna agencija jer helikopter nije trebao samo stajati na tlu već i letjeti, a pošto je zračni promet ipak stvarna stvar, tako je i ovo moralo biti funkcionalno. Samo što nije bilo. Mehanika je radila kao sat, sve što se vidi u filmu kao sastavni dio opreme Plavog Groma uistinu i jest bilo funkcionalno, no ona teška strojnica nije. Cijevi oružja ”glumile” su prebojane drške od metle. To nije umanjilo problem koji se pojavio prilikom kreiranja helikoptera. Naime, nadogradnja je na konstrukciju donijela nekoliko dodatnih stotina kila težine i helikopter je bio jednostavno pretežak za upravljanje. Ono što se u filmu vidi kao savršeno manevriranje ustvari je letenje koje je bilo ograničeno skoro svime; od težine, pa do mogućnosti manevriranja. Ono što je bila mjera predostrožnosti na kraju je ispalo gotovo najbolji dio filma. Zbog težine, helikopter je držan blizu tla, zlu ne trebalo, a filmska čarolija učinila ga je pokretljivim i laganim, iako je u stvarnosti vukao noge. Ukoliko vas zanima, postojala su dva potpuno identična i potpuno operativna modela dok je treći izgrađen od drveta samo za potrebe završne scene gdje bude pregažen vlakom i dignut u zrak. Ukoliko ste pomislili da je sve to bila samo maketa, pa nije, ne sve, helikopter je uistinu postojao i bio je potpuno operativan, što je stvar koja je danas izumrla jer se sve onda snimljeno može napraviti uz pomoć kompjutera.

Kako je priča bila promijenjena, tako je filmu trebao negativac. Njega je odigrao Malcolm McDowell, ali vrijedi napomenuti kako nije bio prvi izbor za tu ulogu. Prvi je bio poznati australac Bryan Brown, ali je morao odustati u zadnji trenutak zbog nastupa u prijateljevom filmu. I tako je na set došao McDowell. Zanimljiva stvar je da je u scenariju njegov lik ustvari Amerikanac, ali kada su producenti čuli njegov britanski naglasak oduševili su se. Druga stvar koja je bila problem; McDowell je imao fobiju od letenja. O, da, i to je bio ozbiljan problem jer snimanje je zahtijevalo da sjedi u stvarnom helikopteru i bude u zraku (ne i da upravlja njime, doduše). Scheider ga je tokom snimanja, napola u šali, ali i napola u zbilji upitao zašto je uopće prihvatio ulogu. McDowell, iskren kakav jest, odvalio je da bi bio grijeh propustiti je. No, u ugovoru mu je stajalo da uopće neće morati ući u pravi helikopter, nitko od glavnih glumaca, što se tokom samog snimanja promijenilo. McDowell se na kraju uspio riješiti fobije od letenja i sam kaže da mu je snimanje Plavog Groma pomoglo u tome. Jer, kada je vidio da ostali glumci ulaze u prave helikoptere, nije mogao jedini ostati na zemlji. Scheider je pri snimanju dobio priliku zaozbiljno zaigrati svoj lik jer je jedna od zračnih scena krenula ozbiljno krivo. Snimatelj, koji je visio s vanjske strane helikoptera, koristio se vlastitim sponama koje su ga držale na mjestu, no tokom leta, spojnice su očela popuštati i prijetio mu je pad i sigurna smrt. Pravi pilot helikoptera tako je bio prisiljen uhvatiti ga i držati dok je sam Roy Scheider preuzeo pilotiranje i spuštanje, što je bio problem, ali kako je, što sam kaže, do tada već naučio osnove letenja (i bio je u vojsci pa je poznavao osnovni princip) pa je sve sretno završilo.

Snimanje ispočetka uistinu nije zahtijevalo da glumci lete pravim helikopterima jer je za potrebe close-up kadrova izgrađena replika kabine, koja je pak bila smještena na krovu od jednog od nebodera u Los Angelesu. I uistinu su sve close-up scene bile snimljene ne taj način (noćne i dnevne) ali je ekipa naknadno shvatila da to neće funkcionirati tako dobro kako su zamislili. Jer, radnja je zahtijevala da helikopteri, zračne bitke, lete između nebodera i zgrada te nisko pri tlu, a na prednjim staklima je nedostajao odraz tih zgrada. Kada su stvar napravili kako treba, posjeli glumce u prave letjelice i provozali ih nekoliko puta kroz prave lokacije, film je dobio onaj pravi dinamični izgled. Prvobitna bojazan da će akcijski dio filma biti najteže snimiti ispao je gotovo najlakši. Neke od najuzbudljivijih akcijskih scena snimljene za ozbiljno; Plavi Grom je uistinu letio ispod nadvožnjaka autocesta, kroz poznati vodeni tok, a isto je radio i helikopter koji je igrao policijsku pratnju. Piloti su ih držali toliko blizu tla da su se uplašili kako će im grad Los Angeles uskratiti dozvolu za snimanje (iako nisu ugrožavali promet kao takav). Akcijske scene kao takve zaustavljale su dah te se i danas drže jednim od najboljih u sličnim ostvarenjima (da, filmova s helikopterima ima jedva par) no redatelj Badham i ekipa odmah govore istinu; do toga ne bi došlo da nije bilo pomoći svih uključenih.

LAPD im je pružio svu moguću pomoć koju su zatražili (jedini uvjet koji su imali bilo je da se promjeni ime zračne jedinice – zato se u filmu zovu Astro Unit) što je uključivalo prave policijske helikoptere, vozila i taktičku opremu. Redatelj se prisjeća zanimljive anegdote kada se proširio glas o postojanju pravog, do zuba naoružanog helikoptera, da im je čak prišla i Vojska te im ponudila nekoliko tisuća pravih metaka samo da ih ispale na velikom ekranu. Morali su odbiti, naravno, ali ta razina suradnje bila je više od očekivanog, na što se može nadovezati i da im je grad Los Angeles dao sve moguće dozvole da snimaju pokraj pravih zgrada. No, dobro, nisu mogli baš dizati u zrak prave poslovne prostore, ali su zato mogli letjeti između njih, što je filmu pomoglo da se osjeti onaj pravi osjećaj da su scene snimane u pravom gradu, a ne u nekom zabačenom studiju. Akcija je pak bila napravljena u studiju, pa čak i pustinji. Kako nisu mogli raznijeti pravi neboder, raznijeli su maketu. No, dobro, deset metara visoku maketu, između koje su postavili minijaturni daljinski navodeći helikopter, ali je efekt svejedno bio poprilično uvjerljiv. Još je izazovniji podatak da je tvrtka koja je radila sve scene s maketama bila nova u poslu, Plavi Grom im je bio prvi jači posao, pa se može reći da su napravili stvarno dobar posao. Scene izmjene vatre između Groma i F-15 aviona također su snimljene uz pomoć maketa i one su napravljene daleko od samog Los Angelesa, duboko u pustinji Mojave, kao i famozna scena gdje Frank Murphy napravi luping u zraku s helikopterom (helikopteri to inače ne mogu napraviti). Završna akcijska scena, gdje vlak uništi ubojiti helikopter, također je zahtijevala maketu, no ovaj put u pravim dimenzijama. Drvena i šuplja konstrukcija ispunjena je barutom i benzinom i bila spremna za eksploziju, no kada je ona odjeknula, bila je puno veća nego što se planiralo i glasnija. Scena u filmu gdje se Roy Scheider neočekivano trgne kada ona odjekne nije gluma, eksplozija ga je uistinu iznenadila, kao i ostatak ekipe. I, opet, željeznica je prije toga odmah spremno uskočila da pruži pomoć. Sami su ponudili jednu od svojih lokomotiva za potrebe snimanja te scene, čak i kada im je ekipa objasnila da bi eksplozija mogla oštetiti njihov stroj.

Snimanje je završeno nekoliko dana prije rasporeda, bez problema. Ono što je ispalo zanimljivo, film je bio predugačak. Iako je danas uobičajena norma da traju preko dva sata, u 80-ima to nije bilo tako uvaženo pravilo i Plavi Grom je morao ići na malo skraćivanje. Nije puno toga izbačeno, istini za volju, tek vije scene. Jedna od njih pokazivala je kako Frank prolazi psihički pregled, što je odavalo da ima puno više problema nego je to bilo prikazano u filmu, ali scena nije bila izbačena zbog toga već zato što se scena, koja je trajala poprilično, ustvari svodila na to da prikazuje kako Frank prolazi gomilu testova i da ima odlične reflekse, što se jednako tako kasnije vidi i u filmu. Druga scena izbačena jer publika nije dobro reagirala na nju. U jednom dijelu, kada Frankova djevojka bježi od policija, ona izvede James Bond manevar, vozi automobil na dva kotača i tako pobjegne, što je, iako je zamisao bila poštena, na kraju ispalo malo previše. Tako da, ukoliko ste baš znatiželjni, obje scene postoje na internetu, no ovo je jedan od onih slučajeva kada je film ustvari profitirao skraćivanjem, a ne obratno. Sve iza ovoga je, kako se kaže, povijest. Film je koštao oko 11 milijuna dolara, a samo na američkom tržištu je zaradio oko 50, što ga je postavilo na vodeće mjesto kao jednog od najvećih hitova 1983 godine. Kritike su, začudo, također bile povoljne, hvaleći akcijske scene kao jedne od najboljih. Jedno kratko vrijeme bilo je govora o tome da se snimi nastavak, no nitko od uključenih nije pokazao interes za to (pametna odluka) ali je film zato inspirirao seriju istog imena. Za razliku od filma, serija nije postigla velik uspjeh, trajala je svega jednu sezonu i snimljeno je 11 epizoda. Danas je to s razlogom kultni film, što zbog priče, što zbog uspjeha kojeg je postigao spajanjem prave akcije, maketa i kompjuterski generiranih slika (što je ujedno i najslabiji detalj filma, iskreno rečeno) i bilo je samo pitanje vremena kada će se netko sjetiti napraviti novu verziju. Iako je stari Roy bio uvjeren kako će ljudi gledati i tu novu verziju, mi ostali se možemo samo nadati da novi film neće biti potpuni krš i lom, što je često slučaj s novim obradama. Živi bili pa vidjeli. Do sljedećeg susreta i čitanja….